Nedavno sam razgovarao sa jednim libertarijanskim novinarom koji je bio u posjeti Beču. “Treba li da nas iznenađuje što je Austrija odlučila da zatvori nevakcinisane i što se tamošnja vlada zalaže za obaveznu vakcinaciju?”, upitao je rezignirano. “Zar nijesu Austrijanci i Njemci bili prvi koji su zatvorili svoje manjine 1930-ih godina?”
Upravo je ta vrsta nevjerovatnog pretjerivanja ovih dana tipična za skeptike prema vakcinama i desnicu koja se protivi zaključavanjima.
Duh fašizma nikad nije daleko u evropskoj politici, a optuživanje neprijatelja da su Hitlerovi nasljednici popularno je od kraja Drugog svjetskog rata. Međutim, dešava se nešto istinske nadrealno. Tradicionalno su partije na krajnjoj desnici, pojedine sa korijenima u nacističkoj prošlosti, te koje su optuživane za fašističke tendencije. Sada su one te koje optužuju. Čuo sam čak i neke skeptike prema vakcinama i aktiviste protiv zaključavanja kako pozivaju na nirnberška suđenja svima koji zagovaraju obaveznu vakcinaciju.
Hoće li ovi pokušaji osporavanja iskrenosti samouvjerene države i optuživanje mejnstrim političara za medicinski fašizam dati rezultat? Možda. Nedavno istraživanje Evropskog savjeta za inostrane odnose ukazuje da mada većina zapadnih Evropljana podržava restriktivne politike koje su njihove vlade uvele u borbi protiv koronavirusa, brojni su i oni kojima su osjećanja pomiješana. Skoro polovina Austrijanaca i Njemaca, pokazalo je istraživanje, doživljava pandemiju kovida kao gubitak slobode. Populisti jedva čekaju da to iskoriste.
Trenutno u tome ne uspijevaju. Nedavni izbori u Njemačkoj, Češkoj Republici i Bugarskoj pokazuju da su birači manji spremni da slijede populističke lidere nego što je to bio slučaj prije svega nekoliko godina. Studija YouGov-Cambridge pokazala je u novembru da su populistička uvjerenja “u velikoj mjeri opala” u deset evropskih država tokom protekle tri godine, ali da su istovremeno u usponu zavjerenička uvjerenja. Strahujem da što duže budu trajala pandemijska ograničenja i što teže budu ekonomske posljedice, to će populistički argumenti imati više odjeka kod javnosti.
Populistička desnica se proteklih mjeseci podvrgla promjeni identiteta. Nekada su ove partije, sa stavovima o imigraciji i kulturološkoj promjeni, tvrdile da govore za “narod”, za tihu većinu. To više nije slučaj. Austrijska Slobodarska partija, na primjer, usvojila je tvrdolinijaški antivakserski stav. Međutim, držeći se te pozicije ona više ne može da tvrdi da je zaštitnik većine, većina Austrijanaca je odlučila da se vakciniše.
Makar u zapadnoj Evropi, vakcinisani su većina. Nije iznenađujuće to što populisti tamo gdje su na vlasti - kao što je slučaj u Mađarskoj i Poljskoj - oni usvajaju politike vakcinacije i zaključavanja slične onima koje su u drugim državama uvele mejnstrim partije.
Populističke partije sada tvrde da govore u ime progonjene manjine nekonformista i da se ponovo pozicioniraju kao zaštitnici slobode i individualnih prava. Ovo možda zvuči poznato mnogim Amerikancima: to su iste pozicije koje ima američka desnica, čak i kada je na vlasti. Sada je jasno da je kriza sa koronavirusom doprinijela intenacionalizaciji populističke desnice.
Poduhvat da se “sloboda” definiše kao herojski otpor intervencionističkoj državi će vjerovatno omanuti u evropskim starijim društvima, gdje su mnogi zabrinuti zbog virusa. Međutim, protivljenjem pandemijskim ograničenjima, ovi politički igrači će imati bolju šansu da privuku podršku pripadnika mlađih generacija koji će za gubitak slobode prije okriviti vladine politike nego širenje smrtonosnog virusa.
Mladi pandemiju manje povezuju sa gubitkom života a više sa uništavanjem njihovog načina života. Istraživanje Evropskog savjeta za inostrane odnose pokazalo je da oni vjeruju da su pretvoreni u nevidljive žrtve politika sprečavanja rizika koje sprovode njihove vlade. Indikativno je to što su na antivakserskim skupovima u Beču, koje je podržala Slobodarska partija, anarhisti i drugi ljevičari - koji tradicionalno privlače mlade ljude – marširali ruku pod drugu sa svojim dojučerašnjim najvećim naprijateljima.
Šta to znači za mejnstrim politiku? Ukratko, situacija izgleda dobro: partije centra su imale koristi od toga što su ispunile očekivanja većine ljudi po pitanju predostrožnosti i zaštite. Međutim, prihvatanjem onoga što sve više izgleda kao beskrajno zaključavanje i obavezna vakcinacija, evropske vlade rizikuju da pogrešno protumače promjenu raspoloženja javnosti.
U tom kontekstu, omikron soj predstavlja veliki politički rizik. Omikron zahtijeva odlučni odgovor na sprečavanje urušavanja zdravstvenih sistema, ali je danas istovremeno upitno usvajanje politike maksimalne predostrožnosti koje su bilo ispravan pristup na početku pandemije. Vlade dakle rizikuju da upadnu u sopstevnu zamku. Snažna država se vratila na velika vrata - ali ne i povjerenje u snažnu državu.
Evropske mejnstrim partije se za legitimitet sada oslanjaju na svoju sposobnost da pobijede pandemiju. To je opasna kocka. Tražiti od ljudi da se vakcinišu je dobra javna politika, ali ne garantuje da se niko neće zaraziti i da niko neće umrijeti. Vlade mogu da smanje rizike, ali ne mogu da ih eliminišu. Paradoks je u tome da što je veći procenat vakcinisanih osoba u jednom društvu, vjerovatno je manja podrška zaključavanjima i drugim restriktivnim politikama. Nakon dvije godine života kojeg je karakterisao “manjak prostora koji nadoknađuje višak vremena”, kako je pjesnik Josif Brodski opisao život zatvorenika, ljudi su umorni od straha. Oni očekuju da škole budu otvorene i da se život vrati u nešto nalik normalnosti.
Dolazak omikrona jasno pokazuje da pandemija još nije gotova. Međutim, mnogi ljudi već žive kao da je postpandemijski svijet stigao. U takvim trenucima, postavljanje razumnih očekivanja je vjerovatno najbolja antipopulistička politika koju bilo koja vlada može da primijeni. Ne možemo se nadati da ćemo poraziti pandemiju, moraćemo da naučimo da živimo sa njom.
Autor je stalni partner na Institutu humanističkih nauka u Beču i autor djela “Da li je već sjutra? Paradoksi pandemije”.
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
