Autoritarni lideri su dobri u podrivanju demokratije, ali osim ako nijesu apsolutni diktatori oni i dalje često treba da brinu da li će pobijediti na izborima. Posljednjih nekoliko godina u Evropi je došlo do rasta broja autoritarnih populista koji se oslanjaju na osvajanje masovne podrške među običnim građanima - za razliku od krađe glasanja.
U pojedinim slučajevima oni pobjeđuju uz pomoć uspješnih ili populističkih politika. U Mađarskoj, na primjer, uprkos navodima o krađi glasova na izborima u aprilu 2022. godine, u značajnoj mjeri pobjeda Viktora Orbana može biti pripisana podršci birača zbog popularnih ekonomskih i socijalnih programa njegove vlade.
Međutim, desničarski populistički autoritarci takođe pobjeđuju na izborima i kada njihov učinak nije tako pozitivan. U Turskoj, Redžep Tajip Erdogan je upravljao zemljom za vrijeme rekordne inflacije koja je premašivala 50 odsto i kada je stopa nezaposlenosti među mladima bila skoro 20 odsto, a ipak je za njega na izborima u maju 2023. glasalo 52 odsto birača.
Slično je u mnogim zemljama kojima upravljaju autoritarni populisti. A ključni razlog njihovog opstanka na vlasti je često pažljivi uticaj na informativne medije, koji im omogućavaju da oblikuju političku debatu pritom zadržavajući imidž slobodnih i demokratskih medija.
Na papiru, pregled promjena u vlasništvu medijskih kuća tokom posljednje dvije decenija u zemljama pod kontrolom populističkih vlasti, poput Mađarske i Turske, ukazuje na ohrabrujuću sliku u kojoj su neki opozicioni mediji možda nestali, ali drugi i dalje izlaze u konkurenciji sa medijima povezanim sa vladom.
Ipak, temeljniji uvid otkriva zanimljivu strukturnu karakteristiku vlasničkih mreža medija u autoritarnim populističkim zemljama. Naše najnovije istraživanje u Austriji, Turskoj i Sloveniji - koje su sve u jednom trenutku tokom protekle dvije decenije imale vlade sa autoritarnim populističkim tendencijama - pokazuje da struktura vlasništva medija omogućava provladinim medijima da dominiraju u javnom diskursu informative.
Na primjer, u Mađarskoj, Central European Press i Medias Foundation (Kesma) je ogroman konzorcijum desničarskih medija koji kontroliše više od 500 nacionalnih i lokalnih medijskih kuća. Kesma je osnovana 2018. godine, kada su većina privatnih vlasnika medija bliskih vladi prenijeli svoja vlasnička prava na ovu fondaciju, koja se sastoji od odbora povjerenika punih Orbanovih pristalica bliskih vladajućoj stranci.
Autoritarni populisti ne nastoje da potpuno isključe opozicione aktere, već upravo suprotno oni se oslanjaju na njihovo postojanje koje im omogućava da ih optužuju i kritikuju
U Mađarskoj se i dalje čuje glas opozicionih medija - naročito na internetu. Međutim u realnosti, državna sredstva i veliki dio marketinga idu prema provladinim medijima. Usljed toga, nezavisni mediji su u finansijski nezavidnom položaju. Javni servisi i mađarska glavna novinska agencija su takođe pod kontrolom i fokusiraju se na provladinu agendu.
Misija utvrđivanja činjenica u Mađarskoj u decembru 2019. godine koju je sprovelo nekoliko novinarskih organizacija pokazala je da je Kesma postala ključni instrument za vladinu "koordinaciju sadržaja preko provladine medijske imperije".
Na sličan način u Turskoj, Dogan Media grupa, koja je vlasnik nekih od najvećih medija u Turskoj uključujući i veoma čitane listove "Hurijet" i "Milijet" i najveći tabloid "Posta" kao i televizijskog kanala CNN Turk - dio po dio prodata je Demiroren grupi. Porodica Demiroren je bliski saveznik Erdogana i vladajuće AKP.
Mada na prvi pogled može djelovati protivurječno, ali način na koji su mediji organizovani u nekim autoritarnim zemljama donekle zavisi od postojanja određenih opozicionih medija.
Za očekivati je od autoritarnih populističkih vlada da budu više nalik totalitarnim režimima, koji ne prežu ni od čega da ućutkaju one koji se ne slažu sa njima. To je bila strategija i nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza za vrijeme Staljina.
Ali zapravo ako dozvolite opozicionim glasovima da koegzistiraju pored dominantnih medijskih organizacija onda je teže tijelima za međunarodnu slobodu medija, poput Reportera bez granica, alii nadzornim agencijama kao što je Amnesti internešnal da kritikuju režim zbog nedostatka pluralizma.
Autoritarnim režimima je takođe zgodno da namjeste situaciju "mi protiv njih", u kojoj "oni" mogu biti blaćeni i ismijavani od strane prorežimskih medija.
U Mađarskoj, na primjer - u široj strategiji za diskreditovanje nezavisnih medija - provladini mediji su pokrenuli kampanju blaćenja protiv nezavisnih medija osnovanih zahvaljujući međunarodnim grantovima. Nazivaju ih "dolar mediji" i optužuju ih da služe stranim interesima.
Ovaj sistem koji je poznat kao "kompetitivni autoritarizam" održava privid demokratije kroz izbornu i tržišnu konkurentnost, uprkos činjenici da je u realnosti to sve zapravo namještaljka.
Autoritarni populisti ne nastoje da potpuno isključe opozicione aktere, već upravo suprotno oni se oslanjaju na njihovo postojanje koje im omogućava da ih optužuju i kritikuju. Međutim, u jednom režimu gdje se manipuliše sa moći kako bi bila naklonjena glasovima koji prenose poruku režima, opoziciono gledište se guši.
Populistički lideri se često žale na "ljevičarsku" ili "liberalnu" naklonjenost medija. To im omogućava da svoje neprijatelje predstave kao mete za svoje pristalice.
Na primjer, na konferenciji za novinare 2019. godine - sa koje je isključio većinu medija koji nijesu podržavali njegovu vladu - Orban se žalio da je većina medija "ljevičarsko-liberalna", dodajući: "Čim ustanom, znam da ću danas biti sam protiv svih".
Imajući u vidu dominaciju medija koji podržavaju njegovu partiju, ova izjava je smiješna. Međutim, Mađarska sada ima nekoliko dovoljno snažnih glasova zahvaljujući kojima se čuju ideje opozicije. Stoga autoritarni populisti itekako imaju interes u očuvanju određenog nivoa pluralizma - dokgod to ne ugrožava dominaciju vlade u javnom diskursu.
U smislu demokratije i njenih branitelja to znači da ljudi treba da budu oprezni i da ne donose prebrzo zaključke o medijskom pluralizmu isključivo na osnovu mjerenja koncentracije medijskog vlasništva.
U zavisnosti od strukture vlasničke mreže, jedna populistička autoritarna vlada ne mora da koncentriše vlasništvo medija u ruke samo jedne medijske grupe povezane sa državom. Može da dozvoli da glasovi disidenata viču sa margina - jer, kao što to lideri poput Erdogana i Orbana dobro znaju - rijetko ko ih sluša.
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
