Kada sam nedavno preuzimala iznajmljeni automobil u Las Vegasu - bila sam u Americi kako bih izvještavala o izborima - službenik na šalteru je insistirao da mi umjesto vozila koje sam iznajmila dodijeli BMW. "Da se osjećate kao kod kuće", rekao je s osmijehom, pogledavši moju njemačku vozačku dozvolu. Uzela sam ključeve i pomislila: Van Njemačke, Njemačka je još uvijek netaknuta.
Često to primjećujem kada putujem. Van Njemačke, Njemačka je i dalje zemlja automobila, dom uspješne ekonomije. U inostranstvu, Njemačka je i dalje prosperitetna država, gdje svako vozi BMW ili nešto slično. Van Njemačke, Njemačka je i dalje dobro organizovana zemlja, prijatno mjesto kako politički, tako i društveno. Uzvratila sam osmijeh službeniku, ali sam se u sebi trgnula. Jer u Njemačkoj, Njemačka više ne djeluje kao Njemačka.
U ponedjeljak kancelaru Olafu Šolcu izglasano je nepovjerenju u Bundestagu, njemačkom parlamentu, čime je njegova vlada zvanično srušena. Bio je to samo formalni čin: tročlana koalicija se raspala početkom novembra, kada je kancelar Šolc smijenio ministra finansija Kristijana Lindnera, nakon čega su njegove Slobodne demokrate odlučile da napuste vladu. Taj potez ostavio je gospodina Šolca, socijaldemokratu, sa manjinskom vladom zajedno sa Zelenima. Umjesto da pokuša da nastavi, odlučio je da raspiše prevremene izbore koji će biti održani 23. februara. Glasanje o povjerenju bilo je posljednji korak u administrativno pospremanju.
Na prvi pogled, priča o raspadu vlade djeluje kao prilično dosadni politički triler poput "Kuće od karata", koji se vrti oko budžetskog sukoba. Ipak, ispod te buke krije se egzistencijalna kriza. Ekonomski prosperitetna, društveno kohezivna i politički stabilna Njemačka je nestala. A ova vlada, ideološki razjedinjena i uzdrmana spoljnim šokovima, pokazala se nesposobnom da se nosi sa situacijom. Kako smo došli dovde?
U jesen 2021. godine, situacija je djelovala sasvim drugačije. Nakon što je Angela Merkel odlučila da se ne kandiduje ponovo poslije 16 godina na vlasti, gospodin Šolc je porazio njenog nasljednika iz Demohrišćanske unije (CDU) i formirao prvu tročlanu vladu u novijoj njemačkoj istoriji. Na vlast su došli mlađi političari poput Analene Berbok, ministarke spoljnih poslova, i gospodina Lindnera. To je bio prvi put da su Zeleni, ekonomski lijevo orijentisana stranka sa korijenima u ekološkom pokretu iz 80-ih, dijelili vlast na nacionalnom nivou sa Slobodnim demokratama, partijom koja podržava građanske slobode i štiti interese biznisa.
U intervjuima za knjigu koju sam pisala, mnogi od tih mladih političara govorili su o prevazilaženju ideoloških barijera kako bi modernizovali Njemačku poslije duge vladavine gospođe Merkel, za koju su smatrali da je previše privržena statusu kvo. Govorili su sa entuzijazmom o digitalizaciji zemlje i promociji zelenih industrija. Taj entuzijazam djelovao je iskreno. Predvođena stabilnim i umjerenim gospodinom Šolcom, vlada je izgledala spremno da se suoči sa izazovima.
Ali problemi su se brzo nagomilali. Prvi je bio napad Vladimira Putina na Ukrajinu, koji je novu vladu gurnuo u krizni režim upravljanja: panično je kupovala gas na međunarodnim tržištima kako bi nadomjestila rusku energiju, pokušavala je da zaštiti potrošače i kompanije od vrtoglavog rasta cijena i organizovala isporuke oružja Ukrajini. Nakon što je gospodin Šolc najavio "Zeitenwende", prekretnicu u spoljnoj politici, vlada je izdvojila 100 milijardi eura za obnovu njemačke vojske.
Sve to se dogodilo u trenutku kada je ekonomija posrtala. Dok druge zemlje iz grupe G7 bilježe rast, Njemačka je na ivici da zabilježi drugu uzastopnu godinu recesije. Biznisi po kojima je prepoznatljiva su u problemima. Folksvagen, koji u Njemačkoj zapošljava oko 300.000 ljudi, planira zatvaranje proizvodnih pogona i otpuštanje hiljada radnika. Ford, Audi i Tesla su takođe najavili otpuštanja, kao i TisenKrup, veliki proizvođač čelika. Nekada ekonomski lider Evrope, Njemačka je pala sa pozicije predvodnika na začelje.
Razlozi posrnuća su složeni. Nagli prekid snabdijevanja jeftinim ruskim gasom svakako je jedan od glavnih faktora, ali i vladina agenda zelenih reformi, koja - postepenim ukidanjem uglja i većim oslanjanjem na obnovljive izvore energije - dodatno podiže cijenu energije. To nije pomoglo njemačkim proizvođačima automobila, koji se bore da ostanu konkurentni u odnosu na kineske rivale. Neke kompanije su očigledno donosile loše odluke, ali ni vlada nije uspjela da ih podrži. Generalno, vlada je kriva za nedovoljno ulaganje ne samo u ključne industrije, već i u škole, željeznicu i puteve. Sve u svemu, slika je sumorna.
Sve vrijeme, otrovna debata o migraciji se razbuktava. Od 2015. godine, milioni ljudi su došli u Njemačku, uključujući, u skorije vrijeme, otprilike milion Ukrajinaca. Stav zemlje po ovom pitanju je bipolaran. S jedne strane, široko je prihvaćena činjenica da je Njemačka multietničko i multireligijsko društvo. Ali s druge strane, tinja nezadovoljstvo - koje povremeno prerasta u talase bijesa - povodom imigracije. Vlada je ponudila podjednako konfuzan odgovor, istovremeno olakšavajući migraciju kvalifikovanih radnika i uvodeći stroge kontrole na granicama, sa oštrijim mjerama za azil i povećanjem broja deportacija. Takav pristup nije zadovoljio nikoga.
Ove nevolje su se kombinovale sa razornim političkim posljedicama. Suočena sa toliko poteškoća, vlada je sve teže upravljala zemljom. Javnost nije bila saosjećajna: nezadovoljstvo vladom je široko rasprostranjeno, a vladajuće partije su omražene. U ovom usijanom okruženju, novoformirana proruska partija, Savez Sahre Vagenkneht, doživjela je procvat, dok se krajnje desničarska Alternativa za Njemačku učvrstila kao druga najpopularnija stranka u zemlji. Ako je tročlana koalicija bila eksperiment u suočavanju sa fragmentiranom politikom zemlje, on je propao. Tajming, sa usponom Donalda Trampa i Evropom u rasulu, ne može biti gori.
Ipak, nije sve izgubljeno. Njemačka kriza jeste stvarna, ali je, koliko god bila ozbiljna, i kriza samopouzdanja. Nezaposlenost možda raste, ali je i dalje minimalna. Naša budžetska ograničenja, daleko od toga da su sila prirode, mogu se prevazići uz političku volju. Partijski sistem se urušava, ali čak su i najpodijeljenije države uspijevale da formiraju vlade: sljedeće godine bismo lako mogli vidjeti povratak stabilne koalicije između demohrišćana i socijaldemokrata. Nakon što smo generacijama i generacijama uspješno integrisali migrante, nema razloga da to ne učinimo ponovo.
Ipak, treba obratiti pažnju. Njemačka bi mogla biti "kanarinac u rudniku" za zapadna društva. Većina naših susjeda i prijatelja suočava se sa istim problemima: troškovima transformacije ekonomija zasnovanih na ugljeniku, opasnostima odgovora na nove geopolitičke izazove, poteškoćama u postizanju društvene kohezije. Ako Njemačka, ta najumjerenija zona svjetske politike, nije sposobna da uspije, ko onda jeste?
Autorka je urednica i novinarka njemačkog nedjeljnika "Cajt"
Tekst je preuzet iz "Njujork tajmsa"
Prevod: N.B.
Bonus video:
