Ako pogledate stanje evropske politike danas, vidjećete kolaž haosa. Francuska je zaglavljena sa prelaznom vladom već dva mjeseca nakon parlamentarnih izbora na kojima nijedna stranka nije ubjedljivo pobijedila. U Njemačkoj je ekstremna desnica pobijedila u jednoj seriji državnih izbora prvog septembra. Čini se da je njen kancelar Olaf Šolc osuđen na poraz na nacionalnim izborima sljedeće godine. Što se tiče Mađarske i njenog vođe Viktora Orbana, bolje da o tome ne pričamo. Koalicije koje formiraju stranke sa malo zajedničkog drže na vlasti administracije sa nestabilnim većinama, od Španije do Holandije. A tu je i Belgija, zemlja u kojoj se političari ritualno cjenkaju godinu dana ili više prije nego što formiraju vladu (trenutni broj dana: 88). Čar demokratije je i u tome što je neuredna, ali Evropa je uzdigla haos do visoke umjetnosti.
Čak i usred meteža koji su izazvali birači, u kišnom kutku sjeverne Evrope, dio vladinog aparata kontinenta i dalje radi. Nova spisak 27 evropskih komesara trenutno se sastavlja u Briselu, a očekuje se da će nova zaduženja biti podijeljena narednih dana. Od politike migracija preko trgovine, regulisanja velikih tehnoloških kompanija, jačanja evropske odbrane, praćenja nacionalnih finansija, kreiranja zelenih pravila i mnogo toga drugog, malo je aspekata života u bloku koji su izvan domena izvršnog diva Evropske unije. Tehokratski pristup koji preferira zaobilazi pitanja demokratske odgovornosti. Međutim, on je bio toliko efikasan da je metoda upravljanja “prepustite to stručnjacima” postala popularna van Brisela. Kada političari ne uspiju da formiraju nacionalne vlade, ponekad se pozivaju spoljni “stručnjaci”. Iskušenja tehokratije su kao sirenski zov za one koji samo žele da obave poslove, ignorišući birače.
Napredovanje evropskih tehokrata je u velikoj mjeri rezultat pomjeranja “kompetencija” - da upotrijebimo briselski žargon - iz 27 članica ka EU. Nekadašnja trgovinska organizacija za ugalj i čelik, pretvorila se u vladu u svemu, osim u imenu. To često nije loše: bilo bi apsurdno da svaka država ima svoje ciljeve dekarbonizacije, na primjer. Dok se Evropa borila sa nizom kriza, od kovida-19 do rata u Ukrajini, mandarini iz Brisela su stekli više uticaja. Rastući dio budžeta EU se dodjeljuje zemljama koje ispunjavaju uslove postavljene od strane eurokrata, bilo da se radi o reformi sudova ili zakona o radu. U teoriji, ako ne u praksi, pravila bloka ograničavaju prirodnu želju nacionalnih vlada da imaju beskonačne budžetske deficite, na primjer.
Sprema se još jedna velika doza kritike. Očekuje se da Mario Dragi, bivši šef Evropske centralne banke, 9. septembra predstavi izvještaj o tome kako oživjeti krhku ekonomiju bloka. Navodno će imati 400 stranica, i već se tretira kao proročki plan za ono što vlade moraju da urade kako bi ostale u milosti EU. Nema sumnje da će Dragijev izvještaj, čije će odredbe biti uključene u radne materijale dolazećih komesara, biti pun dobrog smisla. Ali ko odlučuje da li je to tako? Političari treba da brinu o tome kako će njihove politike biti prihvaćene na biračkom mjestu. To se ne tiče Dragija, kao najnovijeg glavnog tehokrate EU. Na žalost onih birača koji misle da je u zabludi u vezi sa budućnošću industrijske politike.
Tajming izvještaja, koji je uglavnom pripremljen prije, ali je objavljen neposredno nakon evropskih izbora na kojima njegove preporuke nisu bile prisutne je nesrećan. To će dati vjerodostojnost tvrdnjama da EU nema odgovornost prema biračima. Ovaj aspekt je često preuveličan. Evropski parlament sa 720 članova prati komesare, i sprovešće provjeru svih kandidata za tu poziciju u narednim sedmicama (Ursula fon der Lajen, koja je na čelu komisije od 2019. godine, u julu je dobila odobrenje parlamenta za drugi mandat). Nacionalne vlade imaju veliki uticaj na to kako EU institucije koriste svoje ovlašćenja, a posebno na to ko ih vodi. Ali oni koji tvrde da je Brisel izvor beskonačne birokratije bez nadzora takođe imaju pravo. Često su regulative koje utiču na Evropljane djelo birokratije od 32.000 ljudi koja ne mora da brine šta javnost misli o njihovoj najnovijoj inicijativi.
A tehokratija je stekla uporište i na nacionalnom nivou. Evropska politika je postala neurednija. Prošli su dani kada su se dvije velike stranke borile na izborima sa jednim jasnim pobjednikom. Sada ih ima do dvanaest, uključujući zelene, liberale i nacionaliste. Kompromis potreban za formiranje saveza je još teže postići, naročito ako se stranke ekstremne desnice smatraju neprihvatljivim za formiranje koalicija, kao što je često slučaj. U zastoju koji uslijedi, nagodba oko neproblematičnog stručnjaka često je jedino očigledno rješenje nakon mjeseci stagnacije. Dragi je postavljen za premijera Italije 2021. godine, četvrti tehokrata na toj poziciji od 1990-ih. Novi holandski premijer je donedavno bio državni službenik u ministarstvu pravde, unaprijeđen na najvišu poziciju kada posvađani političari nisu uspjeli da pronađu lidera prihvatljivog za sve. Emanuel Makron, predsjednik Francuske, navodno je za poziciju premijera razmatrao nepoznatog administratora uzajamnog osiguranja.
Mala tehokratska pauza dok političari ne riješe probleme možda nije loša stvar. Međutim, svrha politike je donošenje odluka. U praksi to znači da neko mora da balansira savjete stručnjaka sa izbornom realnošću. Kao što je rekao bivši šef Evropske komisije Žan-Klod Junker, političari širom svijeta znaju šta treba da se uradi, samo ne kako da ponovo budu izabrani nakon što to urade. Demokratije ostaju živahne tako što smjenjuju postojeće vlasti, ostavljajući prostor za nove ljude koji bi mogli slušati drugačije vrste stručnjaka. Tehnokrate će uvijek imati svoje mjesto u političkim sistemima koji dobro funkcionišu, ali bi ono trebalo da bude u pozadini.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
