Više od dvije i po godine nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini, nesrazmjerni efekti na rusku omladinu postali su očigledni. Kod kuće, mladi se suočavaju s opšteprisutnom indoktrinacijom i većim ograničenjima slobode. Mnogi pokušavaju da ne obraćaju previše pažnje na nju, a oni rijetki koji otvoreno izražavaju nezadovoljstvo, ili rade stvari poput pokušaja da zapale vojni regrutni centar, ponekad su kažnjeni teškim zatvorskim kaznama uprkos tome što su mladi.
Vojna služba, koja se odnosi na sve ruske muškarce između 18 i 30 godina koji nemaju izuzeće od vojske, postala je posebno rizična. Iako po zakonu regruti (za razliku od dobrovoljaca, vojnika po ugovoru i onih koji su posebno mobilisani) ne mogu da završe u ratnoj zoni, ne vjeruje svako da vojska poštuje ovo ograničenje. Drugim riječima, osnovna karakteristika sukoba je da Putin i njegov ostarjeli Politbiro odlučuju za mlađe generacije ne samo o tome kako će živjeti, već i kako će umrijeti.
Posmatrači izvan Rusije često su pretpostavljali da su mladi Rusi nezadovoljni Putinovim režimom i da će svaka stvarna promjena u političkoj kulturi zemlje zahtijevati smjenu generacija u njenoj strukturi vlasti. Ova omladina nikada nije iskusila život u Sovjetskom Savezu, smatra se, odrasli su s otvorenim granicama i tržišnim kapitalizmom u eri kada su individualna prava i slobode postali normalni. Ako bi mladi ljudi mogli samo preuzeti vlast, sve bi bilo drugačije.
Stvarnost je komplikovanija. Naime, mladi Rusi nikada nisu poznavali ništa osim Putina: nisu iskusili normalnu demokratiju ili čak kvalitativno drugačije vođstvo. Takođe su naučili prednosti prilagođavanja. Uz sve veće represije, Putinov režim koristi širok spektar nagrada kako bi zadržao mlade Ruse lojalnim - uključujući ponudu posebnih privilegija onima koji služe u vojsci, rade u vojno-industrijskom kompleksu ili na drugi način pokazuju da marljivo slijede pravila. Takođe nastoji da koristi patriotske omladinske pokrete i društvene mreže kako bi oblikovao njihove stavove i izgradio njihovu lojalnost.
Osnovna karakteristika sukoba je da Putin i njegov ostarjeli Politbiro odlučuju za mlađe generacije ne samo o tome kako će živjeti, već i kako će umrijeti
Kumulativni efekat ove mješavine brutalne represije i agresivnog dodvoravanja na mlade ljude je, barem za sada, tišina: danas među ruskom omladinom postoji malo znakova bilo kakvih značajnih struja otpora. Umjesto toga, mnogi od njih čine se pasivnim ili aktivnim konformistima, koristeći prilike koje još uvijek prisutna tržišna ekonomija ili velika preduzeća pružaju mladim karijeristima. Ponekad su daleko od idealnog Kremlja, prema kojem bi mladi ljudi trebalo da budu biti poslušni radnici u vojno-industrijskom kompleksu, vojnici i majke s mnogo djece, sljedbenici tradicionalnih vrijednosti. Ali čak ni ove arhaične perspektive mnogima ne djeluju besmisleno. Iako je spoljašnje ponašanje možda samo jedan dio priče, ono ukazuje na to koliko veliki može biti izazov raskida s putinizmom.
Nevoljni lojalisti
Priča o ruskoj omladini u posljednjih dvije i po decenije otkako je Putin došao na vlast je na mnoge načine kontradiktorna. Otprilike do 2018. godine, mlađi Rusi, posebno oni između 18 i 24 godine, generalno su bili najlojalniji režimu, prema podacima anketa nezavisnog Levada centra. Ovaj nalaz je paradoksalan samo na prvi pogled. Na početku Putinove vladavine, kada su današnji dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci još bili u osjetljivom uzrastu, Rusija je koristila snažan ekonomski rast - rezultat tržišne ekonomije izgrađene devedesetih godina i visokih cijena energenata u prvim godinama ovog vijeka. Tako su odrasli u udobnijoj eri tržišta u procvatu, novih sredstava komunikacije, otvorenih granica i konzumerizma.
Ipak, ova generacija gotovo nije bila izložena demokratiji, koju je vlada nemilosrdno ograničavala. Postajući ultramoderni potrošači, mnogi mladi Rusi, kao i mnoge starije generacije, nikada nisu postali potpuno moderni građani. Nisu razumjeli vrijednost rotacije vlasti, a samim tim ni slobodnih izbora: režim je već pružao potrošačke benefite. Za većinu Rusa, lojalnost sistemu nije bila očigledna kroz aktivnu podršku putinizmu, već kroz njihovu indiferentnost prema politici.
Međutim, od 2018. godine, primjetan je pomak. Rusija je postajala sve zatvorenija, što je bilo uznemirujuće za generaciju koja je odrasla u modernizovanom i relativno otvorenom društvu. Sam stil vlade i Putina, kojeg su počeli da zovu, i to ne iz simpatičnih razloga, "deda", djelovao je beznadežno zastarjelo. Mladi su postali svjesniji suženog političkog prostora u Rusiji i postali su skeptičniji prema režimu.
Na promjenu stavova uticala je i nova moda protesta, koja je zaživjela među mladima. Iako je advokat i aktivista Aleksej Navaljni bio jedna od figura masovnih protesta 2011-2012, njegovo pojavljivanje kao opozicionog lidera i inspiracije mladima došlo je kasnije u deceniji, kada je izgradio efikasnu organizaciju i počeo da određuje ton novog oblika političkog angažovanja. Više od simboličnog prikaza budućnosti Rusije, on je služio kao model ponašanja i govora. Govorio je modernim, neformalnim jezikom prilagođenim mladima, koji se veoma razlikovao od birokratskog jezika Putina i vladajuće klase, i ukazivao je na probleme, uključujući korupciju, koji su bili razumljivi mnogima, imenujući i sramoteći određene članove vlade.
U isto vrijeme, za mlade Ruse u Moskvi, Sankt Peterburgu i drugim velikim gradovima, širenje napredne kapitalističke ekonomije i izloženost globalnim kulturama i idejama podstakli su rastuću raznolikost mišljenja i ponašanja, uključujući i u politici. Ovo je učinilo vjerovatnijim da će preispitivati vrijednosti koje promoviše država.
Za režim, ovi događaji nisu bili neposredna prijetnja. Starenje stanovništva Rusije značilo je da su starije generacije brojnije od mlađih. Takođe je bilo vjerovatnije da će glasati na izborima. Međutim, zabrinjavajuća je bila mogućnost da mladi ljudi budu predvodnici političkog aktivizma. Nakon 2018. godine, sociološka istraživanja su jasno pokazala da mlađi Rusi, posebno tinejdžeri i mladi odrasli, drugačije razmišljaju o državi: manje su podržavali vladu, bili su slobodniji, otvoreniji prema svijetu i novim informacijama i bili su skloniji da podrže onu vrstu opozicije koju je predstavljao Navaljni.
Kremlj, sada sve autoritarniji, nije mogao da dozvoli da ova omladinska kultura cvjeta. Počeo je da se takmiči s opozicijom za ovu novu generaciju tako što je, između ostalog, aktivno indoktrinirao "patriotizmom", nudio alate za samorazvoj u omladinskim organizacijama i podsticao interesovanje za vojnu službu kao odskočnu dasku za buduću karijeru. A kada nije mogao da nagovori na pokornost, koristio je pesnicu: brutalni obračuni Kremlja s protestima i slobodnim medijima, koji su još uvijek bili aktivni u to vrijeme, i direktno pooštravanje represije učinili su opasnom svaku protestnu aktivnost.
Nakon što je 2022. započeo "specijalnu vojnu operaciju", režim je dodatno pojačao ove korake. Vlasti su jednostavno blokirale ili zabranile nezavisne medije, poput Novaja Gazeta, Meduza, Eho Moskve i TV Dožd, kao i društvene mreže poput Fejsbuka i Instagrama. Ove godine su takođe usporile Jutjub. Rusi sada mogu pristupiti tim platformama samo korišćenjem virtuelnih privatnih mreža. Emigracija mnogih politički najaktivnih mladih ljudi olakšala je ruskim vlastima da nametnu tišinu.
Zarobljeni umovi
Sam rat je režimu pružio nove razloge da njeguje svoju omladinu. Rusiji su potrebni vojnici, IT stručnjaci, radnici za vojno-industrijski kompleks, i pokorna nova generacija koja je indoktrinirana revanšističkom i pojednostavljenom istorijom propagiranom u novim udžbenicima. Kremlj je sada manje zainteresovan za usmjeravanje propagande na starije generacije - državna televizija se može time baviti. Značajan dio napora i moći države sada se usmjerava na njihovu djecu. Rezultat je da, iako mlađe generacije nisu posebno entuzijastične u vezi sa ratom, većinom se slažu s njim.
Pogledajte legije dobrovoljaca i vojnika po ugovoru koji sada idu u rovove za novac ili iz lažnog osjećaja dužnosti prema domovini. Samo u prvoj polovini 2024, prema zvaničnim podacima, 190.000 ljudi potpisalo je ugovore o službi. Iako statistika nije raščlanjena po godinama, i mnogi stariji muškarci se prijavljuju, može se pretpostaviti da među dobrovoljcima ima mnogo mladih. Od ljeta, oblasti širom Rusije se takmiče u ponudama najviših isplata za nove regrute.
U Moskvi, najbogatijem gradu, neko ko se dobrovoljno prijavi može sada primiti do 5,2 miliona rubalja u prvoj godini vojne službe - oko 55.000 dolara, uključujući bonus za potpisivanje i zatim mjesečnu platu od oko 2.700 dolara. Za mlade avanturiste ili čak nove očeve, to je mnogo novca. Ali rastuća skala isplata takođe ukazuje na to da muškarci nisu spremni da prodaju svoja tijela po niskoj cijeni.
Đaci i studenti su takođe uključeni u ratni napor. Mnogi su zaduženi da tkaju kamuflažne mreže i prave svijeće za upotrebu u rovovima, na primjer. Neki ruski srednjoškolci sada sastavljaju dronove, što znači da djeca uče ovu posebnu vještinu počevši od oko 16. godine. (Putin se nedavno sastao s nekima od njih.) Značajne su velike omladinske organizacije koje je država izgradila kako bi ujedinila mlade ljude iza režima. To uključuje Junarmiju, ili Mladu armiju; Pokret prvih; i klubove studenata "Ponosan sam", koji sada okupljaju milionske mase mladih i vrlo mladih Rusa.
Mlada armija je osnovana dvije godine nakon aneksije Krima 2014, kada je Putinov Kremlj već počeo totalitarni zaokret. Početak "specijalne vojne operacije" oštro je ubrzao ovaj proces, formiranjem Pokreta prvih 2022. godine. Iako se od mladih Rusa još ne zahtijeva da im se pridruže kao što je to bilo u sovjetskim vremenima, ove organizacije se oslanjaju na sovjetske modele poput Mladih pionira i Malih oktobrista, koji su imali za cilj da uključe i indoktriniraju svu omladinu.
Zadovoljni drugovi
Ako je mlađa generacija Rusije postala sve prisutnija u patriotskim manifestacijama države, za sada primjetno izbjegava pružanje otpora. Mladi glumci, pisci i umjetnici su ostali tihi dok je država sistematski uništavala staro pozorište, staru kinematografiju i nezavisnu književnost. Stajali su po strani dok su uništavane obrazovne i kulturne institucije i škole ili kada su stigmatizovani i progonjeni istaknuti profesionalci koji su poštovani decenijama.
Mladi glumci su ostali tihi u proljeće 2023. kada su državni tužioci primorali legendarnu glumicu Liju Ahedžakovu (86), da da ostavku u nekada poznatom pozorištu Sovremenik, gdje je nastupala decenijama, zato što je istupila protiv rata. Nisu se bunili ni u julu 2024. kada je država izrekla šestogodišnje zatvorske kazne rediteljki Evgeniji Berkovič i dramaturškinji Svetlani Petrijčuk zbog navodnog promovisanja ekstremizma u predstavi koja je osvojila najvišu pozorišnu nagradu u zemlji samo dvije godine ranije.
Isto važi i za profesionalni i ekonomski život u Rusiji. Teško da se iko od mladih ljudi zaposlenih u državnim korporacijama, sudovima ili ministarstvima usuđuje da se suprotstavi rukovodstvu povodom vladinih politika. Mnogi spuštaju glave i nastavljaju da rade za režim, insistirajući da samo izvršavaju naređenja. Do sada je samo jedna osoba javno zauzela takav stav protiv države - ruski diplomata Boris Bondarev, koji je objasnio svoje neslaganje u časopisu "Forin afers" 2022. godine.
To je paradoks: na početku rata, mnogi mladi ljudi su gunđali i bili u šoku, a sada služe režimu. I što duže traje rat - što više izgleda da se ono što se dešava može nastaviti beskonačno - čini se da oni revnosnije služe. Nekada, u doba procvata "putinomike", mnogi ambiciozni mladi ljudi su sanjali o zaposlenju u Gaspromu, državnoj energetskoj kompaniji, ili nekoj sličnoj moćnoj firmi, gdje bi mogli da teže unapređenjima i bogatstvu. Ovo je bio ekonomski konformizam još uvijek relativno mirne ere kada je vladala ekonomija fosilnih goriva. Da biste danas dobili željeni posao, međutim, više nije dovoljno biti dobar ili običan profesionalac: takođe je neophodno pokazati apsolutnu političku lojalnost i ponekad je čak javno demonstrirati. Kako mnogi mladi ljudi vide, bolje je isključiti se iz stvarnih informacija i prigrliti logiku naučene ravnodušnosti.
Putin je od 2022. nastavio praksu organizovanja sastanaka s mladim patriotama širom zemlje: nuklearnim fizičarima, inovatorima, radnicima u odbrambenoj industriji, preduzetnicima, studentima i čak đacima. Zauzvrat, tim sjajnim mladim ljudima uopšte nije neprijatno zbog toga s kim se sastaju. Ne dopuštaju sebi da previše razmišljaju o tome šta je njihov predsjednik učinio zemlji i svijetu.
Sudija Jurij Masin, koji je izrekao brutalne kazne Berkovič i Petrijčuk, imao je dvije godine 1985. kada je Mihail Gorbačov došao na vlast i počeo da otvara Sovjetski Savez. Imao je devet godina kada su reforme koje su izgradile rusko tržište i konačno nahranile zemlju započele i 13 kada je Putin došao na vlast. Kada se Putin 2012. vratio na vlast, nakon predsjedničkog mandata bliskog saradnika Dmitrija Medvedeva, budući sudija Masin je imao 29 godina. Od svojih tinejdžerskih godina, on je čisti proizvod Putinovog sistema. A postoje milioni takvih sudija, istražitelja, zvaničnika, zaposlenih u korporacijama i jednostavno ravnodušnih ili žestoko lojalnih mladih ljudi i mnogi od njih nisu ni dovoljno stari da bi se sjećali Sovjetskog Saveza.
Da biste danas dobili željeni posao, potrebno je pokazati apsolutnu političku lojalnost i ponekad je čak javno demonstrirati
Od jeseni 2023, režim je direktnije intervenisao u obrazovni sistem, sa novim udžbenikom istorije za srednjoškolce i obaveznim kursom "Osnove ruske državnosti" za studente. Ipak, neki ideolozi bliski režimu smatraju da to nije dovoljno. Aleksandar Dugin, ultrakonzervativni rukovodilac "Više političke škole Ivan Iljin", instituta na Ruskom državnom univerzitetu za humanističke nauke koji je osnovan 2023, tvrdi da većina ruskih univerziteta prati nastavne programe koji su uspostavljeni pod "direktnom kontrolom" zapadnih neprijatelja Rusije 1980-ih i 1990-ih. Da bi iskorijenio ovaj liberalni virus, pozvao je na punu "militarizaciju obrazovanja".
Ograničenja represije
I pored svih zabrinjavajućih dokaza, opasno je generalizovati priču o mladima u Rusiji. U zemlji postoje milioni divnih mladih ljudi koji ne prihvataju Putinove neprirodne politike i koji su užasnuti ratom. Oni razumiju da se od njih traži da umru za domovinu umjesto da žive za nju, da ih uče da mrze svoje komšije umjesto da budu prijatelji s njima. Oni čeznu za drugačijim životom. I povremeno pokazuju pravi heroizam, čak i kada zauzimanje stava znači uništavanje njihovih perspektiva - i slanje u vojsku ili čak u zatvor.
Postoje čak i povremeni pokušaji građanskog otpora, pokazujući da je kolektivna akcija moguća uprkos oštrom represivnom okruženju. Jedna takva epizoda povezana je sa samom Duginovom školom Ivan Iljin, koja nosi ime poznatog ruskog emigranta filozofa s početka dvadesetog vijeka koji je imao ultranacionalistička, pa čak i fašistička gledišta i koga Putin voli da citira. U aprilu 2024, manje od godinu dana nakon osnivanja škole, više od 5.000 ljudi, pretežno studenata, ali i ogorčenih intelektualaca različitih godina, odmah je potpisalo peticiju protiv imena škole.
Kada su vijesti o peticiji počele da se šire, broj potpisa brzo je skočio na više od 25.000, pošto su se pridružili i ljudi van studentskog tijela Ruskog državnog univerziteta za humanističke nauke i oni koji nisu imali nikakvu povezanost sa univerzitetom. Odgovor rektora univerziteta i Dugina bio je predvidljiv i u skladu sa trenutnim političkim običajima: iritirano su spekulisali da su peticiju organizovale proukrajinske snage, "strani agenti" i pristalice "neprijateljskih zemalja".
Iako mlađi Rusi još uvijek podržavaju "specijalnu vojnu operaciju", to čine u manjoj mjeri nego njihovi stariji vršnjaci: u julu, na primjer, Levada centar je otkrio da 80 odsto ispitanika starijih od 55 godina podržava akcije ruske vojske, a samo 66 procenata onih od 18 do 24 godine. (Četvrtina ispitanika ove druge kategorije izjavila je da ne podržava vojne akcije.) Mlade ljude uopšte je takođe više privlačila ideja o mirovnim pregovorima za okončanje rata - u avgustovskoj anketi Levada centra, 64 procenata njih je reklo da su za, u poređenju sa nacionalnim prosjekom od 58 procenata. Oprezne generalizacije su ovdje moguće, ali mladi Rusi, baš kao i bilo koja generacija, očigledno imaju širok spektar stavova i mišljenja. Među ovom generacijom su i korisnici putinizma, ali i oni koji su izgubili sve, uključujući slobodu.
Evo šta je nesporno: smjena generacija u Rusiji neće automatski promijeniti političku atmosferu u zemlji ili karakter njenog rukovodstva. To bi bilo previše jednostavno. Transformacija koja je potrebna ide mnogo dublje od godine rođenja. Radi se o razmišljanju i ponašanju. Radi se o ljudskom okruženju. U posljednje dvije i po godine ovog haosa, režim je vratio Rusiju u navike i mentalitet staljinističke ere. Međutim, Putinov režim nikada neće moći da postigne potpunu kontrolu nad mlađim generacijama u Rusiji, uključujući one koji su danas još školarci.
Dakle, najrealnija nada je da će mnogi mladi Rusi naučiti da rade dvije stvari simultano: da se prilagode pravilima sistema, ali da ipak razmišljaju drugačije. Na kraju, spoljašnje političko okruženje će se promijeniti, i kada se to desi, ova rasprostranjena dvostruka svijest bi im mogla omogućiti da odbace sputavajući sistem koji su poznavali. Koliko god ovaj scenario sada djelovao ružičasto i daleko, vjerovatno je izvodljiviji od svake pojednostavljene teorije o smjeni generacija. Jednog dana, to bi takođe moglo dovesti do normalizacije, ako ne i demokratizacije Rusije.
Autor je član Naučnog savjetodavnog vijeća Finskog instituta za međunarodne poslove
Članak je objavljen u časopisu "Forin afers"
Priredila: A. Š.
Bonus video:
