Prije nekoliko nedjelja, jedan student me je pitao da zamislim kako bi izgledala Evropska unija u 2035.
Većinu vremena, nijesmo sigurni ni kako će izgledati naredno ljeto, niti hoće li podjele bloka na istok i zapad i sjever i jug biti premošćene ili dodatno pogoršane. Ako je nedjelja dug period u politici, 12 godina je vječnost - a kristalna kugla nije naučni instrument.
Ipak, neki obrisi buduće Evrope se naziru i danas.
Prije svega, EU će imati više, a ne manje članica do sredine 2030-ih - moguće čak 36 u poređenju sa današnjih 27.
Biće veća, haotičnija, a ipak žešća EU, oblikovana, kao i uvijek, neočekivanim događajima, a blok će se boriti da odbrani svoje interese i vrijednosti u svijetu rivaliteta velikih sila.
Od ruske invazije na Ukrajinu prošle godine, geopolitika je postala najsnažnija pokretačka sila koja stvara pritisak na Brisel i zapadne prijestonice po pitanju uklanjanja dugotrajnih prepreka za dalje širenje EU. Politički pritisak da se prime sve zemlje zapadno od nove gvozdene zavjese, uključujući Ukrajinu, Moldaviju i šest balkanskih država, vjerovatno će biti veliki, pod uslovom da te zemlje sprovedu reforme koje se od njih zahtijevaju.
Sa druge strane, male su šanse da Turska uđe u EU do 2035. godine, i uopšte ikada, čak iako nasljednik predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana bude više proevropski i demokratski.
Veća EU bez institucionalne reforme mogla bi biti recept za slabost ili paralizu, ali blok posjeduje fleksibilnost prilagođavanja i napredovanja, zaobilazeći i sopstvena ograničavajuća pravila ako je neophodno
Od sudbonosnog glasanja u Velikoj Britaniji za izlazak iz EU 2016. nijedna druga država se nije poigravala sa povlačenjem iz bloka. Upravo suprotno, bregzit je bio lekcija za većinu Evropljana da je život topliji i prosperitetniji unutra nego vani, naročito sa revizionističkom Rusijom koja lupa na vrata.
Čak i najglasniji populistički euroskeptici u Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Mađarskoj i Holandiji prestali su sada da zagovaraju izlazak, jer bi radije ostali i opstruirali ili prosto odbijali poslušnost, ili preoblikovali.
Drugo, EU 2035. godine će vjerovatno i dalje djelovati u okviru istog Lisabonskog sporazuma, i vrlo vjerovatno se baviti istim iscrpljujućim zahtjevom za jednoglasno odlučivanje o spoljnoj politici, oporezivanju i zajedničkom budžetu. Imajući u vidu da je u mnogim državama neophodan referendum za ratifikovanje svake nove povelje, promjena povelje je prosto politički previše rizična.
Da bi bili sigurni, Francuska i Njemačka, istorijske vođe EU, saopštile su da će u cilju sprečavanja da sve veći broj veta parališe proces odlučivanja, prelaz na sistem glasanja sa kvalifikovanom većinom povodom tema kao što su sankcije i porezi biti uslov za dalje širenje. Mada bi to teoretski moglo biti urađeno i pod sadašnjom poveljom, većina malih i država srednje veličine su odlučne da zadrže pravo veta, bilo da zaštite tržišnu prednost poput niskih korporativnih poreza, ili da izbjegnu servilnost onome što mnogi strahuju da bi moglo postati njemačka ili francusko-njemačka imperija.
Na kraju, ne vjerujem da bi se ni Francuska ni Njemačka usudile da blokiraju put Ukrajine ka članstvu ukoliko ta zemlja nakon rata prihvati obavezne EU reforme. Međutim, zajedno sa drugim državama članicama, one će se zalagati za duge periode tranzicije prije nego što nove članice dobiju pune benefite članstva, bilo u smislu pristupa fondovima EU, poljoprivrednim dotacijama, slobodnom kretanju radnika ili, moguće, pravu veta i sopstvenom komesaru.
Istraživački centri su osmislili pametne dizajne za moguće postepeno pristupanje u tom smislu, uključujući probni period tokom kojeg pridošlice ne bi imale puna glasačka ovlašćenja - što bi moglo biti naznačeno u njihovim ugovorima o pristupanju.
Međutim, ključno je da u ovom trenutku ne postoji takva zakonska procedura, a za to bi bio potreban jednoglasni sporazum aktuelnih članica.
”Mislim da će EU otvoriti odvojenu liniju za članstvo, sa postepenijim pristupom”, kazao je Like Fris, bivši danski ministar i jedan od predsjednika Evropskog savjeta za inostrane poslove.
Naravno veća EU bez institucionalne reforme mogla bi biti recept za slabost ili paralizu, ali blok posjeduje fleksibilnost prilagođavanja i napredovanja, zaobilazeći i sopstvena ograničavajuća pravila ako je neophodno. Na primjer, u svojoj reakciji na kovid-19, EU je razbila dugogodišnje tabue zajedničkom kupovinom vakcina i kolektivnim zaduživanjem za finansiranje ekonomskog oporavka, a sada prvi put ona koristi zajednička sredstva izvan EU budžeta kako bi obeštetila članice koje šalju oružje Ukrajini.
Pošto će “ratna ekonomija” zahtijevati ratno zajedničko finansiranje, za zajedničkim izdavanjem duga za odbranu, ovi presedani treba da otvore put za zajedničku kupovinu oružja i municije za Ukrajinu, kao i zajedničku nabavku oružja kako bi države EU ispunile hitnu potrebu za jačanje NATO odbrane protiv ljute i osvetoljubive Rusije.
Pored toga, EU će preći sa globalizovane slobodne trgovine na više zaštitnički i selektivni ekonomski model mnogo prije 2035. godine, diverzifikujući svoje lance snabdijevanja za energiju, minerale i poluprovodnike.
Kontinentu će i dalje biti potrebne Sjedinjene Države kao zaštitnička nuklearna supersila, međutim po pitanju konvencionalnih oružanih snaga, moraće više da se založi sa zebe i da preuzeme veću odgovornost za svoje susjedstvo dok se Vašington fokusira na Kinu.
Takva parcijalna integracija kao odgovor na krize poput Putinovog rata na Ukrajini je mnogo vjerovatnija od federalističkog iskoraka ili od nacionalističkog rasplinjavanja Evrope građene tokom sedam decenija zajedničke pravne, ekonomske i političke konstrukcije.
Poljska i Mađarska mogu i dalje predstavljati izazov za zajedničke vrijednosti EU, njihovom stalnom erozijom nezavisnosti pravosuđa, slobode medija, građanskog društva i građanskih prava. Još je nejasno da li finansijski pritisak EU može preokrenuti te trendove. Međutim, malo je vjerovatno da će ova dva centralnoevropska izvanjca povući ostatak EU ka jednoj vrsti labavije organizacije država nacija koju je nedavno zagovarao poljski premijer Mateuš Moravjecki.
Sa druge strane, glomaznija EU bi mogla da podstakne veći broj zemalja da napreduju ka bližoj integraciji.
”Mogli bismo imati EU sa više brzina, ili sa varijabilnom geometrijom. Vjerovatno će postojati neformalna grupa u jezgru sa Njemačkom, Francuskom, Italijom, Španijom i Poljskom, u zavisnosti od političke situacije u Poljskoj. Komisija će i dalje biti u centru jer donosi zakonodavne predloge i može djelovati u krizama”, kazao je Fris.
Takva grupa u jezgru već postoji, nijesu sve države EU članice evrozone ili Šengenske zone otvorenih granica, a do 2035. moglo bi postojati jezgro država koje bliže sarađuju u oblasti odbrambene integracije.
Lukas Tsoukalis, ekspert za evropske integracije i bivši šef istraživačkog centra Komisije, strahuje da će EU postati marginalizovanija u eri globalnog strateškog rivaliteta između velikih sila ukoliko i sama ekonomski i politički ne odraste.
Tsoukalis u svojoj novoj knjizi “Stasavanje Evrope”, poziva na ustanak, moleći EU da napravi prelaz sa meke na tvrdu silu i da umjesto što je uglavnom ekonomski i regulatorni akter postane politički i vojni igrač.
”Stasavanje u odraslu osobu zahtijeva internacionalizaciju eura, integrisanije oporezivanje, vodeću svjetsku klimatsku politiku i zajedničku odbranu”, kazao je Tsoukalis za “Politiko”. “To se vjerovatno neće dogoditi sa EU od 27 članica, a još manje sa EU od 35 ili 36 članica. Stoga, moraćemo da se oslonimo na koaliciju voljnih i sposobnih. Neizbježno je da na njenom čelu budu Francuska i Njemačka”.
Međutim, sve veće rasparčavanje evropskih političkih sistema, sa slabijim vladama, rast socijalne nejednakosti i podijeljeno, eksplozivno javno mnjenje, predstavljaju ozbiljan izazov za koherentiju EU. A 2035. godine, Evropa će biti ostarjeli kontinent sa hroničnim manjkom radne snage, što će ograničavati rast i ekonomsku dinamiku.
Stoga, ostaje nejasno hoće li EU moći da održi “efekat Brisela” u širenju svog regulatornog dometa na globalnom nivou zahvaljujući snazi jedinstvenog tržišta u predstojećoj manje globalizovanoj eri ekonomskih blokova kojima dominira rivalitet između SAD i Kine. Sposobnost EU da nameće svoje norme i standarde digitalnim gigantima i novim tehnologijama, poput vještačke inteligencije, kojoj nijedan od vodećih globalnih igrača nije iz Evrope, ne djeluje obećavajuće.
Na kraju, neka pitanja će vjerovatno biti previše teška da bi blok prevazišao svoje razlike - čak i do 2035. Na primjer, ispravno je pretpostaviti da će se države i za 12 godina i dalje sukobljavati oko imigracije i politike azila, iako će njihova potreba za radnicima migrantima samo rasti.
Tekst je preuzet iz "Politika"
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
