Nikome u Privrednoj komori Austrije nije palo na pamet da bi održavanje prijatnog poslovnog skupa na periferiji Moskve u januaru moglo izazvati određeno podozrenje. Cilj je bio da se privuku stotine austrijskih kompanija aktivnih u Rusiji i njihovi poslovni partneri, a tek nakon što je novinar jedne austrijske istraživačke platforme postavio pitanja o događaju, komora ga je otkazala.
Propali događaj u Moskvi najbolje ilustruje ambivalentni pristup ove alpske države prema Rusiji nakon što je predsjednik Vladimir Putin prošle godine pokrenuo brutalni napad na Ukrajinu. Beč ne želi da ga posmatraju kao da otvoreno podržava Moskvu, ali je takođe oprezan da trajno ne naudi odnosu koji je za Austriju decenijama bio prilično unosan.
Mada Austrija nije jedina koja je svesrdno prigrlila Rusiju prije invazije na Ukrajinu, nijedna članica Evropske unije nije se tako teško distancirala od Moskve. (Mađarska izgleda da čak i ne pokušava).
Iako je Austrija podžala Ukrajinu značajnom humanitarnom pomoći, primila veliki broj izbjeglica, podržala sankcije EU i javno kritikovala Putina zbog kršenja međunarodnih pravila, iza kulisa privredni odnosi između dvije zemlje ostaju praktično netaknuti, naročito u oblasti energije i finansija.
Kada je austrijski kancelar Karl Nehamer u aprilu prošle godine odlučio da bude prvi evropski lider koji će nakon invazije poći u Moskvu (preko Kijeva) i sastati se sa Putinom, on je to pokušao da proda kao misiju mira i kao njegovu svečanu “dužnost”. Međutim, kritičari Austrije u Evropi naslutili su da tu ima još nešto. Iako je malo detalja proizašlo iz onoga što je Nehamer nazvao “teškim i iskrenim razgovorom”, skeptici su primijetili da je ruski gas u Austriju nastavio da teče, za razliku od Njemačke, kojoj je prekinut.
Zapadni partneri Austrije dugo su tolerisali njeno poslovanje sa Rusijom, ali je rat u Ukrajini podigao uloge i Beč se odjednom našao pod pritiskom sa svih strana. Kritičari sa obje strane Atlantika kažu da austrijsko prihvatanje “vojne neutralnosti” i ono što mnogi vide kao njen ambivalentni pristup krizi predstavlja značajnu prijetnju evropskom jedinstvu oko Ukrajine.
“Austrija je svakako slaba tačka EU po pitanju Rusije”, kazao je jedan visoki zvaničnik Evropske komisije, ukazujući na ono što je opisao kao uspješnu infiltraciju Moskve u establišment Austrije.
Za EU, koja se već bori da izađe na kraj sa mađarskim nestaškom Viktorom Orbanom i njegovim odnosom sa Putinom, odbijane Austrije da se agresivno distancira od Rusije dodatno komplikuje napore za predstavljanje zajedničkog fronta. U Briselu strahuju da bi se vremenom, uspostavljanje rusko-tolerantne zone u geografskom srcu Evrope, koja bi obuhvatala Mađarsku i Austriju, moglo proširiti dajući Rusiji prednost u naporima da pocijepa kontinent.
Aleksandar Šalenberg, austrijski energični šef diplomatije i njen žestoki branilac na međunarodnoj sceni, insistira da su takvi poduhvati prošlost i da nijesu dio sadašnje realnosti. On je u nedavnom intervjuu kazao da Austrija ne ugrožava evropsko jedinstvo već da ga zapravo jača.
“Od 24. februara prošle godine i kancelar Nehamer i ja smo jasno stavili do znanja kakva je pozicija naše zemlje i vlade”, kazao je Šalenberg.
Nesvrstanost se isplati
Da bi se razumjeli korijeni austrijskog stava prema Rusiji, potrebno je osvrnuti se na 1955. godinu. Deceniju nakon kraja Drugog svjetskog rata, ta zemlja je bila pod okupacijom četiri savezničke sile i podijeljena na zone. Da bi ubijedila Sovjete da vrate Austriji puni suverenitet, država je u ustav morala da unese stavku o neutralnosti, što je tadašnje stanovništvo smatralno nužnim zlom. (Zakon ne sprečava Austriju da učestvuje u oružanom konfliktu, već propisuje da se ta zemlja neće pridružiti nekom vojnom savezu niti dozvoliti drugim državama da stacioniraju vojsku ne njenoj teritoriji).
Imajući u vidu koliko su ruski interesi duboko uvučeni u politiku i ekonomiju Austrije, rasplet austro-ruskih odnosa možda više neće biti moguć
U početku, Austrijanci nijesu pretjerano brinuli da će uvrijediti Sovjete. Mnogi Austrijanci su se u njemačkoj vojci borili protiv Sovjeta i bili u sovjetskim logorima, tako da između dvije zemlje nije vladala velika ljubav. Nakon što su Sovjeti ugušili ustanak u Mađarskoj, izazivajući ogromni izbjeglički talas preko austrijske granice, Beč nije oklijevao da se pridruži drugim zapadnim zemljama u Ujedinjenim nacijama koje su kritikovale postupke Moskve.
Međutim, nije mnogo trebalo da Austrija, pozicionirana između NATO-a i sovjetskog bloka, otkrije prednosi novog statusa. Kao neutralna nesvrstana zemlja mogla je da posluje sa obje strane Gvozdene zavjese.
Austrija je 1. juna 1968. postala prva zapadna evropska zemlja koja je potpisala dugoročni ugovor sa SSSR-om za snabdijevanje prirodnim gasom. Svega nekoliko mjeseci kasnije dogodila se katastrofa. U avgustu, sovjetski tenkovi su ponovo upali u Centralnu Evropu, ovog puta u Čehoslovačku kako bi ugušili Praško proljeće.
S obzirom da su sjećanja na upad u Mađarsku bila još svježa, Austrijanci su se plašili da bi Sovjeti mogli napasti i njihovu zemlju. Vlada je čak napravila planove za vanredne situacije da se preseli iz Beča na krajnji zapad zemlje. Beč se trudio da ne isprovocira Sovjete, držeći austrijske trupe 30 kilometara od granice sa Čehoslovačkom. (Sa pravom su bili zabrinuti. Sovjeti su imali plan da pošalju trupe Varšavskog pakta preko granice, ali su iz razloga koji su ostali nejasni, odlučili da to ne urade.)
Bio je to presudni trenutak za Austriju u Hladnom ratu - Sovjeti nijesu napali, a gas je nastavio da teče.
Većina Austrijanaca je naučila lekciju: neutralnost je dobra i za posao i za bezbjednost.
Neutralnost je takođe omogućila Austriji da postane važna scena za međunarodnu diplomatiju što je naglasilo prednosti nezauzimanja strane.
Dogovor o gasu pokazao se kao krajnje koristan za tadašnju državnu energetsku grupu OMV, uspostavljajući Austriju kao jedan od primarnih kanala za ruski gas namijenjen zapadnoj Evropi.
“Ne treba potcjenjivati moć storije”, rekao je Vilhelm Molterer, bivši austrijski vicekancelar i ministar finansija. “Ekonomske koristi tog aranžmana za Austriju bile su značajne dugi niz godina.”
Istorija takođe ilustruje kako je odnos Austrije sa Rusijom građen od početka na kombinaciji straha i ekonomske koristi dok Njemci često opisuju njihovu naklonost Rusiji u kulturološkim i istorijskim terminima.
Sa druge strane, ruska elita već duže vrijeme Austriju posmatra kao ono najbolje iz oba svijeta: kapiju ka zapadu, koja nije u potpunosti zapadna. Beč, sa svojim izblijedjelim imperijalnim sjajem, popustljivim političarima i čuvenim gemutlichkeit (prijatnom srdačnošću) je tradicionalni favorit oligarha i aparatčika. Prije svega, to je mjesto gdje su Rusi sa novcem i uticajem dobrodošli, bilo da žele državljanstvo, kao što je bio slučaj sa kćerkom bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, ili biraju nekretnine na Alpima, poput oligarha Olega Deripaske.
Skoro svaki živi bivši austrijski kancelar je nakon napuštanja dužnosti posao tražio na istoku.
Volfgang Šisel, bivši kancelar Narodne partije desnog centra, pridružio se odborima ruskog operatera mobilne telefonije MTS i naftnog giganta Lukoila. Njegov socijaldemokratski nasljednik, Alfred Guzenbauer, otišao je da radi za “Institut za istraživanje dijaloga civilizacija”, proruski trust mozgova koji je osnovao Putinov prijatelj. Kristijan Kern, još jedan socijaldemokrata, ušao je u odbor ruske državne železnice RZD.
Isto važi i za bivše ministre koji su se uglavnom smjestili u ruskim energetskim kompanijama tvrdeći da Austrija treba da ostane most prema Rusiji za dobro Zapada. (Većina je napustila pozicije nakon što je Rusija prošle godine napala Ukrajinu).
Samo posao, ništa lično
U kolikoj mjeri su austrijski lideri satjerali zemlju u ćošak sa Rusijom postalo je jasno tokom Putinove državne posjete 2014, samo nekoliko nedjelja nakon što je pripojio Krim i izazvao rat u istočnoj Ukrajini. Tada je predsjednik Austrijske privredne komore Kristof Leitl u šali podsjetio Putina da je 100 godina ranije Ukrajina pripadala Austriji. Putin je tada uz opšti smijeh upitao “pa šta predlažete” dodajući uz osmijeh da se plaši odgovora. Dok su se šalili, tadašnji austrijski predsjednik Hajnc Fišer je potapšao Putina po leđima, a ranije tog dana ga je primio uz pune vojne počasti u bivšoj carskoj palati.
Pošalice su možda prestale nakon opšte Putinove invazije na Ukrajinu, ali je ekonomski odnos ostao praktično netaknut.
Rusija je i dalje drugi najveći investitor u Austriji poslije Njemačke, sa stranim direktnim investicijama u iznosu od 25 milijardi eura na kraju prošle godine, ili 13 odsto od ukupnog iznosa.
U međuvremenu, veliki broj austrijskih kompanija koje su investirale u Rusiji ostaju aktivne. Skoro dvije trećine od 65 austrijskih kompanija u Rusiji planira da tamo i ostane, pokazalo je istraživanje Kijevske škole ekonomije.
Naftni i gasni konglomerat OMV, najveća austrijska kompanija, ostaje glavni igrač u ruskom energetskom sektoru. Rajfajzen banka je najveći strani kreditor aktivan u Rusiji i stub finansijskog sistema zemlje. Čak i Red Bul iz Salcburga nastavlja da prodaje svoja energetska pića u Rusiji.
OMV tvrdi da je u obavezi da nastavi sa kupovinom najmanje 6 milijardi kubnih metara ruskog gasa godišnje do 2040. godine - što je rezultat sporazuma iz 2018. koji su u Beču potpisali Putin i tadašnji kancelar Sebastijan Kurc. Austrijska vlada, koja posjeduje nešto više od 30 odsto OMV-a, bivšeg državnog monopola, tvrdi da nije upućena u detalje ugovora. Ostaje misterija kako Beč planira da ispuni svoje obećanje o smanjenju zavisnosti Austrije od ruskog gasa na nulu do 2027.
Istočni vjetrovi
Donedavno, austrijski zvaničnici su uglavnom uspijevali da se suprotstave međunarodnom nadzoru svojih veza sa Rusijom sa isprobanom formulom diverzije, zamagljivanja i relativizacije, sve to sa osmijehom i sladunjavim bečkim šarmom. “Mi smo mala, neutralna zemlja i uvijek smo se trudili da budemo mjesto za dijalog i da pronađemo zajednički jezik sa svim zemljama svijeta”, rekao je bivši kancelar Kurc, čije su česte posjete Putinu dok je bio na vlasti izazivale podozrenje čak i u Austriji.
Ruska elita već duže vrijeme Austriju posmatra kao ono najbolje iz oba svijeta: kapiju ka zapadu, koja nije u potpunosti zapadna, a Beč je sa svojim izblijedjelim imperijalnim sjajem i popustljivim političarima tradicionalni favorit oligarha i aparatčika
Upravo je za vrijeme Kurcovog mandata izašao je na vidjelo najgroteskniji primjer spremnosti austrijskog političkog establišmenta da udovolji ruskim interesima. Godine 2019. objavljen je snimak vicekancelara Hajnc-Kristijana Štrahea iz krajnje desničarske Slobodarske partije na kojem nudi da trguje političkim uticajem za ulaganje sa ženom za koju je vjerovao da je nećakinja ruskog oligarha. Skandal koji je uslijedio srušio je Kurcovu vladu.
Nesklad između austrijske retorike i realnosti je jedan od razloga zašto su njeni međunarodni partneri prestali da vjeruju u neutralni arbitarski status Beča. Zapadni zvaničnici su godinama nakon aneksije Krima upozoraval Beč da su se Rusi infiltrirali u njihove bezbjednosne službe, ali ih niko nije slušao.
Tek nakon razotkrivanja krtice u visokim redovima bezbjednosne službe 2021. i nakon suspendovanja Austrije iz zapadne mreže razmjene obavještajnih podataka Beč je odlučio da djeluje. Međutim, do tada problemi su postali toliko ozbiljni da je vlada odlučila da potpuno raspusti obavještajnu službu i počne sve iznova.
Rat u Ukrajini je dodatno pojačao tenzije i iznio ih na vidjelo. U januaru, nakon što je Šalenberg upozorio da ne treba isključiti Moskvu iz OEBS-a, poljsko ministarstvo spoljnih poslova optužilo je Austriju da je “proruska”. Otprilike u isto vrijeme, odjeljenje za sprovođenje sankcija pri Ministarstvu finansija SAD poslalo je Rajfajzen banci spisak pitanja u vezi sa njenim ruskim operacijama, što su neki posmatrači vidjeli kao oštru poruku iz Vašingtona za Beč. Prošle nedelje, Evropska komisija je prozvala Austriju da nije učinila dovoljno da smanji zavisnost od ruskog gasa, upozorivši da se suočava sa “velikim izazovima” u pogledu bezbjednosti snabdijevanja energijom. Posljednjih mjeseci Austrija se oslanjala na Rusiju za čak 70 odsto svog gasa, iako su ukupne količine opale usred blage zime i ekonomskog usporavanja.
Imajući u vidu koliko su ruski interesi duboko uvučeni u politiku i ekonomiju Austriju, rasplet austro-ruskih odnosa možda više neće biti moguć. Samo prošle godine Austrija je platila sema milijardi eura za ruski gas.
Rajfajzen banka ima sličnih problema da prekine svoju zavisnost od Rusije. Banka je prošle godine u Rusiji zaradila više od 2 milijarde eura, što je više od polovine ukupnog profita. Međutim zbog međunarodnih sankcija protiv Rusije, banka, čija je berzanska vrijednost oko 5 milijardi eura, ne može da dobije taj profit. Banka tvrdi da želi da napusti Rusiju, ali tek treba da pronađe izlaz. “Čekali su predugo i propustili priliku da se ponovo pozicioniraju”, rekao je izvršni direktor u konkurentskoj banci. “Njihova jedina opcija sada je da se nekako provuku”.
Austrijski zvanični se privatno žale da su kritike Rajfajzen banki u zapadnim prijestonicama licimjerne jer mnoge evropske i američke kompanije koje su i dalje aktivne u Rusiji imaju koristi od njenih usluga i da kolaps ruskog finansijskog sistema nikome ne bi bio u interesu.
Ipak, pojačani nadzor veza između Austrije i Rusije primorao je Beč da promijeni ploču. Na pitanje da li i dalje Austriju gleda kao na “most” prema Moskvi, što su ponavljale generacije austrijskih političara, Šalenberg je bio odlučan.
“Ako želite da budete most, potrebna su vam dvije obale, a trenutno one ne postoje”, kazao je on. “Kada jednu zemlju pokreću neoimperijalističke želje i vjeruje da može da mijenja granice raketama i tenkovima i prosto negira postojanje susjedne zemlje, onda nema druge obale”.
Međutim do sada, promjena retorike nije rezultirala većim pomjeranjima u politici - a imajući u vidu preovlađujuće političke vjetrove, do te promjene možda nikada neće doći.
Desničarska proruska Slobodarska partija, koja želi da ukine sve sankcije Rusiji, vodi u svim istraživanjima od novembra sa oko 28 odsto podrše i nekoliko procenata prednosti u odnosu na najbližeg rivala, socijaldemokrata lijevog centra.
Imajući u vidu da većina Austrijanaca i dalje podržava sankcija, popularnost partije je vjerovatno više ukorijenjema u nezadovoljstvu aktuelnom vladom nego u oduševljenju njenom politikom prema Rusiji. U svakoj varijanti ta partija će kako sada stvari stoji dobro proći na izborima u jesen 2024. godine.
Istinsko sučeljavanje u vezi odnosa sa Rusijom u najmanju ruku zahtijeva diskusiju o neutralnosti – koja ima status svetinje, što je pokazala i nedavna debata o slanju jedinica za uklanjanje mina u Ukrajini.
“Niko ne želi debatu o neutralnosti, ali moramo makar razmotriti realnost naših obaveza u EU”, kazao je bivši kancelar Molterer.
Nažalost za one koji se nadaju čvršćem stavu prema Rusiji, gemütlichkeit (prijatna srdačnost) je mnogo lakša opcija.
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
