Na mnogim mjestima u svijetu mladi moraju da se guraju sa roditeljima u malim stanovima. Ali na Kubi je uzrok tome i političke prirode, a sopstveni stan čini se kao nedostižan san.
Horhe ima sreće: njegov otac se odselio u inostranstvo kako bi tamo radio kao ljekar. Tako je sin dobio svoj stan, iako mu je „samo“ 45 godina. Mnogi drugi odrasli Kubanci o sopstvenom stanu mogu samo da sanjaju.
U malim stanovima roditelja često živi i po deset osoba. Stanovi su, nerijetko, toliko mali da nema mjesta ni za vrata.
„Nekada davno, ljudi su od države dobili stan, a onda su se vjenčali i dobili djecu. Onda su se i deca poženila i poudavala i sama dobila svoju djecu. I sad svi žive u istom domaćinstvu“, objašnjava Horhe stanje na Kubi.
Plaćanje stanarine je „izrabljivanje“
Sve do 2011. privatna lica na Kubi uopšte nisu mogle da kupe ili iznajme kuću ili stan. Sve to potiče od sovjetskog socijalističkog modela, objašnjava Mihael Cojske, stručnjak za latinoameričku istoriju:
„U revoluciji pod Fidelom Kastrom je još 1960. sprovedena takozvana Reforma Urbana – reforma gradova. Kastro je tako jasno pokazao da pod 'izrabljivanje radničke klase' podvodi i iznajmljivanje stanova za koje onda mora da se plaća kirija.“ Kastro je nacionalizovao sve zgrade, a stanove je, uz minimalnu nadoknadu, prepustio stanovnicima.
Ali postojao je problem: stanovnicima nije bilo dozvoljeno da raspolažu stanovima u kojima su živjeli. Bila je, prije svega, zabranjena kupovina ili prodaja stanova jer to je bilo protivno ideji ravnopravnosti svih građana u radničkom raju. Dozvoljeno je bilo samo naslijediti stan, ili ga zamijeniti za stan slične veličine i vrijednosti.
„To je prouzrokovalo društvenu podjelu. S jedne strane su tu starci koji su još za vrijeme reforme dobili stan i koji još i danas dominiraju čitavom porodicom. Sa druge strane su mladi koji žive u paklu“, objašnjava profesor Cojske.
U takvim nakrcanim stanovima jedva da ima minimalnog prostora za privatnost, a tu je dodatno i „nadzor prve generacije nad svim svojim potomcima“. Jer onaj ko ima stan, taj ima i moć. Već i to je razlog mnogih slučajeva alkoholizma, a malo koja bračna veza izdrži takav pritisak tako da je i broj razvoda izuzetno visok.
Na kraju, objašnjava stručnjak za Latinsku Ameriku, kada vide da im se san o sopstvena četiri zida nikada neće ispuniti, mladim Kubancima ostaje samo jedan izlaz: da pobjegnu iz Kube.
Nije mnogo – ali odakle i to?
Od prošle godine, sasvim teoretski, svaki Kubanac ili Kubanka može da kupi svoj stan.
Kažemo „teoretski“, dodaje Cojske, jer je gotovo nemoguće sakupiti dovoljno novca. Prosječna plata je, preračunato, oko 15 eura mjesečno, a za stan ili kuću treba platiti od 4.000 do 15.000 eura. Na sve to dolazi i trošak za uređenje stana, jer su, po pravilu, svi stanovi u ruševnom stanju.
Naravno, i u Kubi su se gradili socijalni stanovi, a grade se i danas uz ne malu pomoć „prijatelja“ prije svih Venecuele, odnosno Huga Čaveza. Ali, poznavalac Kube Cojske tu ne očekuje čudo:
Prosječna plata je, preračunato, oko 15 eura mjesečno, a za stan ili kuću treba platiti od 4.000 do 15.000 eura
„Ne znam koliko to može da riješi problem koji je toliko narastao. I uopšte, na Kubi (kao i u mnogim socijalističkim zemljama) gradnja stanova se oduvijek odugovlačila u beskraj, jer ne samo da niko na gradilištu nije baš previše radio, nego se i masovno krade građevinski materijal.“
Kubanac Horhe priznaje da su i njegovi sunarodnici dijelom krivi za nevolju, naročito od kako uopšte postoji mogućnost da se stan kupi.
„Ima Kubanaca koji imaju rodbinu u inostranstvu i kojima je moguće poslati četiri, pet ili čak 20.000 eura kako bi kupili stan. Ali mnogi još čekaju da im država dodijeli stan jer je ranije to bilo besplatno. A mora i da se plati struja, voda, gas...“
Sa petnaest eura mesečno, koliko je „normalna“ plata, onda i to postaje nemoguća misija.
Galerija
Bonus video:
