Herojska retorika ima svoj trenutak u svakom sukobu. "Imamo slobodu, dajte nam krila da je zaštitimo", poručio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, moleći za podršku evropskih država u srijedu u Vestminster holu. On je suočen sa još jednom bitkom da na proljeće istjera ruske tenkove iz svoje zemlje. Njegov cilj je pravedan i očajnički. Sada želi avione.
U takvom vremenu, rat ismijava argumente, veliča opasnost i podsmijava se oprezu. Tokom protekle godine, zapadne sile pod okriljem NATO-a borile su se da spriječe da borbe u Ukrajini eskaliraju upravo u ono čega su se teoretičari hladnog rata najviše plašili. To je destabilizacija ravnoteže snaga u Evropi, koja dovodi do rasprostranjenog i katastrofalnog sukoba.
Do sada su uspijevali. Nečuvena namjera Rusije da okupira i osvoji cijelu Ukrajinu je osujećena. Linija kontakta sa ruskim snagama povukla se u oblast Donbasa na istoku, otprilike na teritoriju koju je Rusija okupirala uz lokalnu podršku 2014. Eskalacija je izbjegnuta uglavnom zato što zapadno oružje nije namjerno raspoređeno na ruskom tlu. NATO je omogućio Ukrajini da pruži hrabar otpor. Razlog nije da se očuva zapadna bezbjednost, već prije poštovanje prema njenom surovo napadnutom suverenitetu. Zapad nije uvijek pokazivao takvo poštovanje, kao na primjer u Avganistanu, Iraku i Libiji.
Ponekad se čini kao da su London i Vašington željni da podrže paranoju Vladimira Putina
U nekoj fazi svakog rata, interesi će se razići. Rusija želi da zapadnu podršku Ukrajini vidi kao agresiju NATO-a, što je stav koji djelimično potvrđuju globalne ekonomske sankcije Zapada i žestoko odbacivanje svega što je rusko. Ponekad se čini kao da su London i Vašington željni da podrže paranoju Vladimira Putina.
Istovremeno, Ukrajina ima interes da odgovori na isti način. Ona zahtijeva da se Rusija posmatra kao prijetnja cijeloj Evropi i svijetu. Odbacuje opasnost od nuklearne eskalacije kao praznu prijetnju. Ohrabrena zapadnim oružjem, sada želi da se Rusija protjera iz cijele Ukrajine. Vojni stručnjaci kažu da bi to zahtijevalo dugoročnu i ogromnu posvećenost Zapada, vjerovatno uključujući ljudstvo na terenu. To bi okončalo riješenost NATO-a da izbjegne rat koji bi doveo do bilo kakvog "kinetičkog sukoba" sa Rusijom. To bi sigurno podijelilo alijansu. Ništa od ovoga ne sprečava političare kao što je Boris Džonson, sa sopstvenim planovima, da traže medijsku pažnju sa mnogo tapšanja po ramenu i čerčilijanskim pričama o "totalnoj pobjedi".
Rasprava o miru u ovoj fazi rata nailazi na obeshrabrujuće poznat odgovor. Kompromis se smatra kapitulacijom. Kada možete uživati u aplauzima Vestminstera i Bakingemske palate, zašto rizikovati poniženje za nekim crnomorskim pregovaračkim stolom? Obje strane osjećaju da mogu da pribave više resursa, ključnih zapadnih u slučaju Kijeva. Uvijek postoji prostor za samo "još jedan napor".
Jedini razuman izlaz iz ovog sukoba sveo se na nešto što se gotovo ne smije ni pomenuti. To je ponovno uspostavljanje neke verzije granice iz 2021. koju su Kijev i evropski predstavnici prihvatili - u skladu sa sporazumom iz Minska nakon 2014. Znamo da se to ispostavilo kao mrtvo slovo na papiru i da je monstruozno poništeno invazijom Rusije. Ali, kao i u svim ratovima, prije ili kasnije mora se postići neki dogovor na osnovu nekog postojećeg odnosa snaga.
To bi trebalo da dominira debatom o zahtjevu Zelenskog za novim avionima. Vojni stručnjaci objašnjavaju da oni ne mogu da budu u upotrebi do proljeća, a možda ni ove godine. Ukrajinski piloti ne mogu biti obučeni da upravljaju njima, niti se mogu izgraditi adekvatni objekti. Lovci ne mogu da zauzmu teritoriju i, kao bombarderima, bilo bi im dozvoljeno samo da bombarduju snage u Ukrajini. Oni imaju ograničenu taktičku upotrebu. Ovog proljeća bi protivvazdušna i protivraketna odbrana bila daleko korisnija, kao i dolazak zapadnih tenkova.
Drugim riječima, snabdijevanje avionima bi više predstavljalo eskalaciju podrške nego vojno pojačanje. To bi po svoj prilici moglo da sugeriše Putinu da njegov rat neće nestati i da treba da traži mir. To bi takođe moglo da izazove suprotno. On, ili bilo koji tvrdolinijaši koji bi ga smijenili, mogli bi da odgovore razmještanjem nuklearnog oružja ili surovim vazdušnim napadom na Kijev. Ovo bi moglo eskalirati do dolaska zapadnih pilota i do napada na baze u Rusiji. U svakom slučaju, to bi očigledno rizikovalo smrtonosnu eskalaciju bez stvarne pomoći Ukrajini na terenu. To bi sigurno podijelilo zapadne vlade i narod.
Zato se kockanje sa avionima ne isplati. Bolje je pomoći Zelenskom da stekne prednost na bojnom polju narednog proljeća kao osnovu za trajne napore za mir. Do sada je Zapad zadržao impresivan stepen kontrole nad ovim užasnim sukobom. Ne može da se odrekne te kontrole u tako kritičnom trenutku.
Autor je kolumnista "Gardijana"
Priredila: A. Šofranac
Bonus video:
