Nedugo nakon što je ubijen Erik Heborn, objavljen je nezvanični razgovor sa tim umjetnikom koji je postao falsifikator. Na snimku, Heborn je iznio eksplozivne tvrdnje o vremenu koje je proveo kao student na Kraljevskoj akademiji umjetnosti tokom 1950-ih, gdje mu je dodijeljena prestižna nagrada. Mada je bio nadaren crtač, on je bio iznenađujući izbor za nagradu jer je umjetnost tog doba bila posvećena apstraktnim konceptima, a ne realističnim prikazima. Crtanje nije bilo moderno, stoga kako to da je jedan običan crtač osvojio nagradu.
Heborn je objasnio da je jednog dana pijani portir u Kraljevskoj akademiji tražio tiho mjesto da odspava u podrumu, a kao pregradu je koristio neke od slika koje su se nalazile dolje. Jedna od njih je bio jedini preživjeli veliki crtež Leonarda da Vinčija, poznat kao Burlington House Cartoon, po sjedištu Kraljevske akademije. Nažalost, vratar je postavio Da Vinčija pored radijatora koji je curio. Do sljedećeg jutra, slika je bila puna vlage. Ostali su samo blijedi obrisi skice.
U panici, vratar je pozvao predsjednika Kraljevske akademije, koji je pozvao čuvara slika, koji je pozvao glavnog restauratora u Nacionalnoj galeriji, koji je saopštio da slika ne može biti restaurirana, da može samo biti ponovo nacrtana. U tom trenutku, pozvali su perspektivnog studenta Erika Heborna, koji je kredom i ugljem besprekorno rekonstruisao izgubljeni original.
Ili je makar tako tvrdio Heborn, ističući da je neobično što je Kraljevska akademija prodala crtež ubrzo nakon toga, a dio novca potrošila na popravku radijatora. Bila je to nevjerovatna priča koju je jako teško provjeriti. Crtež je zaista prodat Nacionalnoj galeriji. Međutim, jednog dana 1987. godine, muškarac u dugom kaputu ušao je u Nacionalnu galeriju, zastao ispred crteža, izvukao sačmaricu i pucao u to umjetničko djelo. Muškarac, koji je na taj način želio da izrazi stav zbog socijalnih uslova u Britaniji, uhapšen je i kasnije poslat na psihijatrijsko liječenje. Nacionalna galerija je restaurirala sliku od malih komada papira koji su pažljivo sastavljani. Ta restauracija bi sakrila Hebornovo djelo, ukoliko je Heborn ikada i takao taj crtež. Dakle, da li je?
Kada je zapanjujuća priča sa Hebornovim tvrdnjama objavljena, Kraljevska akademija je odgovorila da su zapanjeni da bi “bilo ko mogao povjerovati u tako nevjerovatnu priču nekoga ko je za život zarađivao od laži”.
Jedna stvar je sigurno istinita, Heborn je živio od laži. Nakon što je diplomirao, preselio se u Rim gdje je za život zarađivao i kao trgovac umjetničkim djelima i kao ono što bi neko eufemistički mogao nazvao restauratorom slika. On bi čistio stare slike i retuširao ih, a ubrzo je počeo da radi i više od toga. Dodao bi balon kako lebdi iznad pejzaža, i dobili biste ono što je djelovalo kao važno svjedočanstvo o prvim koracima avijacije - a samim tim i mnogo skuplju sliku. Ili su možda u modi bili makovi. Lako su se dodavali i izgledali kao dio originala. Ili, kako je sam Heborn rekao: “mačka u prvom planu garantovala je prodaju i najdosadnijeg pejzaža”. Ubrzo, od Heborna su tražili da “restaurira” prazne listove papira, ili “da pronađe” izgubljene pripremne nacrte starih majstora. On bi ta otkrića prosljeđivao drugim trgovcima, od koji su neki znali što radi, a neki ne. Tvrdi da je napravio više od hiljadu falsifikata. Pojedini istoričari umjetnosti vjeruju da je napravio mnogo više od toga.
Evo još jedne Hebornove priče koju je teško provjeriti. Nekoliko godina nakon što se preselio u Rim, došao je do crteža rimskih ruševina, koje je navodno nacrtao flamanski majstor Jan Brojgel stariji negdje oko 1600. godine. Dobio ju je povoljno, za oko 40 funti 1963, što bi u današnjoj vrijednosti bilo oko 1000. Međutim, je li to stvarno bio Brojgel? Na okviru je tako pisalo, sa pečatom uglednog londonskog trgovca. Imala je i Brojgelov potpis. Papir je bio star. Heborn je dosta znao o papiru. Kao trgovac starim crtežima, to mu je bio posao. Na kraju krajeva, cirkulisalo je jako puno falsifikata.
Međutim, sam crtež nije djelovao dobro Hebornu. Bio je previše pažljivo urađen, linije su bile povučene presporo. “Ovo nije Brojgel”, pomislio je Heborn. “Ovo je kopija”. Pretpostavio je da je neki zaboravljeni bakropisac, prije tri vijeka ili još više, pažljivo kopirao original Brojgelovog djela kao prvi korak u izradi bakropisa. Sam original je bio izgubljen. Heborn je odlučio da ga ponovo pronađe, na svoj način.
Heborn je okrenuo ram i odvojio krutu smeđu podlogu, ostavljajući je sa strane. Zatim je pažljivo izvukao rđave eksere, takođe ih odlažući. Svaki će se na kraju ponovo uklopiti tačno u odgovarajuću rupu. Na kraju je zalijepio stari crtež pored svog stola za crtanje. Pripremio je svoje materijale: praznu stranicu izrezanu iz knjige iz 16. vijeka, pažljivo tretiranu rastvorom skroba kako bi se kontrolisala njena upijanja; bočicu boja iz 18. vijeka, pri čemu su mnoge boje i dalje bile savršeno dobre; čašu brendija kako bi smirio živce. I, krećući se precizno ali brzo, napravio je svoju “energičniju” kopiju. Vrlo lijepo. Sada je izgledalo više kao Brojgel. Prodao ju je ponovo, a završila je u Metropoliten muzeju umjetnosti u Njujorku.
Nakon što se divio svom uratku, Heborn se prisjeća da je uradio nešto zbog čega će “zažaliti... pocijepao sam crtež koji sam kopirao... bacio sam ga u slivnik. Volio bih da nijesam jer bi bilo lijepo uporediti, znate, možda sam uništio pravog Brojgela. Nadam se da nijesam”.
U svakom slučaju, Heborn tvrdi da je Metropoliten muzej bio zadovoljan kopijom. Ipak, kada je on u svojoj autobiografiji 1991. godine objavio priču o falsifikatu, Metropiliten nije bio zadovoljan. Saopštili su za “Njujork tajms”: “Ne vjerujemo da je falsifikat. Smatramo da priča koju je gospodin Heborn napisao u knjizi nije istinita”.
Koje su lažne informacije: priča o Da Vinčijevom djelu ili crtež? Brojgelova skica ili priča o njenom porijeklu? Odlučivanje šta je istina, a šta nije, je nešto na što se moramo brzo privići. Nijesam potpuno siguran da smo dorasli tom izazovu.
Deepfake pornografija
Novinarka Samanta Kol predstavila je svijetu novu tehnologiju sa sljedećom rečenicom: “Na internetu postoji snimak Gal Gado u seksualnom odnosu sa polubratom”. Snimak je, naravno falsifikat (deepfake), a napravljen je tako što je lice Gal Gado stavljeno na tijelo porno glumice korištenjem posebnog oblika vještačke inteligencije nazvano duboko učenje.
Šta je veći problem, ljudi koji nasijedaju na maliciozne gluposti, ili ljudi koji odbijaju da vjeruju u temeljno novinarstvo?
To je bilo 2017, godine nakon što je “post-istina” proglašena za riječ godine prema Oksfordovom rječniku i kada je rasla zabrinutost zbog toga što ljudi pronalaze nove načine da nas lažu. Šta bi bilo da je neko napravio deepfake snimak Donalda Trampa kako proglašava rat Kini?
Narednih godina, ti strahovi su djelovali preuveličani. Svega nekoliko deepfake snimaka je izazvalo senzaciju: na jednom na kojem izgleda kao da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izvodi trbušni ples kružio je i ranije ovog mjeseca. Flamanska socijalistička partija je 2018. godine objavila lažni snimak na kojem je prikazan Donald Tramp kako izjavljuje: “Kao što znate ja sam imao muda da se povučem iz Pariskog klimatskog sporazuma. To bi trebalo da uradite i vi”. Zatim tu je i lažni audio snimak objavljen dva dana prije izbora u Slovačkoj prošlog septembra. Taj snimak se uveliko razmjenjivao na internetu i na njemu je djelovalo da opozicioni lider pristaje na lažiranje glasova. Prema istraživanjima uoči glasanja on je bio u prednosti, ali je na izborima izgubio od proruskog rivala.
Uprkos tim hicima upozorenja, deepfake tehnologija se i dalje uglavnom koristi za pornografiju bez prethodnog pristanka. Razlog je dijelom u tome što je stvaranje deepfake materijala teško - postoje i lakši načini da se laže sa snimkom. Možete, na primjer, pogrešno opisati već postojeći snimak. U decembru 2023. godine, snimci su kružili na društvenim medijima za koje se tvrdi da prikazuju Hamas kako ubija ljude gurajući ih sa krova jedne zgrade u Gazi.
Snimci su autentični, ali taj zločin se dogodio u Iraku 2015. i ubice su bili pripadnici Islamske države, a ne Hamasa. Uobičajeno je da se autentični snimci i fotografije razmjenjuju na internetu sa obmanjujućim opisom.
Drugim jednostavnim trikovima postiže se uglavnom isti efekat. Recimo da je 2016. godina i da želite da se napravite šaljivi snimak Dvejna Rok Džonsona kako pjeva uvredljivu pjesmu predsjedničkoj kandidatkinji Hilari Klinton, i njenu reakciju na to. Ništa strašno, samo šale radi. Lako je. Imamo snimak Roka kako pjeva uvredljivu pjesmu drugom rvaču. Imamo snimak Hilari Klinton na kojem ona izgleda pomalo čudno. Spojite ih - kao što je uradio jedan trol - i imate prevaru koja opisuje događaj tokom kampanje koji se nikada nije dogodio. Može se reći da je to čak i naivno.
U njegovoj knjizi o falsifikatima, “Ne vjeruj nikome”, novinar Majkl Grothaus razgovarao je sa trolom koji je napravio snimak, a koji je shvatio nešto uznemiravajuće nakon što se njegov lažni snimak proširio na Fejsbuku. Komentari su se gomilali, a ljudi nijesu shvatali da je u pitanju šala. “Čekaj”, rekao je trol Grothausu. “Ovi glupani misle da je ovo stvarno?”
Zaista jesu. Oni - mi - smo prezauzeti. Nijesmo usredsređeni. Instinktivno pomislimo da je nešto previše dobro da bismo provjeravali. I tako ćemo prihvatiti laži zbog kojih bi zapravo trebalo da se zapitamo.
Slučaj u Slovačkoj bi morao biti upozorenje. Budući da se ove godine širom svijeta održavaju izbori sa visokim ulozima, eksperte sa kojima sam razgovarao zabrinjava to što je samo pitanje vremena prije nego što će neka pametna, dobro tempirana dezinformacija imati katastrofalne posljedice, odlučiti rezultat tijesnih izbora. To možda neće biti biti deepfake ili neki drugi vizuelni prikaz koji je generisala vještačka inteligencija (AI). A opet i mogla bi biti. Ta tehnologija postaje sve bolja; već je dovoljno dobra da napravi ubjedljivi deepfake, ili da koristi AI za fotorealističnu scenu koja se nikada nije dogodila. A vizuelni snimci su uvijek bili upadljiviji i emotivno snažniji od teksta. Stoga jesu li naši strahovi od lažnih snimaka zaista pretjerani, ili su možda preuranjeni.
Skepticizam je otišao predaleko
Pojedini AI eksperti odbacuju bojazni povodom deepfake uradaka, uvjeravajući nas da ćemo postati pametniji kada se jednom naviknemo na njih.
Profesorka Ira Kemelmaher Šlizerman, programerka u Guglu i na Univerzitetu u Vašingtonu, kazala je za Radiolab podkast 2019. da “ako ljudi znaju da takva tehnologija postoji, biće više skeptični”. Ona je objasnila: “Ako ljudi znaju da postoje lažne vijesti, ako znaju da postoje lažni tekstovi, lažni snimci, lažne fotografije, onda je svako više skeptičan prema onome što vidi i čita”.
Ako smo izloženi ogromnom broju lažnih snimaka zločina, ili političkih gafova, može se desiti da počnemo da odbacujemo autentične snimke zločina i prave snimke političkih gafova
Međutim, možda je naš skepticizam već otišao predaleko. Uzmimo na primjer novu analizu Žurnala eksperimentalne psihologije koju su uradili priholozi Arijana Modirusta Galijan i Filip Higam. Oni proučavaju igre poput “Bad News” i “Go Viral”, koje su dizajnirali istraživači na Univerzitetu u Kembridžu kako bi pomogli ljudima da prepoznaju lažne vijesti. I one donekle funkcionišu. Nakon igranja ovih igrica, učesnici će zaista prije lažnu vijest označiti kao takvu. Ali, nažalost, oni su takođe skloniji i da autentičnu vijest okarakterišu kao lažnu. Njihova sposobnost da naprave razliku između istinitog i lažnog se nije unaprijedila. Umjesto toga postali su više cinični prema svemu.
Šta je veći problem, ljudi koji nasijedaju na maliciozne gluposti, ili ljudi koji odbijaju da vjeruju u temeljno novinarstvo? Nijesam siguran. Međutim, svakako da je moguće da je univerzalna skepsa lijek koji je gori od bolesti. Deepfake, kao i sve što je lažno, povećava mogućnost da će ljudi pomisliti za laž da je istina, ali takođe otvaraju prostor da pomislimo za nešto što je istinito da je laž.
Sjetite se samo ozloglašenog snimka na kojem se Donald Tramp hvali kako seksualno napada žene. Objavljen je u oktobru 2016. godine i izazvao je političku eksploziju. Deepfake snimci tada nijesu bili tema razgovora, ali da jesu, Tramp je lagano mogao reći: “To nije moj glas na snimku”. Sama činjenica da deepfake postoji pruža jednu sasvim novu vrstu poricanja.
Istraživanje koje je sproveo Purdju univerzitet proučavalo je dokaze za ovakvnu vrstu rizika. U istraživanju je učestvovalo 15 000 Amerikanaca i oni su odgovarali na pitanje koliko bi realnim smatrali niz izgovora za političke skandale. Utvrdili su da kada se o skandalu izvještava kroz tekst, političari bi mogli da se izvuku uzvikujući “lažna vijest”. Ljudi bi povjerovali da se skandal nije nikada dogodio, da su dokazi lažirani.
Ako bi nam neko pokazao dovoljno lažnih snimaka zločina, ili političkih gafova, može se desiti da bismo počeli da odbacujemo autentične snimke zločina i prave snimke političkih gafova. Dobro je biti skeptičan, ali ako smo previše skeptični onda su čak i najočiglednije istine izložene preispitivanju.
To bi moglo objasniti zašto je, pet godina nakon što je Samanta Kol objasnila deepfake pornografiju svojim zapanjenim čitaocima, ona napisala članak sa zapanjujućim naslovom “Da li je Džo Bajden mrtav, zamijenjen sa 10 različitih deepfake dvojnika? Istraga”.
Prelaz sa “ona žena koja maše seksualnom igračkom nije zaista Gal Gado” na “onaj čovjek koji drži govor u Bijeloj kući zaista jeste Džo Bajden” može djelovati drastičan. Međutim, to je prelaz koji bi Erik Heborn dobro razumio. Možda je taj Brojgel zaista Brojgel. Možda je Da Vinči samo Da Vinči.
Ekspertima istina nije smjela da promakne
Ako je Heborn zaista govorio istinu o tome da je zamijenio Brojgela svojim crtežom, postavlja se pitanje zašto je to uradio. Da bi se zabavio i unaprijedio reputaciju majstora crteža. Ako je lagao, ponovo se postavlja pitanje zašto. Takođe da bi se zabavio i predstavio kao majstor crteža. Pisac i umjetnik Džonaton Kits, u svojoj knjizi “Forged”, rekao je o Hebornu: “Lažiranje njegovog falsifikovanja možda je bio njegov vrhunac, jer nijedna količina istraživanja nije mogla otkriti falsifikate koji nikada nisu postojali”.
Dakle šta je lažno, crtež Jana Brojgela u Metropolitenu, ili priča Erika Heborna o tome da ju je falsifikovao. Hebornov odgovor je bio: koga briga? U Njegovoj senzacionalnoj autobiografiji, on tvrdi da ne postoji nešto poput lažnog umjetničkog djela, samo pogrešno pripisivanje. “Ne volim kada se riječ lažni upotrebljava za savršeno autentične crteže”, objasnio je on u dokumentarcu BBC-ja, objavljenom iste godine kad i njegova autobiografija.
Heborn je bezobrazno okrivio neiskrene trgovce za pogrešno pripisivanje njegovih djela i nesposobne stručnjake za to što im je promakla istina.
Možda je pravi Brojgel završio u slivniku. Možda je to bila kopija. Ili je možda Heborn izmislio cijelu priču da bi se zabavio i trolovao Metropoliten. Možda je sliku u kolekciji muzeja zaista naslikao Jan Brojgel stariji, kao što se prvobitno mislilo, ili Jan Brojgel mlađi, kao što je kasnije odlučeno, ili je u “krugu Jana Brojgela” kao što je sada pripisano. To nije ni važno, kazao je Heborn. Radi se o lijepom crtežu, kogod da ga je nacrtao. Uživajte u onome što jeste i ne razmišljajte o onome što taj crtež nije. Zar suština umjetnosti nije u stvaranju lijepih stvari. I to je Heborn radio.
Novinar BBC-ja ga je u jednom trenutku izazvao. Ukoliko je zaista samo stvarao lijepe crteže umjesto falsifikate, zašto je stavljao pečate poznatih istorijskih kolekcionara na slike? “Pa, izgledaju lijepo”, odgovorio je Heborn.
Ali zar one nijesu dizajnirane da ubijede eksperte da su slike autentične? “Ne mislim tako. Ako su oni eksperti, vidjeli bi da su to lažne oznake kolekcionara”, odgovorio je Heborn.
Neke od njih su urađene slobodnom rukom, vodenim bojama, nijesu utisnute. Uradio sam prilično amaterski. To nije smjelo da ih prevari”. Ili kao što je jedan falsifikator kasnije kazao: “Čekaj, zar ti glupani misle da je ovo istina?”
Dvojica analitičara iz Rand korporacije opisali su 2016. godine razvoj propagandne strategije ruske vlade. Opšti stav kada su u pitanju propagandne poruke je da treba da budu istinite kada je to moguće i, u svakom slučaju, treba da budu uvjerljive i dosljedne. Međutim, pristup koji je zauzela Rusija se u velikoj mjeri razlikovao. Ruski medijski kanali, portali i plaćeni nalozi na društvenim mrežama su objavljivali sve. Nije bilo bitno da li je istinito. Nije bilo bitno da li je uvjerljivo. Bitni su brzina, relevantnost i razmjer.
Bujica laži
Analitičari su tu strategiju nazvali “bujicom laži”. Taj nadimak bi savršeno odgovarao Hebornu. Postoji nekoliko razloga zašto “bujica laži” može funkcionisati, uprkos činjenici da pojedinačne laži nijesu naročito izvodljive. Brzi, relevantni spin iz mnogo različitih izvora, koji svi forsiraju istu osnovnu poziciju, može stvoriti opšti utisak koji djeluje prilično uvjerljivo. A bujica laži takođe može dati rezultate čak iako niko ne vjeruje ni u jednu jedinu riječ. Dovoljno je da preplavi društvene mreže (ponekad čak i konvencionalne medije) skretanjem pažnje, toksičnim sadržajem i očiglednim glupostima. Rezultat može biti potpuno odbijanje publike. Zašto traćiti vrijeme pokušavajući da razumijete svijet kad djeluje da svi lažu sve vrijeme?
Na konferenciji za novinare krajem 2023, Vladimir Putin se suočio sa lažnim pozivom od deepfake verzije sebe. “Imate li mnogo dvojnika?”, upitao je softverski dvojnik. Pravi Putin je mirno odgovorio da samo jedna osoba može govoriti Putinovim glasom, a to je Putin. U tim okolnostima, to je bilo apsurdno. Stoga zašto uopšte priređivati takvo nešto? Možda da bi se stvorio osjećaj bezbrižnosti u jednoj ratom zaraćenoj zemlji. Međutim, takođe postoji i druga poruka: ne možete vjerovati vašim očima, ne možete vjerovati vašim ušima; ne možete vjerovati ničemu.
Budući da se 2024. u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i mnoge drugim demokratijama održavaju izbori vrijedi razmisliti o nekim neugodnim scenarijima. Dezinformacija je danas jeftinija nego ikada ranije. Možda ćemo vidjeti lažne audio i video snimke koji izgledaju autentično koji su generisani automatski i u ogromnim razmjerima. Njihova meta može biti konkretno jedna osoba na osnovu njenih navika u pretraživanju interneta, umjesto da budu objavljeni tamo gdje ih svi mogu vidjeti i provjeriti. Možda ćemo vidjeti upečatljivu, pažljivo osmišljenu propagandu koja se ne može rakskrinkati provjerama. Već smo vidjeli da se u kampanjama renomiranih političara, poput bivšeg republikanskog predsjedničkog kandidata Rona Desantisa, koriste deepfake spotovi.
Dezinformacija je danas jeftinija nego ikada ranije
I nezavisno od toga da li neki lažni materijal štrči kao takav, sigurno je da možemo očekivati da autentični snimci i izvještavanje budu odbačeni kao lažni. Tehnologija brzo napreduje, a postoji veliki broj beskrupoloznih aktera koji su spremni da je iskoriste.
Erik Heborn je 1995. godine nakon njegove autobiografije objavio knjigu na italijanskom jeziku, skandalozno uputstvo koje je kasnije na engleskom jeziku nazvano “Priručnik falsifikatora umjetničkih djela”. Nekoliko nedjelja kasnije nađen je kako leži na ulici u blizini svog stana u Rimu. Ljekari su u početku pomislili da je bio pijan i da je pao i udario glavu. Međutim, kao mnogo puta u Hebornovom životu, profesionalce je zavarao izgled. Njegovo stanje je bilo ozbiljnije, i nije bilo rezultat nesretnog slučaja kao što su prvobitno mislili.
Heborn je preminuo 11. januara 1996. godine nekoliko dana nakon što je odveden u bolnicu. Obdukcijom je utvrđeno da je Heborn stradao, ne od pada, već od udarca tupim predmetom u glavu. Njegov stan je preturan dok je on ležao na ulici. Osumnjičenih za njegovo ubistvo je bilo na pretek. Bilo je ljudi kojima je prodao falsifikate, ljudi za čija je autentična djela tvrdio da ih je on falsifikovao, trgovaca koje je javno optužio da su svjesno kupovali falsifikate i prodavali ih za basnoslovne sume. Skoriji izvještaji sugerišu da ga je i mafija plaćala da falsifikuje umjetnička djela. Policija se nije zamarala istragom. Nijesu znali od čega da počnu. Previše ljudi je željelo Heborna mrtvog.
Džonaton Kits nas poziva da na Heborna gledamo manje kao na falsifikatora, a više kao na čovjeka koji je stvarao djela starih majstora koji više to nijesu mogli da rade. To je prijatna ideja koja bi se sigurno dopala Hebornu: da možemo ponovo stvarati stara umjetnička djela, a istorija umjetnosti će se širiti poput harmonike kako bi ih obuhvatila.
Međutim, mada bi nekima ta ideja mogla biti prihvatljiva kada su u pitanju umjetnička djela, ja se ne osjećam prijatno u svijetu u kojem možemo stvarati alternativne činjenice i plasirati ih pored istine, u svijetu u kojem Vladimir Putin razgovara sam sa sobom i u kojem ljudi nijesu sigurni da li je to Džo Bajden ili neka od njegovih 10 kopija.
Pa čak i u svijetu umjetnosti, treba li da prigrlimo sve te Heborne? Plašim se da ćemo izgubiti više nego što ćemo dobiti kada počnemo da gubimo povjerenje u Da Vinčije i Brojgele.
Nakon što je Heborn tvrdio da je napravio boljeg Brojgela i staru verziju bacio niz slivnik, njegov bivši partner je objavio svoje memoare rekavši da priča o tom crtežu nije istinita. Kada su laži svuda oko nas, izgleda da je lako posumnjati u skoro sve.
“Volim da širim zabunu”
Heborn je jednom rekao poznatoj novinarki Džeraldin Norman, “volim da širim zabunu”. Uspio je u tome. Postao je toliko poznat da ljudi sada počinju da procjenjuju Hebornove falsifikate.
Jedini problem je u tome što, kako je kazao jedan trgovac umjetninama, “pojedini crteži koje na prodaju nude Hebornovi saradnici i bivši prijatelji djeluju nekako čudno, neobično su beživotni što nije ni najmanje u skladu sa Erikovim radom”.
Pravi falsifikati ili falsifikati falsifikata? Možda čak nijesu ni falsifikati, već originalna djela starih majstora koji tog dana kada su ih radili nijesu bili u formi.
Dva dana nakon što je Heborn ubijen, u anonimnom telefonskom pozivu Institutu Kortauld u Londonu upozoreno je da su 11 umjetničkih djela u kolekciji instituta lažna djela Heborna. Još uvijek se ne zna ko je uputio poziv, niti zašto.
Nedavno sam posjetio Kortauld kako bi pogledao neke od falsifikata i sumnjivih djela. To je bilo fascinantno ali uznemiravajuće iskustvo. Pod sumnjom je i jedan Van Dajk, međutim na toj slici sve djeluje ispravno. Tu je i jedan Mikelanđelov crtež. Lažan? Pravi? Prosto ne znamo. To je predivno djelo možda jednog od najvećih umjetnika ikada. A ipak, izgleda da mu je suđeno da zauvijek bude pod velom sumnje.
Izašao sam iz Kortauld instituta i prošetao do Nacionalne galerije gdje sam vidio remek-djelo Leonarda da Vinčija, Burlington House Cartoon. To je djelo za koje je Heborn tvrdio da ga je on precrtao, nakon što ga je pijani portir ostavio preblizu radijatora, djelo na koje je kasnije pucano iz sačmarice.
Morao sam da se zapitam: ukoliko je ovo djelo zaista Da Vinči, ko mu je nanio veću štetu, čovjek sa puškom ili Erik Heborn i njegova priča?
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: N.Bogetić
Bonus video:
