Prema nekim procjenama, u Avganistanu čak 70 odsto ljudi pati od nekog psihičkog poremećaja, među njima i velik broj djece. Često su izložena diskriminaciji.
„Mohamede , ti si lud!“, viču druga djeca kada ga sretnu na ulici. Smiju mu se, izruguju i šale na njegov račun. Zbog toga je tužan, ali zapravo ne zna šta bi im na to odgovorio pa dobacuje jednostavno: „Sami ste ludi!“ Mohamed ima 16 godina i takve uvrede su za njega svakodnevica.
Samo što on nije jedini. Prema procjenama avganistanskih vlasti, u toj zemlji živi veliki broj psihički bolesnih osoba, ali koliki je njihov tačan broj – to niko ne zna. Pouzdane statistike ne postoje, a dodatan problem leži u činjenici da u Avganistanu zapravo niko ne pravi razliku između psihički bolesnih osoba i onih koji pate „samo“ od nekog psihičkog poremećaja. Roditelji takve djece najčešće su prepušteni sami sebi, pomoći od strane vlasti ili zdravstvenih službi gotovo da i nema.
Život van društva
Mohamed živi u predgrađu Kabula, u jednoj od siromašnijih četvrti glavnog grada Avganistana, s roditeljima i dvije sestre. Njegovo oboljenje opterećuje cijelu porodicu. U danima kada je posebno glasan ili „naporan“, majka ga jednostavno pošalje napolje, na ulicu, s obzirom na to da buku koju tada stvara niko u porodici ne može podnijeti. U školu ne ide, budući da nijedna škola ne želi da ga primi. Posebne škole za djecu koja pate od nekog psihičkog poremećaja, poremećaja u razvoju ili neke psihičke bolesti u Avganistanu ne postoje.
Njegova majka kaže da je on još kao mali bio često bolestan. Ljekari su joj tada rekli da bi Mohamedu zapravo mogli da pomognu i da ga izliječe, ali da je za terapiju potrebno mnogo para.
„Ali mi smo siromašni i liječenje ne možemo sebi da priuštimo. Da smo imali dovoljno novca, sigurno bismo ga poslali na liječenje“, kaže Mohamedova majka. Alternativa koja je preostala bila bi jedino tzv. „mastura“, psihijatrijska bolnica. No i one su u Avganistanu prava rijetkost; postoje samo u većim gradovima, a uslovi života u njima nisu nešto što bi roditelji poželjeli svojoj djeci.
Žene u posebno teškom položaju
Žene koje u Avganistanu pate od nekog psihičkog poremećaja ili bolesti u posebno su teškom položaju. Farešta (22) je, na primjer, jedna od njih. Iako je već odavno trebalo da ima svoju porodicu, do sada nije uspjela da pronađe supruga.
„Svi koji su pokazali interes za nju, povukli su se u trenutku kada su čuli da je bolesna“, kaže njena majka. Farešta je, doduše, pohađala školu, ali samo do petog razreda. Iskustva koja je tamo doživjela od druge djece bila su izuzetno loša.
„Svi koji su pokazali interes za nju, povukli su se u trenutku kada su čuli da je bolesna“
Ruganje i uvrede su i u njenom slučaju bili prisutni. Terapija koju je dobijala takođe joj nije ni najmanje pomogla. Iz očaja, njena majka odvela ju je jednog dana kod jednog islamskog učitelja i sveštenika. Praznovjerje je u Avganistanu doduše zabranjeno, ali vrlo često su upravo predstavnici islamske vjere ti koji ljudima obećavaju pomoć. „Mula mi je rekao da može da joj pomogne i da će je izliječiti. Dao mi je neku amajliju, ali kada sam s tim došla kući, Farešti je od toga bilo samo još gore“, priča 47-godišnja žena. Budući da je briga i njega ćerke izuzetno naporna, njoj najvjerovatnije neće preostati ništa drugo nego da je odvede u psihijatrijsku bolnicu i tu ostavi.
Bez pomoći i podrške
Jedna od rijetkih psihijatrijskih bolnica u zemlji nalazi se u Kabulu. Riječ je o državnoj ustanovi koja u stvari nudi besplatnu medicinsku pomoć. „One koji su pogođeni najtežim oblicima psihičkih oboljenja tu ne primamo. Njima ne možemo da pomognemo. Djeci je naročito teško s obzirom na to da ona u Avganistanu ne mogu da pohađaju školu. Ukoliko uspiju da nauče neke osnovne stvari, tada se već može reći da su imala sreću i da je učinjeno mnogo“, kaže Sima, jedan od nadležnih ljekara u kabulskoj bolnici.
On oštro kritikuje činjenicu da ni avganistanska vlada, a ni nevladine humanitarne organizacije nemaju nikakve posebne programe za ove bolesnike. Time su oni osuđeni na život van društva, bez nade da će ih okolina ikada prihvatiti. Većina njih, među njima i Mohamed i Farešta, provešće život sa stigmom „ludih“, u samoći i diskriminaciji.
Galerija
Bonus video:
