Carstva su velike sile. Njihovu propast obično prate geopolitički potresi i ratovi. Ona su takođe multinacionalne državne zajednice s narodima koji žive jedni pored drugih. Pretvaranje jednog carstva u države nacije sa jasno definisanim suverenim narodima i granicama rijetko se dešava bez velikog sukoba. Invazija Rusije na Ukrajinu je primjer za to.
Glavni pravni savjetnik ruskog ministarstva spoljnih poslova1880-ih je pisao da bi, ako bi se nacionalni princip - svakom narodu sopstvena država - ikada primijenio u ogromnom regionu kojim su tada vladali Romanovi, Habzburgovci i Osmanlije, rezultat bio haos. Bio je u pravu. Bila su potrebna dva svjetska rata, mnogo manjih sukoba, genocid i etničko čišćenje velikih razmjera da se imperijalna mapa centralne i istočne Evrope pretvori u nacionalnu kartu nakon 1945. godine. Veći dio Bliskog istoka još živi sa posljedicama propasti Osmanskog carstva i britanskih i francuskih carstava koja su nakratko popunila dio praznine koju su Osmanlije ostavile za sobom. Etno-lingvističke i demokratske države nacije u evropskom stilu imale su velike poteškoće da puste korijene u svijetu gdje je odanost tradicionalno definisana od strane lokalne zajednice, religije, dinastije i regiona.
Posljedice imperijalnog kolapsa pojave se tek nakon jedne generacije ili više. Otcjepljenje Bangladeša od Pakistana dogodilo se 24 godine nakon kraja Britanske Indije. Iako se okončanjem Britanske imperije upravljalo bolje nego većinom, postimperijalni sukobi i danas bjesne od Irske, preko Bliskog istoka (Kipar, Irak, Palestina) do Fidžija. Najgori od njih je sukob između Indije i Pakistana oko sporne granične oblasti Kašmir.
Najstrašniji primjer odloženog uticaja kolapsa imperije je međuratna Njemačka. Kao i Rusija 1991. godine, Njemačka je 1919. bila na koljenima, ali je ostala latentno daleko najmoćnija zemlja u regionu. Kombinacija postimperijalne ogorčenosti i obnovljene moći navela ju je da ospori teritorijalno rješenje dogovoreno Versajskim sporazumom, što je olakšalo izbijanje još jednog svjetskog rata. Ovdje nije namjera da se pravi paralela između Adolfa Hitlera i Vladimira Putina. Sa ili bez Hitlera, Njemačka bi vjerovatno vremenom dovela u pitanje poslijeratni poredak u istočnoj i centralnoj Evropi.
Nakon 1945, Sovjetski Savez je bilo preživjela imperija. Sada živimo sa posljedicama njenog kolapsa. Bilo je čudo da se ta imperija, sa krvavom istorijom i ogromnim bezbjednosnim aparatom, raspala između 1985. i 1991. sa jedva ispaljenim metkom u njenu odbranu. Invazija na Ukrajinu je zakašnjela osveta starog sovjetskog bezbjednosnog aparata za ono što vidi kao 30 godina poniženja, uzmicanja i poraza.
Iz perspektive Zapada, raspad sovjetskog komunizma skoro bez kapi krvi bila je gotovo bajka. To je hranilo vjerovanje da je savremena zapadna civilizacija označila kraj istorije i konačni trijumf liberalnih vrijednosti. Ali za Ruse, 1990-te su bile sve samo ne bajka. Došlo je do raspada ekonomije i političkih institucija. Očekivani životni vijek je opao. Oko 25 miliona etničkih Rusa odjednom se našlo izvan granica Rusije. Rusija je degradirana od supersile do prosjaka. Nije iznenađujuće što mnogi Rusi vole Putina (sa puno manje provokacija, Amerikanci su izabrali Donalda Trampa pod sloganom "Učinimo Ameriku ponovo velikom").
Kao i uvijek, gubitak ruskog carstva je najviše značio njegovim elitama. On je duboko povrijedio njihov osjećaj samopoštovanja i globalnog značaja. Gubitak Ukrajine je pogodio Ruse više nego gubitak ostalih sovjetskih republika. Posjedovanje Ukrajine je odavno bilo od suštinske važnosti za postojanje Rusije kao velikog carstva; njeno otcjepljenje 1991. je zapečatilo sudbinu Sovjetskog Saveza. Gubitak Krima je posebno teško pogodio Ruse. Velika pomorska baza u Sevastopolju bila je od vitalnog značaja za ruski moć u oblasti Crnog mora i imala je jedinstveno mjesto u istorijskom sjećanju Rusije (prije svega zbog velikih opsada tokom Krimskog i Drugog svjetskog rata).
Hrabri rat za nezavisnost protiv okupatorskog ruskog čudovišta postaće centralna - i ujedinjujuća - srž ukrajinskog nacionalnog mita
Ali sam i zbog njenog značaja za Rusiju, i zbog unutrašnjih podjela između rusofonog istoka i ostatka zemlje, uvijek vjerovao da nezavisna Ukrajina može preživjeti samo ako odnosi Rusije sa Zapadom ostanu dobri. Ukrajina bi mogla da služi kao most između njih. Kada je Ukrajina primorana da bira između Rusije i Zapada - kao što se definitivno desilo 2017 - uslijedila je katastrofa.
Putinova prvobitna strategija je propala. On će sada vjerovatno pokušati da osvoji cijeli Donbas i kopeni most između njega i Krima. Ako uspije, Ukrajina nikad neće prihvatiti tu novu granicu kao osnovu za dugoročni mir. Hrabri rat za nezavisnost protiv okupatorskog ruskog čudovišta postaće centralna - i ujedinjujuća - srž ukrajinskog nacionalnog mita. Čak i ako Putin ode, bilo kojoj budućoj ruskoj vladi biće teško da se povuče iz Donbasa (a kamoli sa Krima) i zadrži legitimitet. Ako je suditi prema ostalim pograničnim ratovima u bivšim carstvima, poput onog u Kašmiru, sukob između Rusije i Ukrajine mogao bi decenijama ostati u poluzamrznutom stanju, prijeteći međunarodnoj stabilnosti i periodično prerastajući u nove borbe. On bi čak mogao eskalirati u nuklearni sukob.
Autor je pisac i akademik. Članak je objavljen u "Ekonomistu"
Prevod: A Šofranac
Bonus video:
