Arhipelag Svalbard ili kako ga mnogi nazivaju Špicbergen, po najvećem ostrvu - nalazi se na pola puta od Norveške do Sjevenog pola - nema drveća, ni jednog jedinog stabla. Svako ko se kreće van naselja mora da nosi oružje - zbog polarnih medvjeda.
Barencburg je sa oko 300 stanovnika - drugo po veličini neseljno mjesto na arhiplegu, poslije glavnog grada Longjarbijena koji ima oko dvije i po hiljade stanovnika i koji je udaljen 55 kilometara. Između ta dva mjesta nema puta. U Barencbrugu se nalaze - ruska arktička misija, rudnik uglja i konzulat.
Barencburg - kratka istorija
Norveška kompanija Stavanger je 1910. prva počela sa kopanjem uglja. Zemljište je potom 1920. kupila holandska kompanija Nespiko, koja je osnovala naselje i nazvala ga u čast poznatog moreplovca Vilema Barenca. Zbog ekonomske krize u Evropi, kompanija je zatvorila rudnik, a 1932. je njen vlasnik postao sovjetski Arktikugolj Trust u prevodu - arktički ugalj.
Iako je arhipelag pod suverenitetom Norveške, jedinstveni sporazum iz 1920. reguliše njegov status i daje građanima svih država potpisnica (ima ih nekoliko destina, među njima i Kraljevina Jugoslavija) jednaka prava na korišćenje prirodnih resursa, ali bez davanja prava eksteritorijalnosti. Uz Norvešku, trenutno je Rusija jedina država, koja održava svoje ekonomsko prisustvo na Svalbardu. Generalni konzulat Ruske Federacije nalazi se u Barencburgu.
Sankcije i problemi sa plaćenjem
Na Svalbardu se nigdje ne plaća gotovinom, a otkako su sankcije EU stupile na snagu, Rusi više ne mogu da koriste svoje kreditne kartice. Plaćanje za mnoge funkcioniše samo sa internim Barencburškim karticama. Svi koji rade u Arktikugolju, ruskoj državnoj kompaniji koja upravlja lokalnim rudnikom uglja i svim drugim objektima - dobili su takve kartice.
Ali snabdijevanje je sve gore. Do Barencburga se može samo vodenim putem. Norveška od 29. aprila zadržavala brod koji prevozi ruske kontejnere. Konačno je stigao 18. jula uveče.
Ovdje niko ne govori o ratu
Ugalj se kopa već čitav vijek i rudnik polako presušuje. Četvrtina godišnje proizvodnje od 120.000 tona potroši se u Barencburgu - za grijanje tokom cijele godine u velikim montažnim zgradama. Trenutno tamo živi skoro 300 ljudi - iz Ukrajine, Rusije, Tadžikistana ili Sirije. Nikada ih nije bilo tako malo, kaže jedan radnik Arktikugolja.
Ukrajinci koji su protiv rata, nestali su - kaže Timofej Rogožin, bivši menadžer turizma u Barencburgu. Sada živi u Longjarbijenu, glavnom gradu Špicbergena.
"Pisao sam mnogo na društvenim mrežama o greškama u turizmu, greškama na Arktiku i nedostatku slobode izražavanja", kaže Rogožin. Do 2020. niko za to nije mario. Nakon toga je bilo pritužbi, pa je 2021. podnio ostavku.
Visoke zarade i bezbjedan dom
Rogožin kaže da su mnoge njegove kolege učinile isto. Ukrajinci koji i danas ovdje žive često dolaze iz Donbasa ili iz oblasti Luganska. Ovdje mogu više da zarade, da imaju siguran posao i, prije svega, bezbjedan dom.
Mnogima su navodno ponuđeni ruski pasoši kako bi ovdje mogli udobno da žive kao Ukrajinci ili Rusi. Našli su posao u rudniku uglja, u vrtiću, u školi ili u turističkom birou.
Ovdje niko ne govori o ratu, koji se u Rusiji može opisati samo kao "vojna specijalna operacija". Jer kažu - svi bi vidjeli ko razgovara sa novinarima.
Pad turizma i osjećaj nepravde
Dvije radnice u turističkoj agenciji oštro se žale na strane novinare koji su istraživali u Barencburgu - kažu, lagali u svojim izvještajima. Ali ne mogu da nam odgovore pitanje - o čemu se konkretno radi.
Osim toga, ostali turistički operatari na Svalbardu ih bojkotuju, kažu one. To je pogrešno, jer ovdje na kranjem sjeveru moramo da se držimo zajedno. Nikoga ovdje na Špicbergenu nije briga za Ukrajinu, radi se samo o tome da ih eliminišu kao konkurenciju, kaže jedna od njih dvije vrlo jasno.
Činjenica je da je turizam ovdje u problemu. Ranije je dolazilo mnogo Rusa. Onda je došla pandemija, a ruska vakcina Sputnjik dugo nije bila priznata u Norveškoj. Nakon ruskog napada na Ukrajinu, vazdušni prostor je zatvoren za ruske letjelice.
Dakle, već duže vrijeme, ruski turisti jednostavno ne mogu da dođu u Barencburg. Turisti iz drugih zemalja i dalje stižu, ali malo ih je. U jedinom hotelu popunjeno je samo deset od 43 sobe. Neki dolaze na jednodnevni izlet brodom iz glavnog grada Špicbergena.
Ljekar Sirijac
Stanovnici Barencburga su uglavnom prijateljski raspoloženi, ali povučeni. Ipak, ne baš svi.
Sirijski ljekar Abdulkader al Said ponosno pokazuje bolnicu u kojoj radi. Ovdje ima samo nekoliko vrsta povreda koje treba liječiti, ponekad neki pijanac.
On problem Barencburga ne vidi u sankcijama, već u tome što je mjesto tako malo:
"U ovom gradu kao da se sve vrti u krug. Kada izađeš, uvijek vidiš ista lica. To je kao utvrđenje, krug iz kojeg ne možeš da izađeš."
Čini se da se mnogi mladi ljudi to vide drugačije. Oni ostaju godinu-dvije, rade kao konobari ili vode turiste na obilaske - i pri tome dobro zarađuju. Pojedince možete sresti na recepciji hotela tokom dana, tokom turističkog obilaska, a uveče u Domu kulture. S divljenjem pričaju o prirodi, o mogućnostima koje ovdje postoje.
Ali ni oni ne govore o ratu u dalekoj Ukrajini.
Direktor rudnika kojem smo poslali upit - ćuti, kao i ruski konzul. Obojica moraju da prihvate da strani novinari mogu da dođu i rade bez akreditacije, na kraju krajeva, oni su u Norveškoj.
Ali svako ko se kao novinar kreće po Barencburgu mora bude spreman da će biti stalno posmatran. Bilo u prodavnici, na farmi haskija ili u bolnici - svuda neko izjavljuje da je sve u redu u mikrokosmosu Barencburga - veoma posebnom mjestu na rubu civilizacije gdje Rusija mora da se prilagodi određenim pravilima.
Bonus video:
