Ko danas govori o ekonomskom rastu uglavnom naglašava da se tu naravno radi o "održivom" ili "zelenom rastu". Ali je li takvo što uopšte moguće?
Promjenom energetske politike Njemačka želi da svoje snabdijevanje energijom postepeno prebaci na obnovljive izvore, znači na vjetar, sunce i na energiju vode. Neki to smatraju važnim korakom prema načinu života kojim bi se bolje čuvala okolina.
Karl-Hajnc Pake nije među onima koji tako misle:
Evropljani su se stotinama godina brinuli samo oko ekonomskog rasta i blagostanja, prije nego što su otkrili ljubav prema okolini
"Odlučujuće će biti ono što se zbiva u zemljama koje sad stupaju na scenu, jer tamo praktično živi trećina svjetskog stanovništva".
Misli se na zemlje koje stupaju na scenu nakon Evropljana: Evropljani su se stotinama godina brinuli samo oko ekonomskog rasta i blagostanja, prije nego što su otkrili ljubav prema okolini.
"Davanje prioriteta zaštiti okoline - to se dešava samo u okruženju blagostanja", kaže Pake.
"To je kod nas započelo sedamdesetih godina prošlog vijeka, ne ranije. U Kini to upravo započinje, u Indiji će još neko vrijeme potrajati dok se ta svijest pojavi".
Povratak ugljena
Bogati Evropljani sa razvijenom sviješću o zaštiti prirode imaju dosta razloga za nervozu.
U svijetu je kao izvor energije još uvijek vrlo važna jedna sirovina čija se upotreba smatra izuzetno štetnom po okolinu.
"Ekonomski rast u Kini duguje zahvalnost jeftinom ugljenu. Slično je i u Indiji, Južnoafričkoj Republici i nekim istočnoevropskim zemljama"
Sedamdesetih je ugljen u mnogim zemljama bio zamijenjen plinom. Ali sad se bilježi obrnut trend, jer je ugljen postao "nevjerovatno konkurentan", kaže Edenhofer.
"Ekonomski rast u Kini duguje zahvalnost jeftinom ugljenu. Slično je i u Indiji, Južnoafričkoj Republici i nekim istočnoevropskim zemljama".
Izgaranjem ugljena i ostalih fosilnih goriva nastaje ugljen dioksid. A on zagađuje atmosferu i podstiče razvoj klimatskih promjena. Ako države ništa ne preduzmu, upozorila je Međunarodna agencija za energiju IEA, godišnja prosječna temperatura će do kraja ovog vijeka porasti za 5,3 stepena, sa poraznim posljedicama po prirodnu okolinu.
Ali svi pokušaji i pregovori oko postizanja sporazuma o zaštiti klime do sada su propali. Bez obzira na to radi li se o gornjim granicama za plinove koji uzrokuju efekat staklene bašte ili oko trgovine pojedinih država pravima na zagađivanje - interesi pojedinih zemalja su jednostavno prerazličiti.
"Sporazum o zaštiti klime bi u najmanju ruku doveo do toga da se smanji protrošnja ugljena i nafte", kaže Karl Kristijan von Vejzaker iz bonskog Instituta Maksa Planka za istraživanje zajedničkih dobara.
Za zemlje sa velikim zalihama fosilnih goriva to bi bio problem.
"Jer tim bi sporazumom cijena sirovina u tim zemljama pala. A to samo čini još težim postizanje bilo kakvog dogovora".
"SAD bi morao prihod po glavi stanovnika da smanji za 80 odsto da bi ljudi u Africi imali životni standard kakav imaju u Latinskoj Americi. A to bi značilo socijalne sukobe ogromnih razmjera"
Globalno gledano, nulti ekonomski rast ipak ne bi bio nikavo rješenje.
"Ogromne razlike na primjer između Afrike i Evrope ili između Afrike i Amerike, ne bi ni u kojem slučaju bile prihvatljive", kaže Otmar Edenhofer.
U Institutu u Potsdamu su izračunali jedan primjer:
"SAD bi morao prihod po glavi stanovnika da smanji za 80 odsto da bi ljudi u Africi imali životni standard kakav imaju u Latinskoj Americi. A to bi značilo socijalne sukobe ogromnih razmjera".
Bonus video:
