U nedjelju 14. maja u Turskoj će biti izabran novi parlament i novi predsjednik. Aktuelni predsjednik Redžep Tajip Erdogan, po prvi put nakon 20 godina nije izraziti favorit u toj trci. Njegova izborna koalicija je, kako pokazuju ankete, iza opozicionog saveza.
Kakav politički sistem vlada u Turskoj?
Od svog osnivanja 1923. godine, Republika Turska je po Ustavu parlamentarna demokratija. Erdogan je to želio da promijeni pa je njegova vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP), uz podršku svog ultranacionalističkog partnera, Partije nacionalističkog pokreta (MHP), 2017. sprovela reformu. S izborima 2018. godine uveden je predsjednički sistem i otada je predsjednik kako šef države, tako i predsjednik vlade. Kabinet premijera više ne postoji.
Predsjednika, koji po novom sistemu ima široka ovlašćenja, direktno bira narod i to na pet godina. On imenuje i razrješava ministre i visoke državne službenike po svom nahođenju, a ujedno i rukovodi kabinetom vlade. Ministri koje on postavlja mogu da imenuju guvernere i državne predstavnike u pokrajinama, provincijama i okruzima, tako da predsjednikov uticaj seže sve do lokalnih organa vlasti.
Šef države takođe ima ovlašćenja da izdaje predsjedničke ukaze i imenuje ljude na visoke funkcije u pravosuđu, sektoru finansija i u obrazovanju. Ljudi na najvažnijim funkcijama u tajnoj službi ili u moćnoj vjerskoj instituciji Dijanet, direktno su odgovorni predsjedniku.
Uvođenjem predsjedničkog sistema ukinut je i princip nepristrasnosti i vođenja vanstranačke politike. Aktuelni predsjednik Erdogan uspio je da zadrži i mjesto predsjednika svoje konzervativno-islamske stranke AKP. Otada gotovo da nije bilo razdvajanja te funkcije i predsjedničkog mandata.
Ko se kandiduje na predsedničkim izborima?
Na predsjedničkim izborima birači mogu da glasaju za jednog od četiri kandidata. Aktuelni predsjednik Erdogan i njegov izazivač Kemal Kililčdaroglu vode neizvjesnu izbornu trku. Prema podacima nekoliko instituta za istraživanje javnog mnjenja, kandidat najvećeg opozicionog saveza Kiličdaroglu je ispred Erdogana, što aktuelnog turskog predsjednika i vladajući tabor čini sve nervoznijim.
Druga dva kandidata, kako pokazuju ankete, mogla bi da osvoje između dva i šest odsto glasova. Njihova kandidatura obično znači da će predsjednik biti poznat tek nakon drugog kruga glasanja.
Koliki je značaj parlamenta?
Tokom svog predsjedničkog mandata, Erdogan je krojio državni aparat po svojoj mjeri i stalno proširivao svoja ovlašćenja. Iako je uvođenjem predsjedničkog sistema broj poslanika povećan sa 550 na 600, Erdogan je od turskog parlamenta napravio beznačajnu instituciju: tu su mogle da se vode rasprave i donose zakone, ali su vladajući sa svojom dominantnom većinom blokirali svaki opozicioni projekat i stalno uspijevali da proguraju svoju političku agendu. Vlast je svojom većinom u parlamentu, spriječila i zahtjeve opozicije da se osnuju istražni odbori nakon nedavnog katastrofalnog zemljotresa ili po pitanju optužbi na račun vladajućih struktura za korupciju.
U parlamentu Turske trenutno ima 14 stranaka. Mnoge od njih su uspjele da pređu cenzus od 7 odsto samo uz pomoć koalicija. Sa 285 poslanika vladajuća stranka AKP ima najjaču poslaničku grupu u parlamentu. Njihovi saveznici ultranacionalistički MHP i Stranka velikog jedinstva (BBP) imaju 49 poslaničkih mjesta, pri čemu i jedna i druga ideološki proističu iz pokreta "Sivih vukova". Koaliciona vlada tako u turskom parlamentu ima većinu sa 334 mandata.
Najveća opoziciona partija, Republikanska narodna stranka (CHP), ima 134 poslanika, dok njen najjači saveznik, Dobra partija (IYI) ima 36 mandata. I Dobra partija je takođe proizašla iz pokreta "Sivih vukova", ali u novom opozicionom stranačkom savezu pokušava da se pozicionira u desni centar. S poslanicima manjih stranaka, taj najveći opozicioni savez ima 174 mandata.
Prokurdska Demokratska partija naroda (HDP) ima 56 poslanika i treća je najjača snaga u turskom parlamentu. Preostali poslanici su ili iz manjih stranaka ili su nezavisni kandidati.
Kakve koalicije postoje?
Tri izborne koalicije igraju odlučujuću ulogu na parlamentarnim izborima: Erdoganov "Narodni savez", potom najveći opozicioni blok, "Savez nacije", i konačno "Savez za rad i slobodu", predvođen prokurdskim HDP.
Pored AKP, u Erdoganovom "Narodnom savezu" već godinama su ultranacionalističke MHP i BBP. Nedavno se koaliciji pridružila i "Nova stranka blagostanja", koja je proizašla iz islamističke ideologije Mili Gorus. Osim toga, Erdoganovu koaliciju podržava i radikalna islamistička prokurdska stranka HÜDAPAR, koja je bliska terorističkoj organizaciji turski Hizbolah. I nekoliko pravoslavno-muslimanskih zajednica s velikim brojem članova takođe otvoreno podržavaju vladajuću koaliciju. Oni su pod Erdoganovom vlašću uspjeli da prigrabe čitav niz privilegija, koje bi u suprotnom mogli da izgube.
Najveća opoziciona koalicija sastoji se od šest stranaka koje dolaze iz veoma različitog političkog spektra. Predsjednički kandidat Kemal Kiličdaroglu, koji je uspio da ih ujedini, uživa poštovanje mnogih vladinih kritičara. Za Kiličdaroglua je i i kurdsko-socijalistički "Savez za rad i slobodu".
Pokretačka snaga treće koalicije je prokurdska HDP. Protiv nje se međutim vodi sudski postupak, a i hiljade njenih članova su u zatvoru pod optužbom za terorizam. Osim toga, i skoro svi gradonačelnici iz redova HDP su smijenjeni.
Bivši lider stranke Selahatin Demirtaš je već sedam godina u strogo čuvanom zatvoru, ali on uspijeva da odatle vodi efikasnu kampanju protiv Erdogana i njegove vlade. Svoje poruke spoljnom svijetu šalje preko svojih advokata, koji u određenoj mjeri određuju i tok predizborne kampanje, posebno kada je riječ o kurdskom pitanju.
Koliko Turska ima birača sa pravom glasa?
Prema zvaničnim podacima, više od 64,1 miliona ljudi ima pravo glasa na izborima 14. maja. Od toga, njih više od 3,4 miliona živi u inostranstvu. Tako se glasovi Turaka u inostranstvu po težini nalaze na četvrtom mjestu, odmah nakon najvećih turskih metropola Istanbula, Ankare i Izmira. Glasanje u inostranstvu počelo je 27. aprila.
Na izborima 2018. u Turskoj izlaznost je bila veća od 86 odsto, dok je u inostranstvu iznosila otprilike 50 procenata. Erdogan je tada sa 53 odsto glasova osvojio trku za predsjednika već u prvom krugu, a njegova koalicija osvojila je gotovo 54 odsto glasova. U inostranstvu su bili još uspješniji, osvojivši više od 60 odsto glasova među Turcima koji žive van zemlje.
Prema podacima turske izborne komisije, 167.000 Sirijaca ima pravo glasa na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turskoj. Slijedi 23.000 ljudi porijeklom iz Avganistana, 21.000 iz Irana, 16.000 iz Iraka i 6.000 iz Libije. S izuzetkom prokurdskog HDP, sve stranke se takmiče uz predizborno obećanje da će vratiti izbeglice u njihovu domovinu što je prije moguće.
Izborna kampanja koja nije fer i opasna retorika
Zbog razornih zemljotresa u februaru i zbog mjeseca Ramazana, predizborna kampanja ovoga puta počela je kasno. Najveća opoziciona koalicija s kandidatom Kemalom Kiličdarogluom i najpopularnijim ličnostima na čelu, krenula je u ofanzivu tek prije nekoliko sedmica.
Erdogan svoju predizbornu kampanju vodi više tako što otvara velike državne projekate. Predstavio je tako prvi turski nosač aviona i otvorio prvu nuklearnu elektranu na turskom tlu – zahvaljujući ruskoj tehnologiji. On se ujedno ne libi ni da se pojavljuje u dvorištima džamija, a voli i da se oslanja na lažne vijesti.
Tako je prošle sedmice govorio u dvorištu Plave džamije u Istanbulu i tvrdio da njegov izazivač Kiličdaroglu planira da ugasi tursku vjersku ustanovu Dijanet. Kiličdaroglu je odmah reagovao na tu netačnu informaciju: "Dijanet je pokrenuo Ataturk, osnivač moje stranke. Zašto bih ga ja zatvarao?"
Dan kasnije, Erdoganov ministar pravde Bekir Bozdag izjavio da će "ovoga puta o izborima odlučivati vjernici i nevjernici". Ministar unutrašnjih poslova Sulejman Sojlu otišao i korak dalje: on je predstojeće glasanje opisao kao pokušaj političkog puča od strane Zapada.
Mediji na svim kanalima u potpunosti su na liniji vlade. Državna radio-televizijska kompanija TRT i novinska agencija Anadolu u stopu prate Erdogana i njegove koalicione partnere. Prema navodima opozicije, Erdogan i njegov blok dobili su 3.600 minuta emitovanja u poslednje četiri sedmice, a njegova politička konkurencija samo 42 minuta. I to samo u negativnom svetlu.
Bonus video:
