Neboder u samom centru venecuelanske prijestonice može se pohvaliti heliodromom, spektakularnim pogledom na planinski vijenac Avila i velikim balkonima koji su idealni za pravljenje roštilja nedjeljom.
Ova 45-spratnica nije, međutim, hotel sa pet zvjezdica niti luksuzni stambeni blok: to je vjerovatno najviša zgrada u svijetu u kojoj živi sirotinja.
Davidova kula je trebalo da bude novi finansijski centar Karakasa, ali je napuštena 1994. poslije smrti njenog graditelja - finansijera i uzgajivača konja Davida Brilemburga - i odlaska stranih banaka koje su tu imale kancelarije.
Bespravno useljavanje u ovaj ogromni betonski skelet počelo je 2007, na što je zažmurila tadašnja socijalistička vlada Uga Čavesa i sada oko 3.000 ljudi ovu kulu zove svojim domom, piše Rojters.
Radovi na zgradi su obustavljeni 1994, Foto: Reuters
Premda je mnogi stanovnici Karakasa smatraju leglom lopova i simbolom svega negativnog, stanari nazivaju Davidovu kulu utočištem u kojem su pronašli spas.
Čini se da je kula - barem za sad - izbjegla nasilje i sukobe koji su izbijali u protekloj deceniji nakon zauzimanja sličnih zgrada u Karakasu.
Zajednički hodnici su svježe očišćeni, na svakom koraku su postavljena pravila i lista zaduženja, a kršenje pravila se kažnjava „društveno-korisnim radom“ o kojem odlučuju predstavnici spratova, koji čine mini-vladu.
„Bez etike i principa, ništa nema smisla,“ piše na jednom poučnom posteru u zgradi.
Do trenutka kada je kula napuštena 1994, radovi su bili toliko odmakli da je prvih 28 spratova bilo useljivo, premda su stanari morali da ograde opasne otvorene prostore i sami uvedu vodu i struju.
Porodice plaćaju 200 bolivara (23 eura) mjesečne nadoknade za „etažno vlasništvo“. Od tog novca se finansiraju 24-časovne patrole.
„Sigurnije je unutra nego napolju“
„Ovdje vlada veći red i daleko je manje kriminala nego napolju“, kaže zadovoljno Tais Ruiz, stanarka sa 27. sprata, dok iz fotelje posmatra svoju djecu kako se igraju a njen suprug ispunjava nedjeljnu obavezu čišćenja hodnika sprata.
Poput mnogih stanara, 36-godišnja Ruiz je napustila svoju kolibu u nasilnoj sirotinjskoj četvrti Petare 2010. da bi napravila četvorosobni stan u kuli u kojoj sada živi sa suprugom i petoro djece.
Tinejdžeri ćaskaju na 10. spratu, Foto: Reuters
Ruizovi plaćaju malu cijenu za prostor koji je bio predviđen za modernu kancelariju sa prelijepim pogledom. U početku su živjeli u šatoru. Tokom godina su, s obzirom da u zgradi nema liftova, iznijeli cigle, namještaj, rezervoare sa vodom - čak i opremu za roštilj - do 27. sprata, gdje su sebi napravili dom.
„Nikada prije nisam živjela u stanu. Veoma nam je komforno“, kazala je. „Morali smo da se maknemo iz Petare i svakodnevnih obračuna bandi. Jednom smo na kućnom pragu našli leš. Sada možemo da ostavimo vrata širom otvorena“.
Međutim, nije uvijek tako bezbjedno.
Jedna djevojčica je prije nekoliko godina poginula kada je ispala kroz rupu na zidu. Policija je nekoliko puta vršila raciju u zgradi, tražeći žrtve otmice, zbog čega je zgrada postala ozloglašena.
Međutim, jedinstveni kvalitet kule privukao je pažnju izvan Venecuele.
Dokumenta i analize ove zgrade su predstavljeni na uglednim umjetničkim festivalima širom svijeta: čak je dobila nagradu na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2012.
„Invazije“
Zbog sentimentalnog razmišljanja o kuli mogle bi se previdjeti kriminalne aktivnosti povezane sa „invazijama“, koje su bile česte prije Čavesa, ali su se uvećale u prvim godinama njegove vladavine.
Venecuelanka Kamandant Manuit, koja sebe opisuje kao čavistu, vodila je talas invazija u Karakasu 2003. Uhapšena je 2004. pod optužbom za podsticanje nasilja, opiranje vlastima i nezakonito nošenje vatrenog oružja. Rivalski lider „invazija“ - koji se često sukobljavao na Komandantom Manuit - ubijen je ove godine.
Ljudi koji žive blizu kule žalili su se na česte krađe, a prodaja droge odvija se pred nosem policije. Stanari priznaju da kula ima problema sa kriminalom, ali insistiraju da su zločinci izbačeni i da je situacija pod kontrolom.
Sa kule se pruža spektakularan pogled na grad i planinski vijenac Avila, Foto: Reuters
„Svi misle da smo gomila lopova i razbojnika. Mi nismo 'invazionisti', mi smo samo okupirali prazan prostor“, ističe 63-godišnji stanar Luis Raul Pinto. Kada je došao u kulu prije četiri godine, ovaj bivši vladin službenik, a sada taksista, spavao je u ležaljci.
„Ponekad moje mušterije pogledaju ka kuli i zgađeno kažu 'Vidi te kriminalce'. Kada ih odvezem na željeno mjesto, kažem im 'Hej, ja živim u Davidovoj kuli. Nisam kriminalac. Svratite ponekad na kafu.“
Hose Hernandes (30) je kazao da želi jednog dana da se odseli. On spava sa suprugom i ćerkom u jednom krevetu ispod mreže koja ga štiti od komaraca.
Iz njegovog stana se pruža pogled na minaret jedne džamije i na Petaru, sirotinjsku četvrt u kojoj je odrastao. Hernandes sada nosu kravatu i sako kada odlazi na posao.
„Nazivaju me invazionistom a ja radim u sektoru za kredite Banke Venecuele“, rekao je, i požalio se da „društvo nas mrzi, vlada ne zna šta će sa nama“.
Čavisti
Reporteri Rojtersa kažu da stanari djeluju kao žestoki čavisti.
Zidove krase posteri Čavesa, iznad kojih piše „Vječiti komandant“. Pojedini imaju njegove fotografije pored kreveta. Bivši predsjednik, koji je umro 2013. od posljedica raka, više puta je s ljubavlju govorio o stanarima kule.
„Čavesova zaostavština su vrijednosti koje vidite upravo u ovoj kuli“, kazao je Nikolas Alvarez, 38-godišnji režiser koji je prvi put ušao u kulu kako bi držao kurs fotografije. Na kraju se preselio u kulu pošto se oženio i imao problema da sebi nađe dom.
„Čaves je uspio da sačuva osjećaj da svi imamo ista prava da živimo na ovoj planeti“.
Ali hijerarhija postoji.
Premda je potrebna velika snaga da bi se izašlo, najviši spratovi nude svjež vazduh, bez mirisa kanalizacije koji se osjeća na najnižim spratovima zgrade. I samo ti spratovi imaju velike balkone na kojima sjede komšije, slušaju salsu ili roštiljaju.
Na terasi na 27. spratu grupa muškarac igra domine.
„Kome treba 'Hilton'“?, našalio se jedan od njih.
Aleksandar El Ninjo Daza – od bivšeg robijaša do pastora
Većina stanara su pripadnici evangelističke crkve. Njihov pastor je Aleksandar Daza, 35-godišnji bivši član bande koji je postao pobožan u zatvoru. Daza, poznatiji kao El Ninjo (Dječak), predvodio je okupaciju „Davidove kule“ u oktobru 2007.
Daza sa sobom nosi Bibliju i često citira njene djelove.
„Mi ovdje živimo dobro. Ne slušamo stalno zvuk pištolja. Ovdje nema razbojnika sa pištoljima. Ovdje se radi. Ovdje žive dobri ljudi, vrijedni ljudi“.
Na pitanje kako je postao „hefe“ kule, Daza je odgovorio: „Na početku su svi željeli da budu šefovi. Međutim, Bog se otarasio onih koje je želio da se otarasi i ostavio one koje je želio da ostavi“.
U prvoj godini „invazije“ kule, često su se dešavala ubistva rivala a neki ubijeni su bačeni sa visokih spratova, poput zatvorenika koji su ubijeni u sukobima u venecuelanskim zatvorima, gdje je Daza proveo mnogo godina.
Od zubara do salona za uljepšavanje
Kula se može takođe pohvaliti prodavnicama, zubarskom ordinacijom i salonom za uljepšavanje.
Hulijet Tilano drži prodavnicu u kuli, gdje živi sa porodicom, Foto: Reuters
Hulijet Tilano živi u maloj prodavnici na sedmom spratu, sa suprugom, svekrom i svekrvom. Tu prodaju sve - od banana do „pepsija“. Njen suprug Umberto Hidalgo naplaćuje djeci 50 centi za pola sata igranja na „plej stejšnu“ na četiri televizora u njihovoj dnevnoj sobi.
„Ova kula pruža razne mogućnosti“, kazao je Hidalgo, koji je godinu ranije emigrirao iz Kolumbije.
Galerija
Bonus video:
