Dana 24. jula 1944. godine sovjetski vojnici zajedno sa poljskim vojnim jedinicama stižu u logor koji će američki ratni reporter malo kasnije opisati kao "najstrašnije mjesto na svijetu i pravi pogon za proizvodnju smrti": koncentracioni i logor za istrebljenje Lublin-Majdanek.
Malo prije toga, Njemci su pokušali da zataškaju masovno ubistvo 78.000 ljudi, uključujući oko 60.000 Jevreja, kao i Poljaka, Bjelorusa i Ukrajinaca, spalivši nekoliko zgrada logora.
"Pronađeni su šokantni dokazi zločina koje su počinili Njemci: pepeo, kosti, ljudski ostaci i tijela ubijenih i preminulih zatvorenika, pretežno Jevreja i Poljaka. Tragična dimenzija mjesta dodatno je istaknuta očuvanim tragovima zločina: gasne komore, krematorijumi, barake za zatvorenike, stotine hiljada cipela", izjavio je za DW zamjenik direktora državnog muzeja Majdanek, Vjeslav Visok.
Fabrike smrti
Već krajem jula 1944. godine, dakle pola godine prije oslobođenja logora Aušvic, postalo je jasno: ubijanje Jevreja i Poljaka nije ratna propaganda, već surova stvarnost. Samo 1.000 sovjetskih ratnih zarobljenika preživjelo je užas Majdaneka.
Po naređenju vođe SS-trupa Hajnriha Himlera, u jesen 1941. godine izgrađen je logor za istrebljenje, kaže Visok: "U gasnim komorama, od jeseni 1942. do jeseni 1943. godine, jevrejski zatvorenici su ubijani ciklonom B i ugljen-monoksidom.
Logor je takođe bio mjesto masovnih streljanja jevrejskih i poljskih zatvorenika. Dana 3. novembra 1943. godine, u okviru takozvane akcije 'Žetveni festival', njemačka policija i SS jedinice su streljale više od 18.000 jevrejskih žena, djece i muškaraca. Oko 130.000 ljudi prošlo je kroz Majdanek."
Akciju "Žetveni festival" nacisti su početkom 1943. godine koristili kao šifrovano ime za masovna streljanja ukupno 43.000 Jevreja u logorima Travniki, Ponjatova i Majdanek. To je bio samo mali dio „Akcije Rajnhart", sistematskog ubijanja 1,8 miliona Jevreja u okupiranoj Poljskoj. Majdanek je imao posebno značenje, kaže za DW istoričar Štefan Lenštet, profesor studija Holokausta i jevrejskih studija na univerzitetu Turo u Berlinu.
„Najstrašniji primjer okrutnosti u istoriji"
"Majdanek je bio centralno mjesto „Akcije Rajnhart". Tamo se Jevreji, koji su još potrebni za prinudni rad i eksploataciju, raspoređuju. Tamo se razvrstavaju i prerađuju ukradeni predmeti. Odande se ljudi transportuju u druge logore, odande se sve koordiniše."
Ono što se dešava u predgrađu Majdanek nije više tajna u Lublinu: bjegunci, otpušteni i civilni radnici izvještavaju o stravičnim događajima.
U avgustu 1944. godine prvi zapadni novinari smiju da obiđu logor. U američkom magazinu "Lajf" čak se pojavljuje izvještaj o Majdaneku pod naslovom "Najstrašniji primjer organizovane okrutnosti u istoriji civilizacije".
Ali za dalji tok rata ovo je potpuno irelevantno, kaže Lenštet: "Majdanek je oslobođen jer se nalazi na direktnom putu ka Berlinu. Niko nije krenuo da oslobađa koncentracione logore, već da se bori protiv Vermahta i vojno porazi Njemce. Pitanje koje se često postavlja jeste: zašto pruge prema Aušvicu nisu bombardovane, zašto se ništa ne preduzima, zašto se ne protestuje? Zato što to nije imalo vojni značaj."
Prvi memorijalni centar
Majdanek nije bio samo prvi logor za istrebljenje i koncentracioni logor koji je Crvena armija oslobodila, već je postao i prvi memorijalni centar u svijetu posvećen žrtvama nacizma.
Vjeslav Visok kaže: "Samo mjesec dana nakon zatvaranja logora, u Lublinu je nastala inicijativa za osnivanje muzeja. Muzej je počeo sa radom početkom novembra. Tri godine kasnije, 2. jula 1947. godine, poljski parlament je usvojio zakon kojim je Državni muzej Majdanek dobio pravni status."
Sramotni procesi
Procesi protiv počinilaca zločina u Majdaneku su tekli sporo, iako je u prvom procesu u Lublinu 1944. godine šest optuženih izvedeno pred specijalni sud i osuđeno na smrt. Proći će tri decenije do početka pravne obrade zločina u Zapadnoj Njemačkoj. Od 1975. do 1981. godine šest čuvarki, jedan logorski ljekar i devet članova SS-ovske straže stajali su pred sudom u Diseldorfu, u jednom od najdužih i najskupljih procesa u istoriji njemačkog pravosuđa.
Međutim, samo je čuvarka Hermine Braunštajner-Rajan osuđena na doživotnu kaznu zatvora. Sedam drugih optuženih dobilo je kazne zatvora od tri do dvanaest godina, dok su ostali oslobođeni. "Dio optuženih je već bio nesposoban za suđenje, jednostavno se predugo čekalo. Pored toga, njemački pravni sistem tada je zahtijevao dokaz o individualnom ubistvu. A to je bilo teško dokazati, jer je bio potreban svjedok koji bi rekao, video sam tačno kako je ova osoba ubila drugog zatvorenika," kaže Štean Lenštet.
Mnogi Njemci danas ne znaju šta je Majdanek
Istoričar kritikuje to što Majdanek mnogim Njemcima i 80 godina nakon oslobođenja nije poznat pojam. Logori za istrebljenje u Poljskoj generalno nisu poznati u Njemačkoj, sa jednim izuzetkom: Aušvic. Mediji su to dodatno pojačali, fokusirajući se na najveći nacistički logor za istrebljenje.
"Naše njemačko sjećanje je veoma usmjereno na Holokaust i na Aušvic. Kada njemačke grupe posjetilaca krenu na dugo putovanje do Poljske, obično idu u Aušvic. Majdanek, kao i svaki drugi poljski memorijalni centar, stoji u sjenci Aušvica."
Zamjenik direktora državnog muzeja Majdanek, Vjeslav Visok, kaže da će na ceremonije povodom 80. godišnjice doći i bivši zatvorenici – preživjeli koji su tada bili mala djeca. Zajedno će ovih dana iznijeti svoja svjedočanstva da žrtve ne bi bile zaboravljene.
Poruka preživjelih iz Majdaneka glasi: „Naša sudbina je opomena za vas"- to je rečenica ispisana i u mauzoleju gdje je položen pepeo žrtava.
Priča o Majdaneku je aktuelna i danas, nakon 80 godina, jer preživjeli ne traže samo da se očuva sjećanje na nevine žrtve. Oni traže i da se ne zaboravi njihova borba za očuvanje ljudskosti u neljudskim uslovima. I da iz njihovog iskustva učimo.
Bonus video:
