Mogu da odredim tačan momenat kada sam shvatila da se Sirija pretvorila u „Pobješnjelog Maksa“. Vozili smo se kroz Manbidž, malo mjesto u prašnjavom sjevernom dijelu provincije Alepo, jednog petka popodne tokom Ramazana, oko mjesec prije napada hemijskim oružjem koji su se desili 21. avgusta i konačno u međunarodni centar pažnje stavili građanski rat u Siriji.
Puste ulice Manbidža isijavale su popodnevnu žegu svetog mjeseca. Prodavci su bili spustili metalne roletne preko izloga. Kada u Siriji postite ljeti, danju se spava.
Naš vozač je zaustavio auto pored sivo-žutog gradskog trga. „Pogledaj“, rekao mi je.
Čkiljili smo kroz oblak prašine u niz nejasnih figura ispred nas. Figure su ubrzo dobile oblik grupe motociklista koja je uz buku sirena jurila uz put. Dok su se približavali, oni koji su bili na zadnjim sjedištima stajali su vitlajući crnim zastavama Al Kaide i vikali iz mozga.
Posegnula sam za fotoaparatom.
„Pazi“, kazao je vozač. „Neće se oni uvrijediti što ih slika novinarka. Ali se hoće uvrijediti što ih slika žena“.
Banda je okružila trg na dvotočkašima koje Sirijci zovu „štrumpfovi“.
Sa sjedišta suvozača pogledao me je moj prijatelj – Sirijac britkog smisla za humor.
„Pa“, kazao je, „ovo je sloboda. Za vrijeme Bašara nikada se nisu mogle vidjeti bande motorista“.
Tada sam shvatila da je Sirija potpuno drugačija zemlja u odnosu na onu od prije samo godinu. Njena transformacija se desila toliko glatko da sam tek nakon pregleda svojih bilješki i fotografija iz prethodnih šest mjeseci uvidjela ovo napredovanje ka radikalizaciji.
Ovaj uticaj je stalno rastao u posljednjih godinu i nešto, ali se danas odjednom čini da je Al Kaida bukvalno svuda u pobunjeničkom dijelu Sirije: njen logo na banerima prikačenim na izloge berbernica, njene pjesme koje se ore iz automobila, maskirani borci na punktovima i sirijski tinejdžeri koji forsiraju izgled džihadista na profil slikama na Fejsbuku. A umjesto nebulozne mješavine znane kao Slobodna sirijska armija (FSA), džihadističke grupe koje imaju podršku sa strane – od kojih se čini da su najprisutnije Džabat al Nusra, Ahrar al Šam i Islamistička država Irak i Levant (ISIS) – postaju frakcije kojima žele da se pridruže mladi Sirijci. Brigade FSA se odjednom čine staromodnim i sporednim; zelena, bijela i crna boja revolucionarne zastave i rasparena maskirna oprema boraca starog kova izgledaju izrazito prevaziđeno pored uglađenih crnih uniformi i fantomki Al Kaide. Jednostavno u Siriji više nije u modi biti umjereni, liberalni revolucionar.
Svi vole da budu u pobjedničkom timu
„Prije svega ovoga, moj život je bio isti kao tvoj“, rekao mi je tinejdžer Salam iz Alepa, krišom povlačeći dim iz moje cigarete.
„Izlazio sam iz kuće u 6 ujutru, bježao sa nastave i dan provodio sa djevojkom“. Bio je ramazanski dan i Salam je trebalo da posti, ali je umjesto toga meni naručivao kafe jednu za drugom kako bi mogao da pije kad niko ne gleda.
U međuvremenu, džihadisti koji su u Siriju došli iz drugih zemalja strogo se pridržavaju salafističke ideologije koja je većini Sirijaca strana koliko i papi. Abu Mahdžin je džihadista iz Iraka koji se bori u snagama ISIS-a, najradikalnijom ekstremističkom frakcijom u Siriji. Do jula ove godine kada sam ga intervjuisala, gradovi poput Medbidža u sjevernoj Siriji vrvjeli su od mladića poput njega: stranaca, neprijateljski nastrojenih prema Zapadu i medijima, koji su došli u Siriju sa konkretnom namjerom da uspostave islamističku državu.
Sve više su džihadističke grupe poput ISIS-a – a ne FSA – na čelu većine uspješnih napada opozicije na baze režima. Iako Salam, tinejdžer iz Alepa koji je od mene uzimao dimove cigarete, ne dijeli njihovu beskompromisnu ideologiju, on cijeni njihovu srčanost u borbi; svako voli da igra za pobjednički tim, čak iako su njegovi motivi sporni
Međutim, baš je ta nepokolebljiva posvećenost cilju ono što ih čini tako opasnom snagom u ratom pocijepanoj Siriji. Dobro obučeni, disciplinovani i efikasni na liniji fronta, brzo su popunili prazninu u složenom građanskom ratu u koji do kraja avgusta nijedna zapadna sila nije htjela da takne „tomahavk“ raketama.
Sve više su džihadističke grupe poput ISIS-a – a ne FSA – na čelu većine uspješnih napada opozicije na baze režima. Iako Salam, tinejdžer iz Alepa koji je od mene uzimao dimove cigarete, ne dijeli njihovu beskompromisnu ideologiju, on cijeni njihovu srčanost u borbi; svako voli da igra za pobjednički tim, čak iako su njegovi motivi sporni.
Pokazao mi je snimak napada koji je izveo Ahrar al Šam, jedna od najvećih – i možda najmoćnijih – pobunjeničkih brigada u Siriji. Procjenjuje se da ona broji između 10 i 20 hiljada članova i čini značajan dio krovne salafističke pobunjeničke grupe Sirijski islamistički front. Na snimku se vidi kako borci opremaju kamionet sa mehanizmom za daljinsko upravljanje, pune prikolicu eksplozivom i navode vozilo direktno u metu. Eksplozija izaziva vatreni oblak visok 20 metara. Pošto mi je pustio klip četiri puta, Salam mi je pokazao ranu na nozi gdje ga je pogodio šarpnel. „Ovo sam zaradio boreći se u jednoj džihadističkoj brigadi“, kazao je. „Moj otac je pobjesnio kad je saznao. On je mislio da se i dalje borim sa FSA.“
Džihadisti ne ostavljaju ranjenike
Krajem 2012, Salam je, poput mnogih Sirijaca, shvatio da je brigada FSA kojoj se prvobitno pridružio postala slaba i neefikasna. Prebjegao je u grupu Liva Islamia, još jedan džihadistički ogranak Al Kaide. To je bila dobro promišljena odluka koja nije imala veze sa njegovim vjerskim ubjeđenjima. „Kada sam se borio sa FSA, kad bi neko bio ranjen, oni su ga ostavljali“, prisjećao se. „Međutim, džihadisti to nikad neće uraditi. Čak i kad je neko ubijen, oni će izvući njegovo tijelo po svaku cijenu“.
Izrada igračke od ostatka granata, ukrašena Asadovom slikom, Foto: Reuters
Na drugom kraju sobe, Salamov prijatelj Abu Valid potvrdno klima glavom. Abu Valid je momak koji liči na dobroćudnog medvjeda koji ponosno nosi svoj okrugli stomak. Bio je toliko iskren i prijatan da sam jedva mogla da shvatim činjenicu da je džihadistički pobunjenik.
„Ne izgledaš kao terorista“, rekla sam Abu Validu.
Nasmijao se. „Pa nekada nisam imao ovu bradu“, odgovorio je. „U stvari, nekada sam mislio da su svi ljudi sa bradom teroristi. Ali sad bih rekao da sam pripadnik Al Kaide, da.“
Kao i Salam, Abu Valid je napustio brigadu FSA i pridružio se islamističkoj pobunjeničkoj grupi Džabat al Nusra, mahom sastavljenoj od Sirijaca. To je bila prilična promjena u odnosu na njegov prethodni stil života; samo prije dvije godine, radio je u jednom fri šopu na aerodromu u Alepu i prodavao turistima cigarete i alkoholna pića. Na starim fotografijama koje mi je pokazao ima kratku kosu i uredno je obrijan. Kada sam ga srela imao je slatku kosicu do ramena i čupavu bradu. Njegova profil slika na Fejsbuku predstavlja pečat Al Kaide.
Salam uzima još jedan zabranjeni dim iz moje cigarete i otvara fotografiju na laptopu. Na njoj pozira sa fantomkom i pojasom sa eksplozivom. „Vidi. Biću bombaš samoubica. BUM!“, uzviknuo je i prsnuo u smijeh pri pogledu na moj užasnuti izraz lica.
Ratni saundtrek
Ako je prelazak mladih Sirijaca iz FSA u Al Kaidu dokaz da se ekstremizam ukorjenjuje u Siriji, onda je promjena popularnog muzičkog pravca među mladima pokazatelj cjelokupne kulturne promjene.
Pokušala sam da nekim Sirijcima koje sam srela predstavim engleski zvuk koji je meni umanjivao nostalgiju. Moji prijatelji Sirijci su ga prezrivo odbili, a meni nije trebalo mnogo da shvatim i zašto. Ejmi Vajnhaus se baš ne slaže sa pejzažom koji je uokviren srušenim zgradama i izrešetan mecima
Bila sam na sjedištu suvozača, obučena u abaju, islamsku haljinu, i izgledala sam smiješno. „I meni su pomalo dosadile“, odgovorila sam. „Mada ima jedna što mi se stvarno sviđa.“
Top-liste više ne važe za Siriji. Kako pređete granicu sa Turskom, ulazite u potpuno novi muzički obrazac – obrazac koji obezbjeđuje muzičku podlogu za sve nasilniji građanski rat bez kraja na vidiku. Pokušala sam da nekim Sirijcima koje sam srela predstavim engleski zvuk koji je meni umanjivao nostalgiju. Moji prijatelji Sirijci su ga prezrivo odbili, a meni nije trebalo mnogo da shvatim i zašto. Ejmi Vajnhaus se baš ne slaže sa pejzažom koji je uokviren srušenim zgradama i izrešetan mecima. Sirija pod kontrolom pobunjenika se slaže sa pjesmama Al Kaide koje predstavljaju primjer njihove sveobuhvatne taktike regrutovanja koje sada počinju na nivou kulture. A one mogu biti veoma primamljive.
Soheib sakuplja i proučava džihadističke pjesme na način na koji je neki 9-godišnji dječak okupiran insektima i gušterima – ne zato što mu se sviđaju, nego što je štreber kojeg su natjerali da ih sakuplja kao rijetke sličice. Tokom perioda koji sam sa njim provela u Alepu, slušali smo njegovu džihadističku plejlistu u autu gdje god smo išli jer je on smatrao da će ta muzika omekšati vojnike na mnogim islamističkim punktovima u tom regionu.
Fanatični ratnici i pametan marketing
Kada se vratim u Antakiju, turski pogranični grad gdje obično odsjedam kad sam u ovom regionu, imam jedan ritual. Pošto se istuširam i presvučem, pozovem prijatelje – skupinu izbjeglica iz Sirije, stranih novinara i fotografa – i odemo na piće. Abdulah je opušteni momak iz Latakije, sirijskog mediteranskog grada. On ima podrugljiv smisao za humor i uvijek me isto pozdravi: „Zdravo Hana, dobrodošla nazad. Kako je bilo u Tora Bori?“ Međutim, ovo je samo napola šala.
Borci Slobodne sirijske armije na istoku Sirije, Foto: Reuters
U Siriji sam svaki dan svjedok jedne tvrdoglave, složene i kako se čini beznadežne sociološke i ideološke tranzicije koja se polako događa.
Svakog dana kada se tamo vratim, izgleda kao da je nacionalna odanost još malo poklekla pred Al Kaidom, kao da ova upakovana verzija islama prodire u svaku kost nekada tolerantne, multikulturalne, prijateljski nastrojene zemlje – kakva je bila prije nego što je skliznula u neprekidni, sve nasilniji rat. Prije dvije godine niko ne bi u kolima slušao džihadističke pjesme, niti mahao zastavom jedne terorističke grupe sa zadnjeg sjedišta motora, niti bi pozirao sa samoubilačkim pojasom. Sada je sve to samo dio scenografije.
Da bi se potpuno shvatilo koliko se Al Kaida ukorijenila u Siriji, mora se dobro obratiti pažnja na detalje. Besmisleno je razgovarati o vjerskom ispiranju mozga jer ovo sa tim ima malo veze, makar u onome što se smatra „tradicionalnim“ načinom na koji je ekstremizam cvjetao na Bliskom istoku posljednjih deset godina. U realnosti i u suštini, do transformacije u Siriji dovodi kombinacija dva elementa: impresivni borci koji nemaju šta da izgube i pametan marketing. Na isti način kultura bandi na Zapadu dolazi u tandemu sa sopstvenim kulturnim uticajem na muziku i modu, kao što Al Kaida radi u Siriji. Džihadistička kultura je savršeno osmišljena da privuče obespravljene tinejdžere u zemlji, odvajajući ih od studija i društvenog života tako što ih natjera da vjeruju da mogu promijeniti tok jednog prljavog rata u vezi sa kojim, u osnovi, ne mogu ništa da urade.
Iz onoga što sam ja vidjela, to funkcioniše, ali ni sam sigurna do kada će tako biti.
„Rani me“ - sentimentalna strana ekstremista
„Avdžurini“ je jedna od džihadističkih himni iz kompilacije koju mi je narezao Soheib, antirežimski aktivista iz Alepa. Pošto sam htjela više da saznam o značenju pjesme, poslala sam poruku na Fejsbuk jednom prijatelju iz Sirije
„Avdžurini“ je jedna od džihadističkih himni iz kompilacije koju mi je narezao Soheib, antirežimski aktivista iz Alepa. Pošto sam htjela više da saznam o značenju pjesme, poslala sam poruku na Fejsbuk jednom prijatelju iz Sirije.
„Šta znači 'avdžurini'?“ „Rani me“, odgovorio je. „To je džihadistička pjesma“, napisala sam. „Znam“, uzvratio je.
„On se tu obraća svojim ranama. Onim emotivnim“. Potvrdio je ono što sam već bila shvatila: na osnovu stihova, ne može se primijetiti da je pjesma džihadistička. Bukvalno, pjesme Al Kaide nisu daleko od pjesama Vere Lin, britanske veteranke zabavne muzike.
Jedne govore o udaljenosti domovine, druge o ljudima koji su otišli na neko bolje mjesto. Ispostavlja se da džihadisti imaju sentimentalnu stranu i da su odabrali da je pokažu kroz muziku.
Al Kaida - Sajmon Kauel ratne zone
Dok smo prolazili pored mjesta poznatog po otmicama, Soheib mi je otkrio tajnu kako da prepoznam pjesmu Al Kaide.
„U džihadističkim pjesmama nema instrumenata. Ako ima, to nije džihadistička pjesma“. A kapela izvođenje ovih pjesama predstavlja njihovu prepoznatljivu karakteristiku i u njemu leži njihova briljantnost. Himne Al Kaide su minimalistički horski rekvijemi. Imaju divne, primamljive melodije koje čine da razrušena okolina izgleda filmski zapanjujuće.
One uzdižu osjećaj napuštenosti koji prožima sve u Alepu: ulice u gradu gdje je svaka zgrada granatirana, sela pored kojih prolazimo i koja su jedan dan netaknuta, a već idući sravnjena. Zato svi sa kojima sam putovala – džihadisti, aktivisti, borci i drugi novinari i posrednici u poslu (takozvani fikseri) – gotovo isključivo slušaju pjesme poput „avdžurini“: jer se savršeno uklapaju u situaciju.
Al Kaida je Sajmon Kauel (idejni tvorac „X Faktora“) ratne zone koji štanca hitove koje želi od rata umorna publika i tako sebi obezbjeđuje savršen promotivni trik. Te emotivne elegije tačno odražavaju ljetnju atmosferu Alepa i upravo to je razlog zašto će ih Mahmud i većina njegovih vršnjaka slušati dok im se ne smuče i dok im se stihovi ne urežu duboko u podsvijest.
Galerija
Bonus video:
