Farmaceutski koncerni moraju da isprobaju svoje lijekove i na ljudima, a to je mnogo jeftinije uraditi u Indiji ili Africi gdje bolesnici ionako nemaju za ljekara. Ipak, koncerni tvrde da se skandal preuveličava.
"Bolesna sam, ali nemam para za ljekara ili za lijekove. Ovde mi pomažu besplatno!", objašnjava Amena iz Pitampura u Indiji u emisiji njemačke RTV-stanice WDR. Ali ono što Amena zapravo ne zna jeste da lijekovi koje dobija od svog indijskog ljekara koga takođe plaća neki "dobrotvor", zapravo uopšte nisu dozvoljeni za liječenje bolesti od koje boluje.
Ta Indijka je samo jedna od hiljada koje, često bez znanja i dozvole, učestvuju u testovima međunarodnih farmaceutskih koncerna. Već godinama oni nude takve terapije u zemljama poput Bangladeša i Indije, ali i u Africi ili Kini. Jer, kako nalažu nadležne službe za registraciju lijekova na Zapadu, svi lijekovi koji se nađu na tržištu morali su da budu ispitani i na ljudima. Teoretski i po takozvanoj Deklaraciji iz Helsinkija, postoje stroga pravila za takav test: on mora da bude dobrovoljan, ispitanik može u svakom trenutku da prekine učešće i, naročito kada je riječ o hroničnim bolestima, farmaceutska firma mora da obeća pomoć pacijentu i nakon završenog testa.
"Humanost" farmaceutskih koncerna
To zapravo znači da su i troškovi ogromni: razvoj i ispitivanje nekog lijeka lako može da košta i po 800 milina eura. A lijekova koje je potrebno ispitati ima veoma mnogo. Samo koncern Beringer-Ingelhajm u ovom trenutku sprovodi 125 ispitivanja u 72 zemlje u kojima učestvuje više od 70.000 ispitanika. Slično je i kod svih ostalih proizvođača lijekova na svjetskom tržištu.
A test u nekom od "sirotišta" naše planete drastično smanjuje troškove. Indija je naročito privlačna: ne samo da tamo živi oko 700 miliona ljudi koji praktično nemaju pristup nekom specijalisti, već u toj zemlji ima i dobro obrazovanih ljekara koji će pomoći u sprovođenju ispitivanja. Povrh toga – izgleda da to želi i sama država Indija.
Jer 2005. je ta zemlja u velikoj mjeri ublažila kriterijume po kojima smiju da se sprovode testovi lijekova. Gotovo je licemjerno da se takvi testovi predstavljaju pod krinkom – humanitarne pomoći! Kako objašnjava Kristijan Vagner-Ahlfs, hemičar u organizaciji BUKO koja istražuje aktivnosti farmaceutskih koncerna u trećem svijetu, u Indiji živi mnogo ljudi u velikoj bijedi i među njima nije teško naći bolesnike sa „pravom“ bolesti kakva zanima koncern. Oni ionako nemaju novca ni mogućnosti za liječenje "i kad onda dobiju mogućnost terapije, onda je to naravno vrlo privlačna ponuda".
A kad test pođe po zlu...
Šta više, Rolf Hemke iz Udruženja proizvođača lijekova naglašava da „farmaceutski koncerni mogu čak da pomognu i ublaže nedostatke zdravstvene zaštite tako što tamošnje bolnice snabdijevaju modernom tehnikom i osobljem". Naravno, ta moderna tehnika u ovom slučaju služi koncernima, ali se ipak mora reći da sve to onda ipak ostaje i na dobrobit tamošnjeg stanovništva.
Indija je poželjno odredište za takve eksperimente iz još jednog razloga: u mnogim djelovima te zemlje mrtvi se tradicionalno spaljuju. A kako u provinciji Indije jedva može da se dogodi da neko zatraži obdukciju preminulog, to znači i da, ako nešto pođe po zlu, više nema nikakvih dokaza koji bi teretili farmaceutsku korporaciju.
Nažalost, to se uvijek i iznova događa – i u međuvremenu su i mediji Indije u bojnom pohodu protiv međunarodnih koncerna. Između 2007. i 2010. je, kako javljaju tamošnji stručnjaci, preminulo 1.725 osoba tokom ili neposredno nakon neke zdravstvene studije. Nije rijetkost da se ispitivanja vrše i na maljoletnicima – čak i djeci, bez da se roditelji pitaju za dozvolu. Samo u vrlo rijetkim slučajevima porodicama preminulih plaćene su i odštete – i to ni jedna veća od 2.500 eura.
Teškom mukom do informacija
Farmaceutski koncerni dugo su ćutali, ali ove, već glasne optužbe za ubistva bolesnika, ipak su ih natjerale da objave bar dio svojih tajni. Oni doduše priznaju da ima pojedinih „crnih ovaca“ kojima cilj – test lijekova i manji troškovi, opravdavaju baš svako sredstvo. Ali oni istovremeno podsjećaju i da to da su nadležne službe za lijekove u SAD i u Evropi vrlo oštre kada je riječ o testovima na ljudima – i njima onda moraju da objasne i dokažu, gde su ti testovi zaista sprovedeni. Udruženja proizvođača lijekova tvrde – velika većina testova se i sprovodi na Zapadu! Tako je u samim SAD prošle, 2012. godine pokrenuto 2.590 ispitivanja lijekova, u Njemačkoj 715, u Velikoj Britaniji, Kanadi i Francuskoj po petstotinak – a u Kini i Indiji po 200!
Kristijan Vagner-Ahlfs pak objašnjava da doista postoji još jedan motiv za tajanstvenost koncerna kad ih pitaju za o ispitivanja lijekova. On doduše nije tako bezočan kao korišćenje siromaha kao pokusnih kunića, ali nije baš ni mnogo plemenitiji. A to je – pohlepa i želja koncerna da što duže zadrže patent na određeni lijek ili preparat.
Ili samo – pohlepa?
Naime, nakon određenog roka, svako može da proizvodi lijek sa kojim ti koncerni zarađuju milione i čak milijarde. Farmaceutski koncerni zato mijenjaju poneki djelić hemijskog jedinjenja – često samo neki besmisleni dio koji neće uzrokovati baš nikakvu razliku u djelovanju, ali kojim oni onda stiču pravo da produže patent.
Drugim riječima, takvi „pokusni kunići“ ponekad zaista dobijaju „normalan“ lijek kakav bi inače skupo platili u apoteci – a koncerni tako mogu i dalje da ostvaruju ogromnu zaradu od tih zaštićenih preparata. Naravno da ima i pokušaja sa novim lijekovima koji će se pokazati opasni ili čak smrtonosni, ali većina testova, tvrdi hemičar Vagner-Ahlfs, samo su takvi „kozmetički“ testovi „novih“ lijekova. Jer, stvoriti „pravi“, novi lijek jednostavno je – suviše skupo.
Bonus video:
