Ostavka Borisa Džonsona na mjesto premijera nije samo značajan politički događaj. Vrijeme koje je proveo na funkciji - i priroda njegovog odlaska - otvaraju ključna pitanja o demokratskim vrijednostima i institucijama.
Krivicu za propuste cijele političke kulture svaliti na moralne nedostatke jednog lidera može djelovati ispravno, ali većina nas zna da trulež ide mnogo dublje od razmetljive osobe. Pad Borisa Džonsona može se posmatrati kao istorijski trenutak koji treba iskoristiti i to ne samo u Velikoj Britaniji.
Pojedini su tvrdili da je političkom debatom koja je prethodila referendumu o Bregzitu dodirnuto dno, da su nade i strahovi javnosti na ciničan način iskoristili političari koji nijesu čak ni vjerovali u suštinu njihove sopstvene poruke.
Džonson je pao jer je djelovalo da ne prepoznaje razliku između onoga što je istinito i što je politički svrsishodno. Kada ta razlika prestane da postoji, demokratski diskurs postaje neodrživ, a politička komunikacija postaje stvar stalnog dekodiranja.
Integritet zavisi od obavezujućih struktura, poput kodeksa ponašanja i etičkih odbora. Takođe se oslanja na kulturološku posvećenost političara i građana da razotkrivaju namjerne obmane, korupciju i govor mržnje. Pad Džonsona je dobar trenutak za eksplicitni osvrt na to koliko je svaka demokratija spremna da toleriše, pa čak i da nagradi, makijavelističke tendencije.
Džonsonove godine naglašavaju važnu razliku između popularnih vlada i vlada koje donose značajne promjene za njen narod. Prečesto se bombastična rješenja koja privlače pažnju nude za nerješive izazove.
Prebacivanje izbjeglica u Ruandu ili proglašavanje Bregzita “gotovim” možda je dovelo do upečatljivih naslova i dalo rezultate prilikom istraživanja javnog mnjenja, ali su takvi gestovi obično samo simbolični i često opasno kontraproduktivni.
Za upravljanje državom potrebni su vrijeme i promišljenost. Neophodna je i iskrena procjena nakon koje bi uslijedili ozbiljni napori za rješavanje onoga što ne funkcioniše. To se prilično razlikuje od upravljanja preko propagande gdje je svaki očigledni neuspjeh predstavljen kao uspjeh, a kritičari su ismijani ili sklonjeni.
Parlamenti, koji bi trebalo da drže vlade odgovornim u ime javnosti, treba da nametnu tu svoju moć. Britanski parlament možda jeste djelovao kako bi smijenio premijera koji je izgledao kao izborni rizik, ali važnija uloga parlamenta jeste da osporava političke predloge koji očigledno nijesu dobro promišljeni ili se nude kao gestovi za udovoljavanje masama.
Daleko od toga da je Džonsonova vlada jedinstvena u promovisanju niza paušalnih politika. Ona je, međutim, jedinstvena po spremnosti da flertuje s političkom retorikom populizma.
Bolji diskurs svakako uključuje obraćanje pažnje na načine na koje naša trenutna medijska scena prečesto nagrađuje najglasnije, najspornije demagoge i pruža priliku političarima koji znaju kako da iskoriste najgore prakse novinarskog zanata.
Konačna, važna stvar je kako unijeti mnogo širi spektar glasova i iskustava u demokratsku politiku. Nedavni događaji u Velikoj Britaniji uključivali su aferu lobiranja i višestruka otkrića da su političari kršili sopstvene zakone o zatvaranju tokom pandemije. Dalje, Džonsonov kraj došao je odmah nakon optužbi za ozbiljno seksualno nedolično ponašanje protiv visoke ličnosti u njegovoj vladi.
Sve ovo je možda privuklo određeni stepen interesovanja javnosti za vestminstersku sapunicu. Ali, sveukupni efekat je sigurno dalja erozija ionako niskog povjerenja biračkog tijela u politiku.
Kraj karijere bilo kojeg lidera jeste prilika da razmislimo o našim očekivanjima od demokratskih predstavnika. Za vrijeme Džonsonovog mandata, previše vremena je potrošeno na razgovor o tome koliko je britanska javnost spremna da istrpi. Džonson će ubrzo otići iz Dauning strita. Sada treba postaviti pitanje šta ljudi žele dalje - i kako to mogu ostvariti?
Autor je profesor političke komunikacije na Univerzitetu u Lidsu
Tekst je preuzet s portala “Conversation”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
