Hilari Klinton je pokrenila raspravu o tome da li je njen rival Donald Tramp podoban da komanduje američkim nuklearnim snagama.
„Zamislite ga u Ovalnom kabinetu, suočenog sa stvarnom krizom,“ rekla je na konvenciji demokrata prošlog mjeseca. „Osobi koju možete isprovocirati tvitom ne možete povjeriti nuklearno oružje“.
Ovo pitanje je toliko aktuelno u kampanji da je i predsjedniku Baraku Obami postavljeno na konferenciji za novinare ove nedjelje. I on je podijelio zabrinutost Hilari Klinton.
„Njujork tajms“ piše da njena optužba nameće pitanje: Postoji li bilo kakva kontrola ovlašćenja predsjednika da lansira nuklearno oružje koje bi moglo uništiti cijele gradove ili države?
Odgovor je ne, mada istorija ukazuje na to da, u praksi, možda postoje načini da uspore ili čak podriju proces donošenja odluke.
Ako bi se SAD našle na nuklernom udaru, predsjednik bi imao samo nekoliko minuta da odluči da li je prijetnja stvarna i da ispali čak 925 nuklearnih bojevih glava destruktivne moći koja je jača od 17.000 bombi koje su pale na Hirošimu, prema procjeni Hansa M. Kristensena, direktora Projekta za nuklearno informisanje u Udruženju američkih naučnika, privatne grupe u Vašingtonu.
Glavnokomandujući takođe može narediti prvu upotrebu nuklearnog oružja čak i ako nije pokrenut nuklearni napad na SAD.
„Ne postoji veto kada predsjednik naredi napad,“ kaže Frenklin Miler, vojni ekspert koji je na funkcijama u Bijeloj kući i ministarstvu odbrane proveo 31 godinu. „Samo predsjednik ima ovlašćenje da naredi upotrebu nuklearog oružja.“ Vašington drži u tajnosti detalje o nuklearnom lancu komande i njegovom funkcionisanju.
Tramp je u nedavnim intervjuima izrazio zabrinutost povodom moći nuklearnog oružja i rekao da je sistem nuklearne komande i kontrole toliko zastario da se na nekim lokacijama i dalje koriste flopi diskovi. (I u pravu je, sudeći prema izvještaju generalnog inspektora.) Nije objasnio u kojim okolnostima bi mogao upotrijebiti nuklearno oružje niti je isključio mogućnost da to učini prvi.
Kada mu je u martu postavljeno pitanje da li bi upotrijebio nuklearno oružje u sukobu gdje SAD nisu prve napadnute atomskim oružjem, rekao je da bi mu to bio „apsolutno posljednji korak.“
„Lično mislim da je nuklarni kapacitet najveći problem koji svijet ima,“ dodao je.
U jednom drugom razgovoru je na pitanje da li bi na napad Islamske države odgovorio nuklearkom, rekao da nikad ne bi isključio nijednu opciju.
Hilari Klinton je u prošlosti imala ratoboran stav. Tokom kampanje za predsjedničku nominaciju 2007, odbila je da isključi moguću upotrebu nuklearnog oružja protiv terorista. Obama je odbio takav korak protiv Osame bin Ladena, koji se tada skrivao.
Samo godinu ranije, međutim, čini se da je drugačije razmišljala. Na pitanje kako bi Bušova administracija trebalo da se suprotstavi iranskom nuklearnom programu, rekla je: „Svakako bih isključila opciju nuklearnog oružja.“
Tema nuklearnog naoružanja nije među glavnim brigama birača, ali ankete ukazuju da prednost oko tog pitanja ide u korist Hilari Klinton. Ispitivanje koje je sproveo Foks njuz je pokazala da birači imaju više povjerenja u njenu sposobnost da donosi odluke o nuklearnom oružju nego u Trampovu - 56 naprema 34 odsto.
Stručnjaci se slažu da prava noćna mora centara za nuklearnu komandu nije lansiranje napada, nego odgovor na njih.
U nedavnim memoarima, Vilijam Peri, ministar odbrane predsjednika Bila Klintona, napisao je da se „suočavamo sa ogromnom opasnošću kada naši lideri u roku od nekoliko minuta moraju donijeti odluke koje utiču na cijelu planetu.“
Penzionisani general Majkl Hajden kaže da je sistem za lansiranje američkog nuklearnog oružja „dizajniran za brzinu i odlučnost. Nije smišljen da se raspravlja o toj odluci,“ rekao je bivši direktor CIA.
„Forin polisi“ piše da je u filmovima pogrešno predstavljeno da se o tome da li i kako odgovoriti na napad naširoko raspravlja. Sistem nuklearne komande i kontrole, međutim, je smišljen da funkcioniše pod velikim vremenskim pritiskom. Predsjednik nema nikakvu mogućnost da vaga opcije ili modifikuje postojeće planove.
Ključ za razumijevanje američkog sistema komande i kontrole je u tome da je smišljen da ispuni zahtjev poznat kao „lansiranje usljed napada“, scenario za sprečavanje Rusije da pokuša da uništi američke interkontinentalne balističke rakete (ICBM) lansiranjem nuklearnog napada na SAD i izbjegne odmazdu. Odvraćanje Rusije od tog pokušaja zahtijeva vrlo težak zadatak od SAD: da detektuju lansiranje ruskih ICBM a potom pokrenu odmazdu prije nego što stignu ruske rakete nakon otprilike pola sata. Dok god su SAD u stanju da lansiraju svoje ICBM prije nego što tamo stignu ruske - za oko 30 minuta leta - Rusija je gotova, piše „Forin polisi“.
Analitičari ovog lista su svoj vremenski okvir zasnovali na onom koji je bivši funkcioner Pentagona Volter Slokomb napisao prije skoro 30 godina.
Slokomb je primijetio koliko se od tih 30 minuta potroši na čisto mehaničke korake. Na samom početku, potreban je minut da ruske rakete probiju oblake, još minut da američki sateliti detektuju lansiranje i prenesu izvještaj kopnenoj stanici u Njemačkoj, te još dva minuta da Sjevernoamerička komanda za odbranu vazdušnog prostora potvrdi da je napad u toku i obavijesti osobu koju je odredio predsjednik. Kada predsjednik da naredbu za lansiranje, mora imati dovoljno vremena da se naredba oblikuje kao poruka za hitnu akciju (EAM) i prenese. Timovi za lansiranje moraju dobiti EAM i potvrditi njenu autentičnost, nakon čega ispaljuju ICBM tako da napuste silose prije nego što rusko nuklearno oružje počne da ih napada.
Svi ovi koraci ostavljaju oko osam minuta od prvog poziva Bijeloj kući do posljednjeg momenta u kojem predsjednik može djelovati.
Veći dio od tih osam minuta se izgubi na zadatak informisanja predsjednika. Prvi poziv u Bijeloj kući ne dobija predsjednik nego osoba kojoj je on dodijelio taj zadatak. U novembru 1979, to je bio Zbignjev Bžežinski, savjetnik za nacionalnu bezbjednost predsjednika Džimija Kartera.
Bžežinskog je probudila vijest o prestojećem nuklearnom napadu kada su se zasvijetlili ekrani u vojnim komandnim centrima za rano upozoravanje. Od vojnog oficira koji ga je pozvao tražio je više informacija i potvrdu. Obaviješten je da u napadu ne učestvuju samo podmornice nego i hiljade bojevih glava ispaljenih sa raketa na kopnu.
On je rekao da je imao samo tri minuta da odluči da li će obavijestiti predsjednika, koji nakon toga ima četiri minuta da odluči hoće li se osvetiti. Nakon tih tri minuta, vojni asistent Bžežinskog ga je ponovo pozvao da mu kaže da je kompjuter proizveo lažni alarm. Bžežinski se vratio u krevet.
„Forin polisi“ navodi da nije našao za shodno ni da probudi suprugu jer je procijenio da je bolje da umre u snu ako je u pitanju sovjetski napad.
Američki list navodi da je u vezi sa rokovima zapanjujuće to koliko se vremena izgubi na čisto mehaničke ili admistrativne korake, od detektovanja napada do pronalaženja predsjednika. „Šta ako on spava, igra golf ili je u toaletu?”
Zato predsjednik ima vojnog pomoćnika koji ga prati sa „predsjednikovim prtljagom za hitne slučajeve,“ poznatijim kao „fudbal“. U pitanju je crna torba puna planova, kodova za provjeru identiteta i sprava za komunikaciju. Sve mora biti spremno. U svakom trenutku.
Ono što Slokomb ističe je važnost „unaprijed planiranih opcija“ jer predsjednik u nuklearnoj krizi ne može ništa osim da izabere iz ograničene ponude tih opcija za uništenje svijeta.
Tokom juna 1980. se desio niz lažnih alarma, navodno zbog greške kompjuterskog čipa koji košta 46 centi. Nekoliko godina kasnije, Centar za vojne informacije je utvrdio da je između 1977. i 1984. bilo 1.152 „umjereno ozbiljnih“ alarma.
Pošto su svi sistemi upozorenja podložni greškama, predsjednik mora da odluči da li da pokrene napad na osnovu upozorenja, na osnovu napada ili - što je možda najteža od svih vijesti - da primi prvi nuklearni napad prije nego da rizikuje lansiranje na osnovu lažne informacije.
Lažni alarmi su toliko uobičajeni da se sumnja da bi sistem propustio da odgovori na stvarno rusko lansiranje, ističe „Forin polisi“ i dodaje da je teško zamislisti Bušove, Klintonove ili Obamu da se svete ako postoji i tračak sumnje u napad.
„Pretpostavka je da bi svi odlučili da rizikuju i čekaju da se uvjere da je pokrenut napad, da nije u pitanju lažna uzbuna ili sajber napad, umjesto da na brzinu odluče za sigurni nuklearni holokaust“, piše časopis. Problem je, međutim, šta se događa u vrijeme krize. Šta se događa kada pristrasnost zaključivanja ide u drugom pravcu? Ako smatramo da bi Rusija mogla da pokrene takav napad, veća je mogućnost da će predsjednik prenagliti sa odlukom.
„Forin polisi“ piše da lansiranje usljed napada ne bi trebalo da bude glavno uporište američke nuklearne politike i da bi nuklearnu silu trebalo graditi na pretpostavci da predsjednik planira da „istrpi“ nuklearni napad.
To podrazumijeva dovoljno naoružanja na moru da obavi posao a da se bilo kakvom nuklearnom oružju na kopnu dodijeli uloga „potapanja“ bojevih glava, odvlačeći vatru od gradova. List dodaje da je Obamina administracija napravila nekoliko koraka u tom pravcu, dajući instrukcije vojsci da pravi planove za realnije situcije, ali je zadržala opciju lansiranja usljed napada.
Vašington je uložio veliki trud da bi nuklearne snage, kao i sistem komande i kontrole, izgradio oko sposobnosti predsjednika da odluči o sudbini stotina miliona ljudi u roku od nekoliko minuta. Buduća razmatranja nuklearne modernizacije, koja će vjerovatno koštati bilione dolara u narednih tridesetak godina, nastaviće se na istoj pretpostavci. Ako planiramo da čitav sistem dizajniramo na taj način, da naglasimo brzinu i odlučnost jedne osobe, vjerovatno bi trebalo da pažljivo izaberemo tu osobu, zaključuje „Forin polisi“.
Džordža Buša je vijest o napadima zatekla u učionici
„Forin polisi“ podsjeća na epizodu kada je bivši američki predsjednik Džordž V. Buš 11. septembra 2001. godine sjedio u učionici punoj đaka i novinara kada je drugi avion pogodio Svjetski trgovinski centar. Endru Kard, Bušov šef kabineta, morao je da odluči da li da kaže predsjedniku.
Izabrao je da mu šapne „Drugi avion je udario u drugi toranj. Amerika je napadnuta.“
Buš ima prilično dirljivu priču o tome šta mu je u tom momentu prolazilo kroz glavu, kada su „blekberiji“ u prostoriji počeli da bruje.
Govorio je o važnosti da ostane priseban i sačeka da shvati šta se događa. Nije želio da uzbunjuje djecu, svoje osoblje ili svijet koji je preko kamere posmatrao njegovu reakciju.
Tako da je ostao u prostoriji oko sedam minuta a onda pošao u improvizovani krizni centar u školi.
Bonus video:
