Početkom devedesetih godina prošlog vijeka stanovništvo u Ruandi činile su tri etničke grupe - većinski Hutui (85 %), zatim Tutsi (14 %) i pripadnici pigmejskog naroda Twa (1 %). U isto vrijeme u zemlji su počela brojna politička, ekonomska i društvena previranja te je, kako to i danas biva, bilo potrebno naći krivca, u ovom slučaju i žrtveno jagnje.
Većinski Hutui, tačnije njihovi ekstremisti unutar političkih elita, tog su krivca pronašli u pripadnicima grupe Tutsi koje su optužili za pružanje podrške pobunjeničkim grupama koje su djelovale protiv većinskog naroda. Tadašnji predsjednik Žuvenil Habijariman sa saradnicima se pobrinuo da propagandom i brojnim političkim manevrima marginalizuje tu etničku manjinu. Do kraja 1992. godine razlike između Hutua i Tutsa bile su nepremostive.
U genocidu je ubijeno oko 800.000 Tutsa, Foto: Reuters
Uskoro se dogodio 6. april 1994. godine, datum koji će zauvijek ostati u sjećanju svih stanovnika ove male afričke zemlje. Tog je dana pod nerazjašnjenim okolnostima srušen avion u kome se nalazio predsjednik Habijariman, a odmah potom su ekstremisti Hutua, pod maskom rata, započeli sa kovanjem planova za istrebljenje Tutsa. Momentalno su ubijeni i svi visoki zvaničnici koji su se protivili ekstremistima, a koji su mogli da u nekoj mjeri kontrolišu situaciju u zemlji.
I tada počinje najkrvaviji period u istoriji Ruande. Tutsi su ubijani u sopstvenim domovima, čitave porodice su poklane pokušavajući da pobjegnu na sigurno, a žene su bile masovno silovane. U sedmicama koje su uslijedile, sa lica zemlje nestalo je oko 800.000 Tutsa (prema nekim procjenama i više od milion), što je tada bilo otprilike 3/4 cjelokupne populacije tog manjinskog naroda. U počinjenju genocida učestvovalo je, procjenjuje se, čak 200.000 osoba.
Oni koji su preživjeli ispričali su neke od najpotresnijih priča koje ste ikad čuli.
Pokolj u crkvi Ntarama
Kada je krenuo talas nasilja usmjeren prema Tutsima mnogi su pokušavali da pobjegnu na sigurno. Nisu mogli da ostanu u svojim domovima jer su znali da će ih tamo naći, nisu mogli da pobjegnu u divljinu jer i tamo bi ih našli. Zato su mnoge porodice stigle u crkvu Ntarama vjerujući da će tamo izbjeći sudbinu mnogih svojih sunarodnika.
Alisa je sa svojom djecom u crkvu stigla 7. aprila. Ubrzo su stigli i članovi paramilitantne grupe interahamwe. Nekoliko dana su kružili oko crkve sijući strah među stotinama koje su se nagurale u crkvu pokušavajući da se spasu.
"Stigli smo u Božji dom misleći da nam tamo niko neće učiniti ništa nažao. Ali, nakon nekoliko dana je njihov vođa obavio telefonski poziv nakon čega smo vidjeli osam autobusa punih vojnika kako idu prema nama. Kad su ih ostali, već odranije naoružani, vidjeli da stižu to im je bio znak da mogu da počnu da ubijaju. Jedan je muškarac duvnuo u zviždaljku i tada su počeli. Bila je strašna galama, meci su frcali, bacali su granate, ljudi su živi gorjeli", potreseno je ispričala Alisa.
Alisa ne žali za rukom, žali za djetetom, Foto: Reuters
Imala je sreće što zbog gužve nije mogla da uđe u crkvu već je ostala pred njom odakle je uspjela da pobjegne u obližnju plantažu banana, a kasnije i u jednu školu gdje su se okupili preživjeli. Ali, i otuda su ih otjerali. Alisa se sa svojom porodicom danima sakrivala u polju papirusa koje su ekstremisti svakodnevno pregledali čisteći sebi put mačetama. Tako je ostala bez desne šake. Ali, za šakom ne žali. I danas je boli gubitak djeteta koje je tog kobnog dana nosila na leđima. Njega su mačetom, doslovno prepolovili. Ona je preživjela samo zato što su mislili da je mrtva nakon što su je dva puta udarili oštricom po glavi.
Mnogi su ostali u životu samo zato što su ih u jednom trenu jednostavno zatrpala tijela ubijenih sunarodnika.
"Kad je sve bilo gotovo nalazio sam se ispod nekoliko leševa. Nisam disao, nisam se micao, bolje da misle da sam i ja mrtav. Brat me nakon nekog vremena izvukao van. Taj prizor nikada neću zaboraviti", ispričao je jedan od preživjelih.
Tutsi su spas pokušali da nađu u poljima papirusa misleći da će ih tamo njihovi krvnici teže pronaći. Bili su gladni, žedni, ranjeni i bolesni, ali nisu smjeli da puste ni glasa kako ih Hutui ne bi pronašli. Noću ih nisu tražili, a svako jutro bi se Tutsi ponovno sakrivali. Kako je izašlo sunce tako su oni tražili zaklon.
Foto: Reuters
"Djeca su se sakrivala prva, a odrasli bi držali stražu. Onda su uslijedila cjelodnevna ubistva. U početku su izvodili razne trikove. Rekli bi 'Prepoznao sam te, možeš izaći' i tada bi oni naivni izašli iz skrovišta. Ubili su ih istog sekunda. Ponekad su slijedili i plač male djece koja više nisu mogla da stoje u mulju. Ubice su radili od 8-16 sati, zavisno kako im je sunčeva svjetlost to dopuštala. Dolazili su u kolonama najavljujući svoj dolazak pjesmom, zviždanjem i bubnjanje. Zvučali su vrlo veselo znajući da će čitav dan provesti ubijajući", ispričao je Anželik Mukamanzi, farmer koji je tada imao 25 godina.
Iz filma "Hotel Ruanda"
"Nije me više brinulo kada ću umrijeti..."
"Naveče bismo se svi skupili i razgovarali o nevolji koja nas je zadesila. Saznali smo da se genocid proširio po cijeloj zemlji, da svi Tutsi jednako pate i da niko neće doći da nas spasi. Mislili smo da ćemo svi umrijeti. Što se mene tiče, više me nije brinulo kada ću umrijeti, budući da sam znao da ćemo svi umrijeti. Zanimalo me samo sa koliko udaraca će me raskomadati... Koliko dugo će trajati...", ispričao je 25-godišnji Fransin, jedan od preživjelih.
Alisa, Fransin i Anželik među rijetkima su koji i 20 godina nakon ovih stravičnih zločina žele da govore o onome što im se dogodilo. Mnogima su rane i danas svježe i previše boli sjećanje na strahote koje su proživljavali od aprila 1994. godine.
Ujedinjene nacije su oformile tribunal nadležan za suđenja osumnjičenima za učestvovanje u genocidu. Do sada je završeno 50 suđenja, 29 osoba je proglašeno krivima, 11 suđenja je još u toku, a još 14 osoba čeka svoje pojavljivanje pred sudom.
Galerija
Bonus video:
