Svjetski poznati argentinsko-izraelski dirigent Danijel Barenbojm poznat je po oštrim stavovima prema mirovnom procesu na Bliskom istoku i po izvođenju Vagnerove muzike u Izraelu. U intervjuu za njemački nedjeljnik „Špigl“, objašnjava zašto je antipatija Izraela prema Vagneru groteskna i tvrdi da Izrael ne bi trebalo da previše zavisi od podrške Njemačke i SAD-a.
Na pitanje zašto se trudi da u Izraelu izvodi muziku Riharda Vagnera iako je antisemitski njemački kompozitor omražen u toj državi, Barenbojm kaže:
„Rastužuje me što Izrael tako uporno odbija da odobri izvođenje Vagnera, jer to smatram simptomom bolesti. Izraziću se grubo, ali to činim namjerno: U Izraelu se sjećanje na holokaust politizuje, i to je užasno“.
Rastužuje me što Izrael tako uporno odbija da odobri izvođenje Vagnera, jer to smatram simptomom bolesti. Izraziću se grubo, ali to činim namjerno: U Izraelu se sjećanje na holokaust politizuje, i to je užasno
„Željeli su da pokažu da Jevreji nisu samo sposobni da budu dobri umjetnici i bankari, već da se mogu baviti i poljoprivredom i sportom. Gledali su u budućnost i nisu željeli da pričaju o patnjama svojih roditelja.“
Međutim, situaciju je promijenilo suđenje Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu 1961. Premijer David Ben Gurion tada je mislio, i to ispravno, kaže Barenbojm, da je bilo potrebno da Izraelci iskuse, na osnovu primjera jednog počinioca, šta se tamo desilo.
"Bilo je nevjerovatno gledati svu tu okrutnost, hladnoću i nečovječnost Šoe (holokaust) u tom pojedincu, Ajhmanu. To je bio prvi put da smo ja i moji školski drugovi detaljno razmišljali o Drugom svjetskom ratu. Odjednom su počeli da govore: Moramo uraditi nešto da se ovo nikad ne ponovi.“
Palestinci nisu bili prvenstveno antisemitski nastrojeni. Jednostavno nisu prihvatali da budu protjerani
Za njega je apsurd to što su izraelski političari nakon rata 1967. stalno dovodili u vezu evropski antisemitizam i činjenicu da Palestinci ne prihvataju osnivanje države Izrael. „Palestinci nisu bili prvenstveno antisemitski nastrojeni. Jednostavno nisu prihvatali da budu protjerani“. Barenbojm, koji je od 1992. muzički direktor Berlinske državne opere, smatra da evropski antisemitizam seže puno dalje od podjele Palestine i osnivanja Izraela 1948. i čak prije holokausta.
„Vjerovatno u Izraelu ima puno onih koji vjeruju da je Vagner, koji je umro 1883, živio u Berlinu 1942. i družio se sa Hitlerom.“
„Vjerovatno u Izraelu ima puno onih koji vjeruju da je Vagner, koji je umro 1883, živio u Berlinu 1942. i družio se sa Hitlerom.“
Čuveni pijanista i dirigent ističe da gaji veliko poštovanje prema onima koji su preživjeli holokaust.
„Ne možemo ni zamisliti kroz šta su ti ljudi prošli. A, ipak, imaju različite stavove. Uzmimo za primjer mog prijatelja Imrea Kertesa, mađarskog pjesnika, koji je takođe preživio holokaust. Poznavali smo se tek dvije nedjelje, kada me je zamolio da mu nabavim karte za Bajrojt (festival posvećen Vagnerovom opusu). Poštujem to što neki preživjeli ne mogu i, svakako, ne žele, da slušaju tu muziku. Ali ne prihvatam to da orkestar koji izvodi Vagnerova djela u Tel Avivu ili Jerusalimu može naškoditi nekome ko sjedi u stanu u Haifi.“
Barenbojm je 1999. sa palestinskim umjetnikom Edvardom Saidom osnovao „Zapadno-istočni Divan orkestar”, u kojem zajedno nastupaju mladi jevrejski, muslimanski i hrišćanski muzičari.
Na konstataciju da je blag prema Arapima, iako se susjedi Izraela ponašaju neprijateljski, Barenbojm ističe da je svjestan da nijedan Arapin ili musliman u svijetu neće reći da na Bliskom istoku mora postojati jevrejska država. „Ali zašto bi oni to govorili? Strategija Izraela ne može biti stalno sukobljavanje sa Palestincima istorijom holokausta, već im moraju pokazati da je Izrael realnost. Griješilo smo i mi i vi, ali tu smo gdje smo. Pomirimo se, uz pravdu za sve. Za to je vjerovatno prekasno. Ali, ko zna?“
Prema Barenbojmovom mišljenju, bliskoistočni sukob se ne može riješiti politički ili čak vojno.
„To je ljudski sukob u kojem su dvije nacije duboko ubijeđene da imaju pravo na istu teritoriju. Nije nam potreban Bliskoistočni kvartet koji se sastoji od UN, Rusa, Evropljana i Amerikanaca. Potreban nam je psihijatar.“
Nije bomba ono što čini Izrael bezbjednim
Vezano za izraelsku politiku, Barenbojm kaže da je najveća greška posljednjih vlada bila odsustvo prave strategije. Misli da bezbjednost jevrejske države dugoročno počiva na samo jednom stubu: Da je prihvate Palestinci. „Nije bomba ono što čini Izrael bezbjednim.“
Apsurdno je što Izraelci zabranjuju Vagnera dok istovremeno kupuju njemačke podmornice, ocjenjuje Barenbojm.
„Odnos Njemačke prema njenoj prošlosti je za primjer. To je jedini razlog zbog kojeg mogu živjeti u Njemačkoj kao Jevrej. Međutim, uz to što sam impresioniran i zahvalan zbog te sposobnosti da se nosi sa prošlošću, takođe vidim da su Njemci zarobljenici svoje prošlosti. Njemačka nikad neće biti stvarni, slobodomisleći prijatelj Izraela jer će uvijek biti pod tom sjenkom. Pogledajte kako je svijet gledao na Palestince prije 40, 20 i 10 godina a kako gleda sad. Ali, ne vjerujem da je čitav svijet stalno antisemitski nastrojen“.
Smatra da postoje mnogi Palestinci koji bi bili voljni da prihvate realnost Izraela i ne slaže se da je prošlo vrijeme za rješanje u vidu stavranja dviju država. „Ako je tako, da li ozbiljno vjerujemo da je jedna država može funkcionisati na palestinskoj teritoriji, nakon što je posijana tolika mržnja?“
Klimav brak između morala i politike
To što se smatra da njemačka kancelarka Angela Merkel ima veliki uticaj na izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, Barenbojm komentrariše na sljedeći način:
„Postavio sam isto pitanje troma kancelarima: Helmutu Kolu, Gerhardu Šrederu i Angeli Merkel: S obzirom na našu istoriju, koja je puno duža od 12 užasnih godina između 1933. i 1945, zar ne mislite da bi trebalo da pomognete Jevrejima da riješe sukob sa Palestincima?
Sve troje mi je dalo isti odgovor: Kako to zamišljaš? Kako jedan njemački kancelar može govoriti Izraelcima kako da riješe njihove konflikte?“
Iako vjeruje u iskrenost Merkeline izjave da je bezbjednost Izraela dio njemačkog nacionalnog interesa, „istorija pokazuje da je brak između morala i politike klimav“.
„Da sam izraelski premijer, ne bih se oslanjao na takvu izjavu na duži rok.
Za to postoji jedan istorijski razlog: Francuska je omogućila Izraelu da razvije nuklearni program 1950-ih. Ali, tokom 1960-ih, De Gol je shvatio da je to suprotno francuskim strateškim interesima, jer je Francuzima bila potrebna arapska nafta. Stoga je rekao: Dosta je.“ Barenbojm misli da bi vladu Izraela trebalo da brine to što je postao nešto kao 51. država SAD-a. Izrael ima snažan lobi u Vašigtonu dok američka hegemonija opada i svjetski ekonomski rast se premješta na Kinu, Indiju, Brazil. „Pitam se: Gdje je zapravo jevrejski lobi u Pekingu, Nju Dehiju i Braziliji?“
Hitler je Vagnera pretvorio u sveca
Na pitanje „Špigla“ šta ga fascinira kod Vagnera i zašto on impesionira intelektualce u tolikoj mjeri, Barenbojm odgovora:
„Vagner je do krajnosti iskoristio sve oblike izražavanja koji su na raspolaganju jednom kompozitoru – harmoniju, dinamiku, orkestraciju. Njegova muzika je toliko emotivna i Vagner istovremeno ima izuzetnu kontrolu nad efektima koje postiže.
Zato takođe postoji i nešto manipulativno u vezi sa Vagnerovom muzikom, što ne znači da ona nije potpuno iskrena.“ Prema Barenbojmu, Vagner se ne može smatrati direktno odgovornim za afinitet nacista prema njegovoj muzici.
„Ali, Vagner je bio užasni antisemita. Njegov esej 'Judaizam u muzici' iz 1850. je jedan od najgorih antisemitskih pamfleta svih vremena. Hitler je Vagnera pretvorio u sveca. Ali Hitler je, naravno, interpretirao čak i najgore stvari koje je Vagner napisao o Jevrejima na način za koji se Vagner ne može smatrati odgovornim“.
Bonus video:
