Ukoliko ste rođeni prije 27. oktobra 1962, onda je Vasili Aleksandrovič Arhipov spasao vaš život. Bio je to najopasniji dan u istoriji. Jedan američki špijunski avion srušen je iznad Kube, dok je drugi „U-2“ nestao i tumarao vazdušnim prostorom SSSR-a. Kako su ove drame podigle temperaturu do tačke ključanja, američki razarač USS Biil je krenuo da ispaljuje podvodne bombe na B-52, sovjetsku podmornicu opremljenu nuklearnim naoružanjem.
Valentin Savicki, kapetan podmornice B-52, nije mogao da zna da su ove bombe dio nesmrtonosne „prakse“ koja ima za cilj da pomenutu podmornicu primora da ispliva na površinu. USS Biilu priključili su se drugi američki razarači, koji su napali podmornicu sa još bombi. Iscrpljeni Savicki je smatrao da je njegova podmornica osuđena na propast i da je izbio Treći svjetski rat. Naredio je da se nuklearni torpedo od deset kilotona pripremi za ispaljivanje. Njegova meta bio je USS Randolf, veliki nosač aviona koji se nalazio na čelu flote.
Da je torpedo uništio Randolfa, nuklearni oblak bi se s mora brzo proširio na tlo. Prve mete bile bi Moskva, London, vazdušne baze Istočne Anglije i trupe koncentrisane u Njemačkoj.
Naredni talas bombi bi izbrisao „ekonomske mete“, eufemizam za civilno stanovništvo – više od polovine britanske populacije bi izginulo. U međuvremenu, prema Pentagonovom planu u slučaju nuklearnog rata (SIOP), 5.500 bojevih glava pogodilo bi na hiljade meta, uključujući mete u zemljama koje se ne smatraju neprijatreljskim – Albaniju i Kinu.
Šta bi se dogodilo sa samim Sjedinjenim Državama je neizvjesno. Pravi razlog zbog kojeg je Hruščov poslao rakete na Kubu je što SSSR nisu imale pouzdane rakete dugog dometa protiv mogućeg američkog napada. Čini se sigurnim da bi Amerika imala daleko manje žrtava od svojih evropskih saveznika. Činjenica da su pojedini u Pentagonu Britaniju i Zapadnu Evropu smatrali potrošnim pionima predstavlja najveću nepoznanicu hladnog rata.
Pedeset godina kasnije, koje su lekcije izvučene iz kubanske raketne krize?
Prva je da vlade gube kontrolu u toku kriza. Najgora noćna mora američkog sekretara odbrane Roberta Meknamare bilo je neautorizovano aktiviranje nuklearnog oružja. Meknamara je naredio da na svim interkontinentalnim balističkim raketama (ICBM) bude postavljen mehanizam za kontrolu lansiranja raketa tzv. PAL zaštitu.
Međutim, kada su PAL-ovi postavljeni, Strateška vazdušna komanda SAD je podesila sve šifre na 00000000 tako da ne ometaju brzo lansiranje za vrijeme krize. Bezbjednost nuklearnog naoružanja će uvijek biti ljudsko pitanje – na svim nivoima. Džimi Karter, najrazumniji američki predsjednik, jednom je prilikom ostavio šifre za lansiranje nuklearnog naoružanja u svom odijelu koje je poslato na hemijsko čišćenje.
„Dok god postoji nuklearno naoružanje, šanse preživljavanja ljudske vrste su veoma male“
Hladni rat je okončan, ali su termo-nuklearne infrastrukture SAD i Rusije i dalje na snazi. A rizik od razmjene nuklearne vatre između ovih supersila ostaje vrlo realan.
Ruski radar za rano upozoravanje je 1995. zamijenio norvešku meteorološku raketu za balističku raketu lansiranu sa jedne američke podmornice. Hitan signal poslat je na „čegetu“ predsjednika Jeljcina, nuklearni kofer sa kodovima za lansiranje. Jeljcin, vjerovatno sa votkom pri ruci, imao je manje od pet minuta da donese odluku o osvetničkom napadu.
„Dok god postoji nuklearno naoružanje, šanse preživljavanja ljudske vrste su veoma male“.
Svaka studija o analizi dugoročnog rizika podržava tvrdnju Noama Čomskog. Časopis „Plaušers“ ističe da danas u svijetu postoji 19.000 bojevih glava, od kojih su u rukama SAD i Rusije 18.000. Bez obzira na njihov tačan broj, nuklearni arsenali SAD i Rusije jedini su u stanju da u potpunosti unište ljudski život na zemlji. „Zašto bi Iran ili Sjeverna Koreja poštovali odluku o smanjenju nuklearnog arsenala kada im pridikuju zemlje koje imaju tako velike arsenale“, pitaju se analitičari Kreg Kembel i Jan Ruzicka.
Kliknite za uvećanje
Što je najbitnije, kubanska raketna kriza je pokazala da je nuklearno oružje samo po sebi problem.
Odluka da se ne započne Treći svjetski rat nije donesena niti u Kremlju niti u Bijeloj kući, nego u memljivoj komandnoj sobi jedne podmornice. Za ispaljivanje nuklearnog torpedo sa podmornice B-52 neophodan je bio pristanak trojice prisutnih visokih vojnih zvaničnika. Arhipov je jedini odbio. Sigurno je da je Arhipovljeva reputacija predstavljala ključni faktor za vrijeme debate u toj komandnoj sobi. Taj mladi vojni zvaničnik se prethodne godine izložio ozbiljnoj radijaciji kako bi spasao podmornicu sa pregrijanim reaktorom. Ta doza radijacije je na kraju doprinijela njegovoj smrti 1998. Stoga, kada nazdravljamo zbog 27. oktobra možemo jedino da nazdravljamo u njegovo ime. Hvala ti, Vasja.
Preveo i priredio: Miloš Rudović
Bonus video:
