U koalicionom sporazumu nove njemačke vlade stoji da joj je cilj stvaranje evropske savezne države.
Ali ta ideja je u Evropskoj uniji (EU) već prilično izblijedjela. Da li je zato Njemačka izolovana u svom evropskom snu?
Na strani 131 koalicionog sporazuma njemačkih Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala jasno piše: ova vlada će težiti razvoju Evropske unije u "federalnu evropsku državu".
Tako nešto danas u Evropi gotovo niko ne smije ni da kaže, i o tome ne govori nijedna druga vlada u EU.
Pritom je to stara i plemenita vizija budućnosti Evropske unije.
Još u Rimskim ugovorima iz 1957. pominje se "čvrsta volja da se postave temelji za sve bližu zajednicu evropskih naroda".
I u Lisabonskom sporazumu iz 2009. navodi se da postoji namjera da se stvara "sve bliža unija".
Žak Delor, predsjednik Evropske komisije od 1985. do 1995. proces integracije uporedio je s vožnjom bicikla: "Ako se zaustaviš – pašćeš."
Ovakve ideje danas se rijetko mogu čuti. Upravo suprotno: izlazak Velike Britanije iz Unije prije dvije godine bio je do sada najoštriji izraz odbacivanja ideje o sve većem zajedništvu.
Oproštaj od velikih vizija
Britanci su, doduše, oduvijek bili posebno euroskeptični, ali šta je sa holandskim premijerom Markom Ruteom koji je u martu 2018. u Berlinu rekao: "Postoji taj narativ o neizbježnosti sve bliže saradnje u saveznoj evropskoj državi. Ne sviđa mi se taj užasan rečnik o sve bližoj Uniji."
Za holandskog premijera politička unija je "romantična vizija" s kojom on ne želi ništa da ima.
Pa čak je i tada već bivši predsjednik Savjeta EU Donald Tusk 2016. na jednom sastanku privrednika iz EU rekao: "Uopšte nije primjeren odgovor na naše probleme, sa entuzijazmom forsirati zaista naivne vizije o totalnoj integraciji, pa ma koliko dobronamjerni bili njeni zagovornici. Prvo, zato što je to jednostavno nemoguće. A drugo – što je paradoksalno – zato što već i samo zagovaranje toga vodi ka jačanju nepovjerenja prema Evropi i to ne samo u Velikoj Britaniji."
Ironično je to da su Francuska i Holandija najveće zagovornice evropske ideje, a da su građani te dvije zemlje na referendumima 2005. odbacili Evropski ustav.
Time su pokazali da većina građana tih zemalja ne želi (ili više ne želi) sve bližu integraciju. Tu ideju odbacio je i određeni broj vlada kojima rukovode desnopopulističke stranke, na primjer u Mađarskoj ili Poljskoj.
Saveznu državu "zapravo ne želi niko"
Hrabro je dakle to što nova njemačka vlada u ovakvoj klimi izričito zagovara evropsku saveznu državu.
Profesor političkih nauka Johanes Varvik sa univerziteta u Haleu, za DW kaže: "Ako stranke koje čine ovu vladu zaista u to vjeruju, onda će se brzo suočiti sa realnošću evropske politike. Jer u Evropi to zapravo ne želi niko."
Pravnika Danijela Redera, Bregzit je svojevremeno naveo da pokrene građansku inicijativu "Puls Evrope" kojom je htio da evropskoj ideji dâ novi zamah, ali ne "s vrha", preko političara i funkcionera, već od običnih građana.
Reder kaže da je bio "iznenađen" kada je u koalicionom sporazumu vidio da je cilj "evropska savezna država".
Njega niko ne treba da uvjerava u neophodnost evropske integracije: "Kad shvatite da zaista velike probleme – klimatske promjene, migracije, pandemiju, sukob s Rusijom – ne možemo da riješimo kao pojedinačne nacionalne države, a ne možemo ni sve da prepustimo Kini ili SAD, onda je jasno da nam je potrebna dalja evropska integracija."
Ipak, za Redera nekakva Savezna Država Evrope "nije obavezan cilj".
Evropski ili nacionalno – to zavisi od oblasti
To prije svega zavisi o kojoj oblasti se radi. U nekim, a prije svega u ekonomiji, Evropska unija je praktično već sada jedna država – na primjer kroz zajedničko unutrašnje tržište ili u spoljnoj trgovini. Ali u nekim drugim oblastima članice ne žele da odustanu od svog suvereniteta, već su u najboljem slučaju spremne da međusobno koordinaraju i sarađuju.
To se posebno jasno vidjelo u borbi protiv korone: zdravstvena politika je u nadležnosti pojedinačnih država, što neki pozdravljaju, a neki sa žalošću konstatuju.
S druge strane, EU je osnovala ogroman, zajednički fond pomoći za ublažavanje ekonomskih posljedica ograničenja zbog korone.
Ali i sam taj fond je pokazao koliko zajednički programi mogu da budu kontroverzni.
Pogotovo kada se radi o novcu, uvijek se postavlja pitanje: ko to plaća, a ko će imati koristi?
Bauk finansijske podrške siromašnijim zemljama EU redovno kruži u onim bogatijim. Već to je do sada je redovno i u korenu sasijecalo svaku ideju o evropskoj saveznoj državi.
Šta da se radi?
Uprkos svoj toj skepsi prema ideji savezne države, Johanes Varvik ipak priznaje da je "ispravno ne odustati od svake vizije".
S druge strane, Danijel Reder iz "Pulsa Evrope" kaže da nije nužno da evropska savezna država bude dugoročni cilj, ali je uvjeren da bez dalje razvoja i integracije neće ići.
Reder smatra da je Evropska unija u ovom trenutku "krhka konstrukcija sa ograničenom sposobnošću da djeluje. Njeno prihvatanje na unutrašnjem, ali i spoljnom planu povećaće se samo ako ona bude efikasnija u globalnom oblikovanju snaga".
To je dakle tipičan problem "šta je starije, kokoška ili jaje?":
"Bez prihvatanja, nema daljeg razvoja. A bez daljeg razvoja, nema prihvatanja. Tu dilemu moramo da prevaziđemo."
U suprotnom, kaže Reder, "slutim crne dane za Uniju."
Bonus video:
