Malo poslije 8.30, 12. jula, 2018, Donald Tramp je pitao svog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Džona Boltona: “Želiš li da uradiš nešto istorijsko?” Predsjednik Sjedinjenih Država je upravo proveo noć u misiji SAD u NATO-u u Briselu i pred njim je bio dugačak dan sastanaka u okviru samita. Tramp je žarko želio da talasa.
Nakon večere prethodne noći sa šefovima država i vlada transatlantskog saveza bio je neraspoložen. Ponovo, većina američkih NATO saveznika odbijala je da obeća povećanje potrošnje na odbranu. A povrh toga, njemačka kancelarka Angela Merkel i dalje nije željela da suspenduje izgradnju gasovoda Sjeverni tok 2. “Izlazimo”, najavio je Tramp svojim zatečenim savjetnicima, dodajući: “Nećemo da se borimo protiv nekoga kome oni plaćaju”. Ta izjava se odnosila na ruskog predsjednika Vladimira Putina i oslanjanje velikog broja evropskih država na energetski uvoz iz Rusije.
U trenutku kada je popularnost Džoa Bajdena na istorijskom minimumu postavlja se pitanje što će se dogoditi ako se Donald Tramp vrati u Bijelu kuću i povuče SAD iz NATO-a usljed čega bi Evropa ostala sama sa diktatorom koji krši sve norme i ne preza od ubijanja civila
Bolton, kako navodi u njegovim memoarima, počeo je da se pita da li će morati da podnese ostavku do kraja dana ukoliko Tramp svoj plan sprovede u djelo. Zajedno sa sekretarom Majkom Pompeom, on je uspio da spriječi da predsjednik izađe iz NATO-a. Međutim, ako se Tramp vrati u Bijelu kuću nakon izbora 2024, to bi moglo zabiti kolac u srce alijanse.
”U drugom mandatu, mislim da bi se mogao povući iz NATO-a”, kazao je Bolton početkom marta. “I ja mislim da je Putin to čekao”.
Niz zabluda
Rat na istoku Evrope ukazao je na nekoliko obmana. Jedna od njih je, na primjer ideja da isporuke ruskog prirodnog gasa ne mogu biti korištene kao političko oružje. Ili da je Putinova megalomanija samo uobičajena galama Kremlja.
”Oni koji koriste nasilje da bi mijenjali granice to će činiti iznova i iznova”, kazao je njemački kancelar Olaf Šolc krajem marta. “Zbog toga moramo zajedno ojačati kako se to ne bi ponovo dogodilo”.
Kao odgovor na Putinovu agresiju, Šolc je kazao da njegova vlada namjerava da ubrizga 100 milijardi eura u njemačku odbranu, dok je šefica diplomatije Anabela Berbok obećala razvijanje strategije za nacionalnu bezbjednost do kraja godine koja će odražavati njemačke interese. Zapanjujuće je da Berlin nikada ranije nije imao takvu strategiju.
Ali, već postaje jasno koliko može biti teško osmisliti ubjedljiv plan za evropsku bezbjednost. Što će se dogoditi ukoliko se SAD povuku iz NATO-a i ostave Evropu samu sa diktatorom koji krši sve norme i ne preza od ubijanja civila?
To je pitanje na koje se američke organizacije sada više fokusiraju od vlade u Berlinu. Ponovo djeluje kao da je sklonost njemačke vlade da poriče realnost u punom zamahu. “Njemačka pasivnost prema Donaldu Trampu kada je izabran za predsjednika 2016. bila je šokantna”, kazao je Maks Bergman iz Centra za američki progres, organizacije u Vašingtonu povezane sa Demokratskom partijom. “Znate, nijesam sasvim razumio kako se Evropljani pretvaraju da se ništa nije promijenilo i kao da je Amerika potpuno pouzdana”.
To može biti slučaj dok je Džo Bajden u Bijeloj kući. Međutim, popularnost 79-godišnjeg demokrate je na istorijskom minimumu, a budući da se izbori u novembru 2024. približavaju, izgleda da ta partija nema ni perspektivnog zamjenskog kandidata.
U međuvremenu unutar Republikanske partije, postoji snažna grupa koja bi voljela da SAD okrenu leđa NATO-u. Prošlog utorka, 63 republikanca u Predstavničkom domu glasala su protiv rezolucije kojom se potvrđuje američka podrška NATO-u. Dan kasnije, istraživački centar Pju je objavio anketu prema kojoj 82 odsto demokratskih birača smatra da SAD ima koristi od zapadne alijanse, ali se sa tim slaže svega 55 odsto republikanaca.
Nije apsurdna pomisao da bi Tramp mogao cijelu kampanju zasnovati na protivljenju NATO-u i to bi se moglo čak pokazati uspješnim, kazao je Majkl O Henlon, sa Brukings instituta i član odbora za odbrambenu politiku u Pentagonu.
”Ukoliko sve ovo ode po zlu, mislim da će se Evropa naći pred suštinskim i teškim izborom, a jedan od njih može biti ideja o razvijanju evropskog nuklearnog odvraćanja”.
Teška nuklearna debata u Njemačkoj
To je tema koja je i ranije izazivala previranja u njemačkoj vladi. Kancelar Konrad Edanauer i ministar odbrane Franc Jozef Štraus razgovarali su o razvijanju evropske bombe sa Francuskom i Italijom.
U novembru 1957. Štraus je čak potpisao tajni dogovor sa kolegama iz Pariza i Rima. Njihov cilj je bila izgradnja evropskog nuklearnog štita nezavisno od SAD. Plan je na kraju torpedovao Šarl de Gol, koji je preuzeo vlast u Francuskoj sredinom 1958. i želio da Francuska ima sopstveno nuklearno oružje. Ideja o zajedničkoj evropskoj bombi nikada ponovo nije dobila zamah - na nezadovoljstvo Štrausa, koji je do kraja života smatrao da je pogrešno što njemačka vojska zavisi od SAD kada je u pitanju nuklearno oružje.
Štraus je, međutim, tokom godina postajao sve usamljeniji u svom zalaganju za razvijanje bombe. Odluka o dvostrukom pristupu NATO-a, kojom je zapadna alijansa pokušala da odgovori na nagomilavanje nuklearnog oružja Varšavskog pakta u Evropi, izazvala je hiljade protesta na ulicama Njemačke i Evrope tokom 1980-ih. Otpor unutar njemačkih socijaldemokrata lijevog centra prema povećanju američkih “peršing” projektila u Evropi bio je toliko veliki da je doprinio padu vlade kancelara Helmuta Šmita 1982.
Njemački šef diplomatije Gido Vestervele je 2010. godine čak pokušao da učini Njemačku zonom bez nuklearnog oružja i pozvao Amerikance da povuku sve svoje nuklearne bojeve glave koje su se nalazile u Buhel vazduhoplovnoj bazi na zapadu Njemačke. Do nedavno, ugledne socijaldemokrate poput lidera parlamentarne grupe Rolfa Mutzeniha blokirali su pokušaje njemačke vojske da nabavi nove borbene avione koji imaju kapacitete za nošenje nuklearnih bojevih glava u okviru NATO programa o razmjeni. A sada, EU treba da razmotri put da postane nuklearna sila?
Rat na istoku Evrope ukazao je na nekoliko obmana. Jedna od njih je, na primjer ideja da isporuke ruskog prirodnog gasa ne mogu biti korištene kao političko oružje. Ili da je Putinova megalomanija samo uobičajena galama Kremlja.
Suočena sa Putinovom invazijom na Ukrajinu, njemačka vlada je makar odlučila da naruči američke bombardere F-35. Oni imaju kapacitet da prenesu američke bojeve glave duboku u neprijateljsku teritoriju.
”NATO nuklearno odvraćnje mora ostati kredibilno”, kazala je Berbokova otvarajući debatu o strategiji za njemačku nacionalnu bezbjednost. Ipak, u vladinim procjenama i dalje se kreće od pretposavke da NATO i SAD ostaju zavisne što je prilično neodgovorna opcija imajući u vidu dešavanja u SAD.
”Objektivno je moguće da ponovo bude izabran predsjednik SAD koji će dovesti u pitanje NATO i američki nuklearni štit za Evropu”, kazao je Ekehard Bros, predsjednik Savezne akademije za bezbjednosnu politiku. “To treba da nas zabrinjava”.
Zavisnost od američkih nuklearki na kraju može biti opasnija od zavisnosti od ruskog gasa. Putin ima četvrtu po veličini vojsku na svijetu, sa 900 000 vojnika. Njemački Bundesver ima svega 180 000 vojnka
Jasno je da je reputacija ruskih borbenih snaga narušena usljed njihove nesposobnosti da zauzmu čak i ukrajinsku prijestonicu Kijev. Međutim, ruska vojna prijetnja nije ukorijenjena samo u njenim tenkovima i artiljeriji, već takođe i u skoro 6000 nuklearnih bojevih glava, što je više nego dovoljno da uništi Evropu. Ruski arsenal takođe uključuje i taktično nuklearno oružje koje je zbog manje eksplozivne moći, namijenjeno za front. Ono, takođe, može biti detonirano u nenaseljenim oblastima kako bi se protivnik prisilio na kapitulaciju.
”Činjenica da Putin u Ukrajini još nije zaigrao na nuklearnu kartu demonstrira snagu NATO-a”, kazao je Maksimilijan Terhale, gostujući profesor političkih nauka u Kings koledžu u Londonu. Međutim, nuklearno odvraćanje zapadne alijanse skoro u potpunosti zavisi od SAD, koje posjeduju oko 5400 nuklearnih bojevih glava različite snage, koje se mogu isporučiti na više načina između ostalog interkontinentalnim balističkim projektilima, stelt bombarderima i krstarećim raketama.
Da li je Amerika pouzdana?
Pošto su SAD nedavno svoj strateški fokus usmjerile više ka Kini, Terhale već godinama poziva da Evropa uspostavi svoje nuklearno odvraćanje. U decemru 2013, on se pridružio francuskom političkom savjetniku Fransoa Heisborou u naporima da Francuska proširi svoj prilično ograničeni nuklearni štit kako bi zaštiila evropske države koje ne posjeduju takvo oružje.
”Ta posvećnost bi mogla uključivati rotaciono prisustvo francuskih borbenih vazduhoplova sa nuklearnim kapacitetima na teritoriji NATO saveznica u Evropi, uključujući Njemačku”, napisala su dvojica naučnika. To je ideja koja je tada dobila istinsku pažnju jedino u političkim bezbjednosnim krugovima. To se međutim sada promijenilo.
”Putinova agresija na Ukrajinu i njegove nuklearne prijetnje ponovo su nam jasno pokazale koliko su važni NATO i američki nuklearni štit”, kazao je Kristof Hosgen, bivši savjetnik za bezbjednost kancelarke Merkel. “Moramo shvatiti da SAD na Kinu gledaju kao na najveću prijetnju, i moramo pratiti moguća unutrašnja politička dešavanja u SAD”.
To je diplomatski način da se kaže da Njemačka mora da se pripremi za scenario u kojem se na Amerikance više ne može osloniti. Hosgen je 12 godina radio u Merkelinom kabinetu i jedan je od najiskusnijih poznavaoca bezbjednosne politike u Evropi. U ljeto 2017, pola godine nakon Trampove inauguracije, Hosgen je poslat u Njujork kao njemački ambasador pri Ujedinjenim nacijama, a sada je predsjedavajući Minhenške bezbjednosne konferencije. Nakon vremena provedenog u UN, Hosgen je uvjeren da stare tranatlantske izvjesnosti više nijesu primjenjive. To ga je podstaklo da izađe u javnost.
Evropljani moraju biti spremni na mnogo više od odvraćanja i odbrane, kazao je Hosgen. On smatra da je ulaganje od 100 milijardi eura u njemačku vojsku apsolutno neophodno. “Međutim, pored toga, vjerujem da treba da počnemo strateški dijalog sa Francuskom sa fokusom na to treba li i kako Evropljani mogu da zajednički doprinesu nuklearnom odvraćanju protiv Rusije. Jedan model bi mogao podrazumijevati da njemačka vlada i druge članice EU finansijski doprinesu francuskom programu nuklearnog naoružanja, a da zauzvrat učestvuju u planiranju i raspoređivanju francuskog atomskog oružja”.
Hosgen bi želio da takvi pregovori budu dio napora za formiranje prave političke unije, koja bi ostala partner sa SAD. On je i te kako svjestan da je u Parizu periodično bilo napora da napravi otklon od SAD. Nije tako davno francuski predsjednik Emanuel Makron opisao NATO kao “moždano mrtav” - u procjeni koju su mnogi u Berlinu smatrali lošom. Na kraju koja je svrha u takvom opanjkavanju tranatlantske odbrambene alijanse. Za Hosgena, evropski nuklearni štiti ne bi bi sam sebi svrha, već određena vrsta osiguranja ukoliko NATO postane nepouzdan.
Ograničeni arsenal Francuske
Poslije bregzita, Francuska je jedina nuklearna sila u EU. Ostalh 26 članica EU obećale su da će se uzdržati od razvijanja bombe u okviru Sporazuma od neširenju nuklaernog naoružanja. Osim toga, u okviru dogovora koji je otvorio put za ujedinjenje Njemačke 1990, takozvani sporazum “2 plus 4”, Njemačka se obavezala da neće proizvoditi niti posjedovati oružje za masovno uništavanje. Usljed toga, najednostavniji put ka evropskom nuklearnom štitu bilo bi širenje francuskih kapaciteta za odvraćanje kako bi uključio i ostatak kontinenta.
Međutim, brojne su prepreke uključujući i one tehničke prirode. Francuska posjeduje malo manje od 300 nuklearnih bojevih glava. U teoriji, to je dovoljno za efikasno odvraćanje. Te bojeve glave, međutim, mogu suštinski biti isporučene samo preko četiri podmornice, od kojih su samo dvije dostupne. Bezbjednosni eksperti sumnjaju u to da li je tako mala flota dovoljna da ubijedi Putina da Evropa može adekvatno odgovoriti na nuklearni napad. Za razliku od toga, SAD posjeduju 18 podmornica na nuklearni pogon “Ohajo klase”, od kojih svaka ima kapacitet da ispali 24 interkontinentalne balistčke rakete.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da Francuska ima samo strateško nuklearno oružje. Francuski M51 projektil može da nosi šest bojevih glava, svaki je eksplozivne snage od po 100 kilotona TNT-a, što je osam puta snažnije od bombe koju su SAD detonirale iznad Hirošime 6. avgusta 1945. Rusija sa druge strane takođe ima malo taktičko oružje, koje može biti upotrijebljeno kako bi se protivnik primorao na predaju - što je pristup koji zapadni vojni eksperti nazivaju “eskalacija radi deeskalacije”.
U zvaničnom dokumentu o američkoj nuklearnoj politici, strategiji, sposobnostima (Nuclear Posture Review) iz 2018. američko ministarstvo odbrane nije samo zvanično proširilo svoj nuklearni arsenal, već takođe pružilo mogućnost ograničenog nuklearnog napada. Zbog toga je američkom predsjedniku potreban cijeli arsenal nuklearnog oružja kako bi bio u prilici da uzvrati fleksibilno.
Do sada, francuski nuklearni arsenal nije razvio kapacitet za tako nešto.
”Ukoliko žele da efikasno odvrate zemlju kakva je Rusija, moraju da imaju fleksibilne opcije”, kazao je Oliver Tranert, predsjedavajući Centra za bezbjednosne studije na ETH Cirih. Bez takve vrste fleksibilnosti, Tranert smatra da bi Rusija brzo mogla primorati Evropu na predaju, jer bi Pariz mogao odgovoriti samo na raspoređivanje malih ruskih bojevih glava velikim strateškim oružje - rizikujući uništenje cijele Zapadne Evrope u protivnapadu. Koji predsjednik bi želio takvo nešto?
Naravno, moguće je da Francuska proširi i diverzifikuje svoje nuklearne snage uz pomoć svojih evropskih partnera. “Problem kod zajedničkog nuklearnog odvraćanja ne bi bilo tehničko povećanje postojećih sredstava”, kazao je politički savjetnik i ekspert za bezbjednost Heisboro iz Fondacije za strateško istraživanje u Parizu.
”Problem bi bio u lancu komande - ko odlučuje kada i sa kojim ciljem? Za to su potrebni zajednička strategija i političko planiranje”.
Poziv na buđenje
A to ne postoji. Nuklearno oružje je u srži francuskog suvereniteta. Nuklearni arsenal te zemlje je stvoren tokom predsjedništva De Gola, koji je kao potpukovnik gledao kako je nacistički Vermaht pregazio njegovu zemlju na proljeće 1940. Nuklearno oružje je trebalo da osigura da Francuska nikada više ne doživi takvo poniženje. Zbog toga se De Gol uvijek protivio tome da se Francuska oslanja na druge za odbranu. Godine 1966, on je izveo Francusku iz NATO vojne komandne strukture. Tek 43 godine kasnije, za vrijeme konzervativnog predsjednika Nikole Sarkozija, ta zemlja se vratila. Do danas, Pariz nije dio NATO grupe za nuklearno planiranje, koja radi nacrte scenarija za upotrebu nuklearnog oružja.
To ukazuje koliko bi bilo komplikovano staviti francusko nuklearno oružje u službu Evrope. Da li je Francuska zaista spemna da zaprijeti upotrebom nuklearnog oružja u slučaju napada na Poljsku ili Letoniju? Ili čak da ga upotrijebi?
Slično pravilu u NATO, svaka članica Evropske unije je teorijski u obavezi da pritekne u pomoć drugoj člaanici ukoliko je napadnuta. “Ukoliko je država članica žrtva oružane agresije na njenoj teritoriji, ostale države članice su u obavezi da pomognu svim raspoloživim sredstvima”, navodi se u Članu 42 Povelje EU.
Međutim, mada to zvuči moćno, to može značiti da je pomoć ograničena na ćebad i zavoje.
Francuski nuklearni arsenal pojačava bezbjednost u Evropi samim tim što postoji “i takođe ima evropsku dimenziju” kazao je predsjednik Makron u obraćanju u Vojnoj školi u Parizu u feberuaru 2020. Klement Bone, državni sekretar za evropske poslove u francuskom ministarstvu inostranih poslova, kasnije je dodao da se o nuklearnom odvraćanju može razgovarati sa Njemcima.
Makron već godinama poziva na zajedničku bezbjednosnu i odbrambenu politiku kako bi Evropa manje zavisila od Amerikanaca i NATO-a. Kada je Australija otkazala dogovor sa Francuskom o kupovini podmornica prošlog septembra i umjesto toga postigla dogovor sa SAD i Britanijom, Bone je “pozvao Evropljane na buđenje”. On kasnije opisuje Putinovu invaziju kao duboki šok. “Ovaj rat će donijeti suštinske promjene”, kazao je on.
Ali kakve? Njemci su imali prilično mješovita iskustva sa Makronom i Francuzima u prošlosti. Njemačke diplomate u Njujorku su vidjele kako Pariz, sa jedne strane, javno hvali evropsku saradnju - da bi zatim odbio svaki pokušaj da francuska stolica u Savjetu bezbjednosti UN postaje zajednička evropska. Izvori u bezbjednosnim krigovima u Berlinu tvrde da do danas Makron nije istinski ponudio nuklearno dijeljenje.
Sa druge strane, Njemci se nikada u prošlosti nijesu pretjerano bavili strateškim pitanjima. Jedan od problema je u tome što je broj eksperata za nuklearno oružje veoma mali, čak i u specijalizovanim ministarstvima. Međutim i to, kao i dosta drugih stvari, moglo bi se uskoro promijeniti. “U prošlosti, svako ko je ukazivao na potrebu za odvraćanjem bio je u defanzivi. Danas, kada kažete da su nam potrebne nuklearne opcije, za zaštitu od ruske ucjene slušaju vas i političari i stanovništvo”.
U Berlinu, postoji nada da će strateška debata konačno krenuti nakon predsjedničkih izbora u Francuskoj. Očekuje se tijesna trka za Makrona, dok Marin le Pen ne zaostaje puno. Desničarska populistkinja Le Pen već je najavila da namjerava da izađe iz NATO komandne strukture ukoliko pobijedi na izborima. To Makronu u ovom trenutku ne pruža prostor za fleksibilnost. Malo je vjerovatno da će Le Penova na kraju pobijediti, ali je moguće. Ukoliko Makron ostane na dužnosti, “Olaf Šolc će morati da sjedne sa njim nakon izbora i vidi šta se može učiniti”, kazao je jedan politički konsultant u Berlinu.
Ukoliko je Francuska nevoljna da proširi svoj nuklearni štit iznad cijele EU, moguće je da će nekoliko država krenuti ka unapređenju saradnje. To ne bi bilo idealno rješenje. “Ali moramo da počnemo odnekud”, kazao je taj konsultant.
spiegel.de
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
