U Moskvi podižu spomenik Mihailu Kalašnjikovu i legendarnom automatskom oružju AK-47 koje je on stvorio. Ali automat donosi smrt, a ne dobre želje, podsjeća ruski pisac Viktor Jerofejev.
Poslije Drugog svjetskog rata u Sovjetskom Savezu je počela histerična borba protiv „kosmopolitizma“. U suštini, ona se vodila protiv prodiranja evropskih vrijednosti u duše pobjednika koji su okončali rat u Evropi, pa su je, dakle, i vidjeli. Ishod te borbe je bilo proglašavanje skoro svih svjetskih dostignuća nauke i kulture djelom ruku ruskih majstora. Nesuđeni kosmopoliti su se izrugivali: „Rusija – otadžbina slonova“. Po toj ironičnoj logici, slonovi su se takođe prikazivali kao ruski izum.
I kao što ruska istorija ide u krug, tako se i mi iznova pokazujemo kao otadžbina slonova. A ta otadžbina insistira na tome da je istorija Rusije bez ikakve sumnje svêta, i sa tim ne valja zbijati šalu. Pri tom je, kao u vrijeme Staljina, oslonac vojno-patriotsko vaspitanje omladine. Jedan od glavnih simbola tog vaspitanja postao je sedmometarski spomenik Mihailu Kalašnjikovu, tvorcu legendarnog automata AK-47, kako tvrde njegovi poklonici.
Spomenik se otvara u centralom dijelu Moskve 21. januara.
Ja ne znam šta je to oružje dobra. To je samo niz praznih riječi. To je potpuno isto kao kad bi Francuzi nazvali giljotinu nacionalnim vaspitačem osjećanja. Automat donosi smrt, a ne dobre želje. U bilo kom trenutku može se okrenuti i protiv onih koji ga obožavaju i veličaju. Prvi put je taj „automat dobra“ bio primjenjen u inostranstvu u toku gušenja mađarske revolucije 1956.
Kalašnjikov je veliki ruski bestseler. Uveden je u naoružanje 50 armija svijeta, nalazi se na zastavi Mozambika i na moneti Kukovih ostrva. Nerijetko dječake u Africi po rođenju – za sreću – nazivaju Kalašama. Automat je jednostavan, pouzdan i nepogrešiv kao junak ruske volšebne priče.
Ujedno je automat Kalašnjikov postao predmet žestoke prepireke o tome ko na njega polaže autorska prava. Neki istoričari vatrenog oružja i opozicioni novinari smatraju da neobrazovani mlađi vodnik iz raskulačene altajske familije nije bio u stanju da sam napravi automat, i da je, pošto je bio rukovodilac komsomolskog zavoda u Iževsku, prekomandovan na dužnost konstruktora. Kao pravi tvorci automata navode se razni njemački specijalisti za vatreno oružje, koji su poslije rata u Iževsk dovedeni iz okupirane Njemačke, posebno Hugo Šmajser, na čiji automat AK-47 liči. Na desetine, a možda i na stotine specijalista iz sovjetske okupacione zone u Njemačkoj, radili su u Iževsku nekoliko godina. I sam Hugo Šmajser je, po povratku u Istočnu Njemačku, rekao da je Kalašnjikovu dao poneki savjet, a onda su ga, kako tvrde blogeri koji se s najviše neprijateljstva odnose prema Kalašnjikovu, poslije toga brzo otpravili na onaj svijet kada je operisao pluća.
Ta diskusija me podsjeća na raspravu o tome ko je autor „Tihog Dona“, možda najbolje knjige sovjetske epohe. Kako je nedovoljno obrazovan Šolohov, tek neku godinu iza svoje dvadesete, mogao da napiše tako genijalan roman? I Kalašnjikovu nije bilo ni trideset kada je stvorio svoj bestseler. Što se tiče Šolohova, lično smatram da prva dva toma romana od ukupno četiri i nisu njegovo djelo. U istoriji totalitarnih država postoje strašne crne rupe velikih obmana, koje su nastajale iz želje da se stvarnost mitologizuje. O Kalašnjikovu još zadugo neće biti izrečena posljednja riječ. Da li je ili nije stvorio automatsko oružje AK-47? Materijali su pod katancem, a patrioti su spremni da svakog sumnjičavca proglase nikogovićem.
Tako se spomenik podiže (usput rečeno, nedaleko od spomenika Šolohovu) nepoznatom konstruktoru automatskog oružja AK-47 koji će imati lice Kalašnjikova.
Uostalom, Kalašnjikov je, po svemu sudeći bio skroman provincijalac koji je iz uvjerenja podržavao sve režime koje je nadživio. Za vjernost nadređenima i sam je postao nadređeni general-potpukovnik sa dvije zlatne zvezde heroja socijalističkog rada – i umro je od starosti u devedeset i četvrtoj godini života.
Kalašnjikov je tek jedan od naznačenih boraca protiv svjetskog zla. U posljednje vrijeme opet zvanično veličaju heroje Staljinovog Panteona. To su mitski branioci Moskve iz 1941, dvadeset i osam pamfilovaca (pripadnika jedinice general-majora Pamfilova) ili Zoja Kosmodemjanskaja koja je zapalila seljačke izbe na neprijateljskoj teritoriji i koju su seljaci predali Njemcima…
U današnjoj epohi ponovne mobilizacije, sporovi su ukinuti u ime slavljenja otadžbine. Mitologija je važnija od istine koja se sastoji od služenja državi, baš kao što je filozofija u srednjem vijeku služila teologiji.
Jednom će proći i ova etapa ruske istorije, opet će se Rusija okrenuti Evropi, ali će spomenik Mihailu Kalašnjikovu, koji drži oružje u naručju kao detešce, dugo ostati u Moskvi. Doduše, potomstvu se on neće ukazivati kao oružje dobra, već kao ruski bestseler, priprosti vid vatrenog oružja koji podsjeća na rusko selo i na ruski ponos sa svim njegovim slonovima.
*Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga „Život sa idiotom" (1991), „Strašni sud" (1994), „Ruska lejpotica" (1996), „Pet rijeka života" (1998), „Enciklopedija ruske duše" (1999), „Dobri Staljin" (2004) itd.
Bonus video:
