Dvadeset tri godine nakon što je ajatolah Ruhola Homeini izdao nalog za ubistvo Salmana Ruždija i natjerao ovog pisca na mukotrpno decenijsko skrivanje, Ruždi je ove nedjelje objavio sjajnu knjigu sjećanja na te mučne godine, pod naslovom „Džozef Anton“. (Ruždijevo obezbjeđenje savjetovalo mu je da smisli pseudonim, i on je izabrao „Džozef Anton“ – imena Konrada i Čehova.)
Oni koji su pročitali odlomak iz Ruždijeve nove njige, objavljen ovdje početkom mjeseca, mogli su da osjete posramljenu beznadežnost njegovog iskustva i njegovu zadivljujuću sposobnost da ispriča priču pošteno. Ima u ovom romanu nekakve apsolutne iskrenosti, spremnosti da se o svim učesnicima iznese nepristrasan sud, uključujući – bez najmanje milosti – i samog sebe. „Džozef Anton“, knjiga napisana u svjesno distanciranom, pa ipak savjesno tačnom trećem licu, na neki način je jednako značajna kao „Djeca ponoći“, roman koji je 1981. pokrenuo fenomen zvani Ruždi.
Gledano kroz šljašteće fotografske objektive, izgleda da je Ruždi uspijevao da živi američki život otmene normalnosti: preko dana ozbiljno pisanje i predavanje, noću zabave kao iz tabloidne štampe, brojna porodica i prijatelji, književni festivali i česta putovanja, novi projekti poput odlične filmske verzije „Djece ponoći“ – sve u svemu, život bez muke. Pa, nije baš tako.
Vjerovatno nije bilo realno očekivati da će objavljivanje „Džozefa Antona“ biti obilježeno samo uobičajenim ritualom recenzija i intervjua. Fatva, koja nije uspjela da ubije Ruždija, ali koja je podstakla podmetanje bombi, nemire, ubistva, i ogromne proteste širom svijeta, utihnula je 1998, u vrijeme kada je Iran pokušavao da obnovi diplomatske odnose sa Velikom Britanijom. Ruždi se osjećao sve slobodnije i ponovo je izašao u svijet – bez obezbjeđenja, u Njujorku. Ali neki moćni Iranci, uključujući Homeinijevog nasljednika, nikad nisu zaboravili Ruždija. Bio je previše dobra meta. Ove nedjelje, ponovo smo to vidjeli. Prema vijestima Asošiejtid presa i „Čikago tribjuna“, novine i novinske agencije u Teheranu, uključujući i ekstremistički „Jomhouri eslami“, prenose da je jedna vjerska fondacija podigla nagradu za Ruždijevo ubistvo – iznos je sa 2,8 skočio na 3,3 miliona dolara. Hasan Sanei, šef ove organizacije, obećao je da će svakome „ko izvrši presudu čitava suma biti odmah isplaćena“.
Kako da shvatimo upornost ove prijetnje? Što se tiče Ruždija, on je odlučio da ne komentariše poskupljenje. Ova vijest priziva u sjećanje način na koji je pokojni Kristofer Hičens, jedan od Ruždijevih najbližih i najodanijih prijatelja, reagovao na prvobitnu vijest o Homeinijevoj objavi. Vrijedi se toga podsjetiti. „Kada me je novinar 'Vašington posta' pozvao na kućni telefon na Dan sv. Valentina 1989, da me pita šta mislim o fatvi ajatolaha Homeinija, istog trenutka sam osjetio da je u pitanju nešto što me potpuno obavezuje“, piše Hičens u svojim memoarima „Hič 22“.
„Bilo je to, ako mogu tako da kažem, pitanje svega što sam mrzio protiv svega što sam volio. Na spisku mržnje: diktatura, religija, glupost, demagogija, cenzura, iživljavanje i zastrašivanje. Na spisku ljubavi: književnost, ironija, humor, pojedinac, odbrana slobode govora. Plus, naravno, prijateljstvo – iako mislim da bi moja reakcija bila ista i da uopšte nisam poznavao Salmana. Da ponovimo premise ove argumentacije: teokratski šef strane despotske države nudi novac u svoje ime za ubistvo civilnog državljanina druge zemlje, jer je počinio zločin pisanja romana. Teža povreda vrijednosti prosvetiteljstva (na dvestogodišnjicu pada Bastilje) ili Prvog ustavnog amandmana, ne može se zamisliti.“ Tog vremena se danas valja prisjetiti.
„Džozef Anton: Memoari“ se objavljuje u atmosferi prijetnji i povremeno nasilnih demonstracija protiv, navodno, „Nevinosti muslimana“, traljavog i ružnog filma o životu proroka Muhameda. U ovom slučaju, na meti nije djelo velikog pisca, nego odvratan i glup video snimak, koji su napravili, kako se sada tvrdi, koptski hrišćani u SAD. (Vođstvo Koptske eparhije Amerike distanciralo se od navodnih producenata i ocijenilo film kao „uvrjedljiv“.)
Ruždi je ove nedjelje bio u Londonu, pripremajući se za objavljivanje „Džozefa Antona“. Na pitanje o filmu i protestima u Kairu i Bengaziju, odgovorio je novinaru „Telegrafa“, „Uvijek sam govorio da je ono što se meni dešavalo samo uvod, i da će biti još mnogo, mnogo sličnih epizoda. Ovo je jedna od njih.“ Ruždi svakako nije branio ovaj film, ali u nastavku je rekao, „Pravilno bi bilo reći da je to đubre i da je beznačajno. Očigledno se radi o smeću, loše snimljenom i pakosnom. Reagovati ovakvom vrstom nasilja na taj film, smiješno je i neprimjereno. Napadaju se ljudi koji sa tim nisu imali nikakve veze i to nije u redu.“
Ruždi ima pravo. Dilema Arapskog proljeća – i toga kako se ono, ponekad, pretvara u Arapsku zimu – jednim dijelom je i vremenska dilema. Nakon što su nad njima vladali autokrati toliko dugo i toliko nemilosrdno, sukobljene snage u ovim zemljama boriće se decenijama oko pitanja poput slobode, zakona, reda i vjere. Snage toliko različite kao što su grupe koje su pokrenule demonstracije na Tahriru i Muslimanska braća, koja su se pokazala mnogo spremnijim za izbornu borbu nakon protesta, pobrinuće se da ova drama potraje i da njen tok bude nepredvidljiv.
Dok se to dešava, reakcionarne sile iz inostranstva – strane džihadističke organizacije poput Al Kaide ili iranske mule – pokušaće da utiču na ove borbe svim raspoloživim sredstvima. Internet je, uz sve svoje prednosti, omogućio snažnu propagandu – pun je filmova, propovijedi, deklaracija svake vrste: nacistički manifesti, antimuslimanski traktati, antisemitska mudrovanja, rasistički monolozi, ženomrzačke brbljarije – grozote svake vrste, pa slobodno birajte. Ovi lako dostupni i lako zloupotrjebljivi snimci i tekstovi iz najmračnijih kutaka ljudskog uma moraju povremeno postati sredstvo za prouzrokovanje eksplozija na istorijskom putu ka otvorenijim društvima – u muslimanskom svijetu i drugde. Politički i moralni zadatak Ruždija i nas ostalih, makar bio ponekad nemoguće težak, jeste da i dalje branimo slobodu izražavanja, čak i kada je predmet neodbranjivo uvredljiv poput „Nevinosti muslimana“ i sličnih budalaština.
Indija istrajnija u pritisku
Najčudnije je da je pritisak na Ruždija istrajniji u njegovoj domovini nego u iranskoj teokratiji. Indija je zabranila „Satanske stihove“ u oktobru 1988, četiri mjeseca prije nego što je Homeini uopšte izdao fatvu, i uprkos hvalisanju kako je baš ona centar slobode govora, Indija do dana današnjeg nije ukinula zabranu. Indijski političari boje se da bi tako razljutili muslimanske birače.
U januaru je Ruždi, koji je odlazio u Indiju od objavljivanja „Satanskih stihova“, morao da otkaže planove da posjeti književni festival u Džajpuru, jer je dobio prijetnje od radikalnih muslimanskih grupa, i skoro nikakvu podršku od državnih zvaničnika, koji se boje da će ostati bez muslimanskih glasova na pokrajinskim izborima.
Opravdano frustriran, Ruždi je tada rekao da su njegove knjige dostupne u Egiptu, Turskoj i Libiji, i upitao, „Da li Indija želi da bude totalitarna država poput Kine?“
Preveo:Ivica Pavlović
Galerija
Bonus video:
