Sara de Vris je počela da bježi kada je imala 13 godina, 1983. Živjela je u jeftinim stanovima i turobnim hotelima u centru Vankuvera u Britanskoj Kolumbiji – na mjestima gdje jedna tinejdžerka može da se prostituiše. Kasnije se „navukla“ na heroin.
Sarina starija sestra Megi se sjeća bucmaste, neodoljive bebe. Međutim, život nije uvijek bio lak. Mješovite rase, crnačkog i aboridžinskog porijekla, Sara je bila meta rasističkih nasilnika i ponekad se osjećala otuđeno od porodice bijelaca, koja ju je usvojila.
Ona je 1995. pisala o tome koliko žena je nestalo iz njenog kraja, siromašnog Dauntaun Istsajda u Vankuveru.
„Jesam li sljedeća? Posmatra li me trenutno?“ napisala je u dnevniku koji je njena sestra objavila godinama kasnije, pošto je i Sara nestala. „Uhodi me kao predator svoj plijen. Čekajući neko savršeno mjesto, vrijeme ili moju glupu grešku.“
Sada je poznato da je u Dauntaun Istsajdu serijski ubica Robert Pikton nalazio žrtve, birajući prostitutke, ubijajući ih i komadajući njihova tijela na svojoj farmi svinja.
Optužen je za 26 ubistava, ali mu je suđeno za samo šest. Pošto je proglašen krivim 2007, Pikton je osuđen na doživotnu robiju, što je najteža kazna u Kanadi.
Policija Vankuvera sada priznaje greške u istrazi ubistava, a u izvještaju povodom javne istrage, objavljenom prošlog mjeseca, pod nazivom „Zaboravljene“, naglašena je „sistematska pristrasnost“ protiv žrtava, pored ravnodušnosti javnosti.
Kanada se i dalje bori sa tim šta Pikton slučaj znači. On je nametnuo pitanja o sudbini velikog broja drugih nestalih i ubijenih žena, a u godinama nakon Piktonovog hapšenja 2002, policija je formirala novu radnu grupu koja istražuje neke nestanke.
Jedna od njih je projekat E-Pana Kraljevske kanadske konjičke policije (RCMP), zadužen da utvrdi da li je više serijskih ubica uhodilo djevojke na autoputevima Britanske Kolumbije.
Robert Pikton
Tragovi su doveli čak do Oregona, gdje je na osnovu DNK dokaza iz jednog E-Pana slučaja prvi put ostvaren napredak u slučaju ubistva dvije tinejdžerke 1995.
Međutim, aktivisti i porodice žrtava u Kanadi, strahuju da se malo toga promijenilo, i da su ubice možda i dalje na slobodi.
Kada je Sara de Vris nestala 1998, njen nestanak je bio jedan od mnogih neriješenih slučajeva u Dauntaun Istsajdu.
Vankuverska policija je vjerovala da je porastao broj nestalih djevojaka, ali nije bila sigurna zašto. Neki policajci su vjerovali da je serijski ubica u akciji, ali su drugi smatrali da su se djevojke samo preselile i da ne žele da budu nađene.
U reviziji istrage koju je policija Vankuvera obavila 2010. navedeno je da je slučaj tek naknadno razjašnjen. Međutim, takođe je otkriveno da je čak 1998. i 1999. policija pronašla „ubjedljive informacije“ koje ukazuju na Piktona: priče o krvavoj odjeći, tijelu žene koje visi u njegovom ambaru.
Pikton je pristao na pretres 2000, ali on nikad nije obavljen, a uhvaćen je 2002. samo zahvaljujući odvojenoj istrazi o oružju. Pomoću DNK je povezan sa 33 od preko 60 nestalih žena iz Dauntaun Istsajda, uključujući Saru de Vris.
Djevojke su bile u posjeti momku Esonove i vraćale su se kasno uveče, planirajući da stopiraju do kuće. Gotovo tri nedjelje kasnije, radnici su pronašli njihova tijela sjeverno od grada
Aktivisti su digli uzbunu zbog nestalih žena već 1991. Suzan Dejvis, aktivistkinja i 26-godišnja veteranka najstarijeg zanata u Vankuveru, kazala je da je njihova zajednica već na ivici zbog ubice sa rijeke Grin u susjednoj državi Vašington, koji je kasnije identifikovan kao Geri Ridžvej. On je ubio najmanje 49 žena, od kojih su mnoge seksualne radnice, 1980-ih i 1990-ih godina, a uhvaćen je tek 2001.
Možda ima i drugih ubica. Policija vjeruje da je serijski ubica sa Aljaske, Izrael Kiz, koji je izvršio samoubistvo u decembru, boravio u Kanadi. Kanadska policija radi sa američkim istražiteljima, ali ga još nije povezala ni sa jednim slučajem.
„Prvo, izvuku se tako što budu optuženi samo za seksualno napastvovanje, prebijanje ili pljačkanje,“ kaže Dejvis, koja vjeruje da je ravnodušnost policije pripremila teren za Piktonova ubistva. „Kada vide da se tako mogu izvući, situacija eskalira“.
Vankuverska policija, koja kaže da je uvela promjene 2002, se izvinila: „Mogli smo, i trebalo je, da brže uhvatimo Piktona,“ rekao je u decembru načelnik Džim Ču.
Na sjeveru Britanske Kolumbije, veliki broj žena, od kojih su mnoge Aboridžinke, nestao je na Autoputu 16, koji porodice zovu „autoput suza“. Ti slučajevi, zajedno sa nestancima blizu druga dva autoputa u toj provinciji, su prioritet projekta E-Pana. Osamnaest slučajeva kojima se bavi datiraju od 1969. do 2006.
E-Pana je prvi slučaj riješio na jesen, a to je dovelo do pomaka izvan Kanade, u gradu Njuport u Oregonu, gdje su 16-godišnjakinje Dženifer Eson i Kara Liz, ubijene su 1995.
Djevojke su bile u posjeti momku Esonove i vraćale su se kasno uveče, planirajući da stopiraju do kuće. Gotovo tri nedjelje kasnije, radnici su pronašli njihova tijela sjeverno od grada.
U tom slučaju nije bilo pomaka 17 godina, dok E-Pana nije poslao Interpolu novi DNK profil muškarca za kojeg vjeruju da je ubio 16-godišnju Kolin Mekmilen u centralnom dijelu Britanske Kolumbije 1974.
Interpol je otkrio da DNK pripada Bobiju Džeku Fauleru, osuđenom otmičaru koji je umro od raka pluća u zatvoru u Oregonu 2006.
Fauler je posljednji put uhapšen u Njuportu, i kada je kanadska policija dolazila, lokalne vlasti su to primijetile.
U septembru su vlasti Oregona imenovale Faulera kao osumnjičenog za ubistva Liz i Eson i kao interesantnu osobu u jednom sličnom slučaju iz 1992. Istražitelj iz Njuporta Ron Benson je rekao da je Fauler možda imao druge žrtve i u Kanadi i u SAD-u.
Bez odgovora na „autoputu suza“
Dok je projekat E-Pana identifikovao Faulera, on nije riješio nijedan od slučajeva duž Autoputa 16. Gledis Radek, koja je odrasla u sjevernom dijelu Britanske Kolumbije, kaže da je znala za nestanke još od kad je bila djevojčica. Njena rođaka, 22-godišnja Tamara Čipmen, nestala je 2005.
„RCMP je uvijek poricala da postoji 'autoput suza'“, rekla je. Ti slučajevi su naglašeni 2010. u izvještaju udruženja kanadskih urođenica „Sisters in spirit“, gdje je navedeno skoro 600 slučajeva nestalih i ubijenih Aboridžinki širom Kanade.
Među većim kanadskim provincijama, Britanska Kolumbija ima najveći procenat neriješenih slučajeva, možda zbog „autoputa suza“, a slučajevi iz Dauntaun istsajda su i dalje otvoreni. Među žrtvama za koje se vjeruje da su Piktonove, najviše je Aboridžinki. Kejt Reksi, koja je vodila „Sisters in spirit“ od 2008. do 2011, ocijenila je da je suđenje Piktonu bio mač sa dvije oštrice, sa jedne strane privlačeći pažnju, a sa druge stvarajući lažni utisak da su sve žrtve prostitutke.
Galerija
Bonus video:
