Njemci su poslije Drugog svjetskog rata potisnuli nacističku prošlost, umjesto da se pozabave sopstvenom odgovornošću. Zato nije bilo samo po sebi razumljivo to što je 20. decembra 1963. počelo suđenje za Aušvic.
„Ljudi su istjerivani iz vagona, to je radio SS. Mi smo stajali u redu i bilo nam je zabranjeno pod prijetnjom smrti da razgovaramo s nekim od novih zarobljenika.“ Tako je Rudolf Vrba opisao dolazak u koncentracioni logor Aušvic.
Bio je to 117. dan suđenja u Frankfurtu. Vrba je s 18 godina dovezen u Aušvic. Nakon dvije godine provedene u logoru uspio je da pobjegne. Izvještaj koji je on sastavio 1944. bio je jedan od prvih koji je zapadne saveznike informisao o sistemu ubijanja i gasnim komorama u logoru smrti.
Proces protiv mentaliteta „podvlačenja crte“
Vrba je na suđenje stigao iz Londona. Na sudu u Frankfurtu opisivao je doživljaje na rampi u Aušvicu, pojedine transporte s više hiljada ljudi, selekciju, sudbinu mnogih koji su odmah ubijeni.
„Ostatak ljudi onda je tovaren u pripremljene kamione i odvožen na drugu stranu, a to znači u Birkenau, direktno u gasne komore.“
Vrba je iznenađujuće mirno pričao o svakodnevici u logoru smrti Aušvicu.
To što je 1963. uopšte došlo do suđenja u Frankfurtu na Majni gotovo je čudo u poslijeratnoj Njemačkoj. Jer, na suđenju za ratne zločine u Nirnbergu odmah nakon rata osuđen je samo mali broj ubica. A istaknuti nacisti pravili su karijeru u Saveznoj Republici Njemačkoj. Zloglasni primjeri su šef kabineta kancelara Konrada Adenauera, Hans Globke, ili šef tajne službe za inostranstvo BND-a, Rajnhard Gelen.
I na suđenju u Frankfurtu bio je vidljiv jak otpor protiv suočavanja s prošlošću. Posjetioci su mogli da vide kako neki policajci pozdravljaju vojnički pripadnike SS kada su ulazili u sudnicu.
Fric Bauer se bori za razjašnjenje stvari
Iza suđenja za Aušvic u Frankfurtu stajao je glavni hesenski državni tužilac Fric Bauer. Kao Jevrej i socijaldemokrata i sam je morao da bježi iz nacističke Njemačke. Nakon rata je bio pokretač suočavanja s prošlošću pravnim sredstvima. On je bio usamljeni pojedinac u pravosuđu koje nije imalo interesa za kažnjavanje nacističkih zločina.
Baueru su pomogle i neke slučajnosti. Recimo, dokumenta koje je pred kraj rata prilikom požara u zgradi policijskog i SS-ovog suda u Vroclavu vjetar odnio na ulicu. Ta dokumenta pokupio je Emil Vulkan koji je preživeo Holokaust. Bili su to precizni spiskovi strijeljanja koje je SS sastavljao u Aušvicu – za suđenje su to bili važni dokazi.
Istorijski gigantski proces
Suđenje za Aušvic, koje je zvanično nazvano „Krivični postupak protiv Mulke i drugih“, bilo je gigantsko suđenje. Nasuprot četiri državna tužioca i tri zastupnika kotužitelja, stajala su 22 optuženika i njihovih 19 advokata.
Komandant Aušvica Rudolf Hes bio je 1947. u Poljskoj osuđen na smrt. Optuženi Romert Mulka bio je njegov ađutant. Nakon 183 ročišta, 1965. je na Porotnom sudu u Frankfurtu izrečena presuda. Šest puta doživotni zatvor, a za ostale optuženike kazne zatvora između 3 i 14 godina.
Ali, cilj Frica Bauera nije bio samo kažnjavanje pojedinačnih zločinaca. On je htio da Aušvic konačno postane tema u društvu. Da se Njemci konačno suoče s onim što je Mauricijus Berner opisao na 78. ročištu, a što mu je SS-ov apotekar Viktor Kapezijus rekao prilikom dolaska u Aušvic.
„Dr Kapezijus je rekao: ’Ne plačite, oni idu samo na kupanje. Za sat vremena ćete se ponovo vidjeti.’ Tada sam svojoj ženi i djeci još dovikivao na mađarskom. Nikad ih više nisam vidio.“ Bernerova supruga i tri ćerke ubijene su u gasnoj komori u Aušvicu odmah nakon dolaska.
Istorijski tonski zapisi
Suđenje za Aušvic bilo je važan korak u rasvjetljavanju njemačkih zločina i zato što su iskazi 318 od 360 svjedoka snimljeni na tonsku traku. U početku je to bilo namijenjeno samo sudu, a ne javnosti. Ali, generalni sekretar Međunarodnog odbora za Aušvic u Beču, Herman Langbajn, izvršio je pritisak na tadašnjeg hesenskog ministra pravosuđa. I on se pobrinuo da snimci budu sačuvani. Danas su one dio svjetske dokumentarne baštine UNESKO i mogu se čuti na portalu Instituta „Fric Bauer“.
Presuda Saveznog suda štitila je hiljade SS-ubica
Pravno, suđenje za Aušvic nije imalo velike posljedice. Jeste osuđeno 16 zločinaca, a nakon toga je bilo još nekoliko sudskih postupaka, ali velika većina SS-ovih ubica – u Aušvicu je radilo više od 8.000 SS-čuvara – nikada nije izvedena pred sud.
Razlog za to je i presuda Saveznog suda. On je tada zahtijevao da se za osudu svakom pojedincu mora dokazati neko konkretno učestvovanje u zločinu. Tek 2016. je Savezni sud promijenio tu praksu i priznao da su koncentracioni logori bili dio „industrijske mašine za ubijanje“. Već i niži zadaci u logoru – npr. knjigovođe SS-a ili sekretarke SS-a – mogle su da budu pomaganje u izvršenju ubistva u sistemu „organizovanog aparata za ubijanje“, zaključio je tada Savezni sud.
Nakon te presude bilo je nekoliko sudskih postupaka protiv bivših radnika u Aušvicu optuženih za učestvovanje u masovnom ubistvu. Ali, zbog starosti, većina njih neće dočekati pravosudno suočavanje s Holokaustom.
Svjedočenje se može čuti
Da će pravno i društveno suočavanje s nacističkim zločinima dugo da traje, slutio je tadašnji hesenski glavni državni tužilac Fric Bauer već 1964. Na to je ukazivalo držanje optuženika.
„Kad smo pripremali suđenje očekivali smo da će prije ili kasnije neko od optuženih da kaže: ’To što se tada dogodilo je strašno, žao mi je, neće se više dogoditi – dajem ljudsku riječ.’ Mislim da bi Njemačka odahnula, kao i čitav svijet i potomci onih koji su ubijeni u Aušvicu, kada bi se konačno čula jedna ljudska riječ. Ali, ona se nije čula. I neće se čuti.“
Bauer je bio u pravu. Do kraja suđenja SS-ovi zločinci su se svojim iskazima međusobno štitili. Razjašnjenje činjenica nudili su samo iskazi preživjelih svjedoka. Tim je važnije za istorijsku svijest u Njemačkoj što se glasovi svjedoka sa suđenja za Aušvic u Frankfurtu mogu čuti i danas.
Bonus video:
