Nakon što su četvorica muškaraca osuđena na smrtnu kaznu zbog silovanja i ubistva jedne studentkinje u Nju Delhiju, Indijci su se ohrabrili da pričaju o tome kako da žene budu bezbjednije u gradovima. Međutim, postoji jedna tema o kojoj i dalje ne žele da govore – seksualno zlostavljanje kod kuće.
Nemam mnogo živih uspomena na rano djetinjstvo, ali slike seksualnog zlostavljanja nikako ne mogu da zaboravim.
Imala sam jedva sedam godina i živjela u tipičnoj velikoj indijskoj porodici iz srednje klase sa petoro braće i sestara i brojnim drugim rođacima u dvosobnom stanu.
Moja majka, domaćica, uvijek je bila zauzeta vođenjem domaćinstva sa ograničenim prihodima. Otac je morao puno da radi da bi nas sve prehranio.
Voljela sam što sam dio ove velike porodice. To mi je pružalo snažan osjećaj doma – ali sam zato postala i laka meta za seksualno zlostavljanje.
Rođaci su stalno dolazili kod nas. Bila sam najmlađa u porodici, svi oni su me „voljeli“.
Ta „ljubav“ se dešavala samo kada sam bila sama sa nekim od njih. Mrzjela sam sve to ali sam se, poput mnogih koje su bile u istoj situaciji, suviše plašila da bih o tome pričala. „Ljubav“ na koju sam nailazila bilo je dodirivanje, ljubljenje ili zatvaranje u toaletu sa nekim od njih.
Iako je kuća uvijek bila puna, osjećala sam se usamljeno i zloupotrebljeno. Tog osjećaja se sjećam veoma jasno i sjećam se kada sam shvatila o čemu se, u stvari, radi. Imala sam oko 10 godina.
Nakon godina redovnog maltretiranja, jednog dana sam se slomila i počela da plačem. Napadač je bio šokiran i prestravljen. Zašto sam počela da dramim poslije toliko susreta? Šta se promijenilo?
Sjećam se da ga je moja starija sestra udarala do iznemoglosti. Moji roditelji su ga odmah izbacili iz kuće.
I to je bilo to. Kraj poglavlja. Nakon toga smo nastavili život kao da se ništa nije desilo.
Nisam sigurna kako je to uticalo na mene. Nisam počela da mrzim muškarce. Izrasla sam u sretno dijete. Postala sam nezavisna. Mora da su moji roditelji vjerovali da je sve u redu i sa mnom i sa svijetom.
Kasnije sam počela da se pitam zašto nikada nisu prijavili slučaj policiji. Zašto je „njemu“ dopušteno da prođe nekažnjeno?
Zašto je moja inače liberalna, savremena porodica brinula o časti?
O porodičnoj časti se nikada nije pričalo, ali se čini da je u mom slučaju postala važnija nego suočavanje sa onim što mi se desilo.
Kao što je jedan komentator nedavno zabilježio, o svemu smo spremni da raspravljamo osim o nama samima. Kada će naše porodice početi da diskutuju o korijenima i uzrocima seksualnog zlostavljanja djevojčica – i dječaka – i žena?
Ali razgovarajući sa sestrama, rođakama i prijateljicama, otkrila sam mnoštvo zlostavljanih – toliko ih je proživjelo slične strahote.
Zlostavljanje bi ubrzo zamijenilo ćutanje, zaboravljanje a zatim i pretvaranje da se te stvari uopšte nisu ni desile.
A kada je osvanula vijest da je četvorici muškaraca izrečena smrtna kazna pošto su proglašeni krivim za smrtonosno grupno silovanje jedne studentkinje, zapitala sam se: Kada će se srušiti ovaj kodeks ćutanja o zlostavljanjima u indijskim kućama?
Kao što je jedan komentator nedavno zabilježio, o svemu smo spremni da raspravljamo osim o nama samima. Kada će naše porodice početi da diskutuju o korijenima i uzrocima seksualnog zlostavljanja djevojčica – i dječaka – i žena?
Dosta se priča o tome kako da naše žene budu bezbjednije na javnim mjestima i to je ohrabrujuće.
Ali iako je slučaj 23-godišnjakinje bio nasumični napad na nepoznatu djevojku, podaci indijske policije pokazuju da se u više od 90% slučajeva seksualnog nasilja napadač i žrtva poznaju. Očigledno je da su je u kući i komšiluku manje bezbjedno nego na javnom mjestu.
Bonus video:
