Čvrstorukaša, naizgled, ima svuda. Ruski predsjednik Vladimir Putin je opšteprisutan. Mediji su opsjednuti svime što je vezano za njega - od posljednjih akcija u Siriji i Ukrajini, do iznenadnih prekompozicija u njegovom užem krugu u Kremlju.
U međuvremenu, politička čista koju je turski predsjednik Tajip Erdogan započeo nakon propalog puča zadobila je veliku pažnju. Čak i u Kini, sistemu koji odavno naglašava kolektivno rukovodstvo, mediji su predsjedniku Siju Đinpingu dali nadimak Predsjevadajući svega, što pokazuje veću koncentraciju vlasti nego za vrijeme bilo kojeg drugog kineskog lidera od Mao Cedunga, piše „Forin afers“.
Ovi primjeri prikazuju zabrinjavajuću sliku - visokopersonalizovani režimi izbijaju u prvi plan političkih sistema širom svijeta. Pored najpoznatijih primjera, lideri širom svijeta, od Bangladeša preko Ekvadora do Mađarske i Poljske izgleda pokazuju veliku sklonost ka koncentraciji političke moći u samom vrhu.
U članku naslovljenom „Novi diktatori“, američki list navodi da podaci ukazuju na uspon personalizma širom svijeta. Iako je trend rasprostranjen, najizraženiji je u autoritarnim sistemima. Broj personalističkih diktatura - tj. onih režima gdje je vlast veoma koncentrisana u rukama jedne osobe - značajno porastao od kraja Hladnog rata, piše „Forin afers“. Personalistički režimi su 1998. činili 23 odsto svih diktatura. Danas, 40 odsto svih diktatura imaju čvrstorukaša na vlasti.
Živopisne anegdote o ozloglašenim liderima, od libijskog Moamera Gadafija do zairskog Žozefa Mobutua potvrđuju percepciju da se sve diktature uklapaju u kalup čvrstorukaša. Međutim, ističe se u analizi, realnost je malo drugačija. Od kraja Drugog svjetskog rata, većinu diktatura nisu predvodili čvrstorukaši, već jake političke stranke. Od kraja Hladnog rata, međutim, autoritarna politika je evoluirala i personalističke diktature postaju dominantni oblik autoritarizma.
Autori članka ocjenjuju da to predstavlja razlog za zabrinutost jer uspon personalizma stvara niz izazova za američke spoljnopolitičke interese. Politikološka istraživanja pokazuju da su personalističke diktature sklone da proizvode najgore moguće ishode bilo koje vrste političkog režima: najrizičniju i najagresivniju spoljnu politiku; najvjerovatnije će investirati u nuklearno oružje; najvjerovatnije će započeti sukobe između država. U članku stoji da je avanturizam Sadama Husein, Idi Amina i Kim Džong-una pokazao da se nedostatak odgovornosti često pretvori u spsobonost preuzimanja rizika, što ostali diktatorski sistemi jednostavno ne mogu priuštiti.
Rusija naglašava vezu između rastućeg personalizma i agresije. Iako je cilj Putinovih akcija na Krimu i u Siriji bio da unaprijedi neke ključne ciljeve Rusije, takođe je vjerovatno da je Putinov nedostatak ograničenja kod kuće povećao rizik koji je spreman da prihvati da bi ispunio te ciljeve. Njegova čvrsta kontrola nad medijima osigurava da do javnosti dođe samo zvanična verzija priče o događajima u svijetu.
Ograničen pristup spoljnim informacijama otežava Rusija da dobiju nepristrasan prikaz dešavanja u ostatku svijeta i procijene Putinov uspjeh u spoljnopolitičkoj areni. To što Putin eliminiše rivalske glasove unutar svog režima dodatno osigurava da će se suočiti sa minimalnom odgovornošću za svoje spoljnopolitičke akcije.
Politika u Kini pokazuje mnoge od tih trendova. Sijeva sve agresivnija politika u Južnom kineskom moru se podudara sa porastom personalizacije političkog sistema. Ako dodatno učvrsti kontrolu i ograniči odgovornost - posebno nad vojnim i spoljnopolitičkim tijelima - istraživanja pokazuju da bi se i on mogao osjetiti slobodnim da dodatno pojača agresivnu retoriku i akcije u Južnom kineskom moru, ocjenjuje „Forin afers“.
Ne samo da personalističke diktature slijede agresivnu spoljnu politiku - nego su često teški i nepredvidivi partneri. Pozivajući se na istraživanja, američki časopis navodi da zahvaljujući nedostatku ograničenja pri donošenju odluka, personalistički lideri generalno imaju slobodu da naglo mijenjaju mišljenje, što proizvodi nestabilni i iracionalnu politiku.
Ističe se da su Putin, Evo Morales iz Bolivije i Nikolas Maduro iz Venecuele među onim autokratama koji su najsumnjičaviji prema namjerama Sjedinjenih Država i koji stvaranje spoljnog neprijatelja vide kao efikasno sredstvo za jačanje podrške javnosti. Stoga je antiamerička retorika najizraženija u personalističkom sistemu.
Personalistički režimi su najkorumpiraniji i najmanje je vjerovatno da će se demokratizovati. Čvrstorukaške diktature, više nego bilo koji drugi oblik vladavine, zavise od raspodjele finansijskih podsticaja da bi zadržale vlast. Stoga je najvjerovatnije da će ti lideri protraćiti stranu pomoć koju dobiju. U tekstu se podsjeća da su Filipinac Ferdinand Markos i Mobutu ukrali po pet miliona dolara dok su bili na vlasti.
Njihova spremnost da raspuste institucije i marginalizuju kompetentne pojedince iz straha od prijetnji za njihovu vlast takođe je loša za demokratiju. Umjesto tranzicije ka demokratiji, nakon kolapsa personalističkih režima često se pojavi nova diktatura ili propala država, stoji u analizi.
Američki časopis piše da personalistička vladavina nije novi fenomen i da je prisutna tokom većeg dijela istorije, od egipatskih faraona do evropskih monarha. Iako su se tokom prošlog vijeka proširili blaži oblici diktature, personalizam se snažno vraća od kraja Hladnog rata.
To, kako tumače autori analize, predstavlja opasnost za američke i zapadne kreatore politike. Nema lakih rješenja za probleme personalizma. Ali, bolje razumijevane tog rastućeg trenda i njegovih implikacija za američku spoljnu politiku je od suštinskog značaja“, zaključuje „Forin afers“.
Strah od promjena i prijetnji spolja pogoduje čvrstorukašima
Prema političkim prognozama, svijet će vjerovatno biti sve turbulentniji u narednih 10 do 20 godina, imajući u vidu porast nivoa nasilja, ekonomsku nejednakost i polarizaciju. To znači da će se trend ka personalizmu vjerovatno nastaviti.
Nestabilnost bi mogla izazvati rasprostranjenu negativnu reakciju prema suštinskim demokratskim vrijednostima slobode izražavanja i snaženja pojedinca ako sve više građana širom svijeta bude vidjelo snažne lidere kao bolju opciju od nestabilnosti i haosa.
Kako navodi list, istraživanja pokazuju da sa porastom individualnih strahova od društvenih promjena i spoljnih prijetnji, sve se više daje prednost jakim, odlučnim liderima koji su voljni da upotrijebe silu kako bi sačuvali red i mir.
Bonus video:
