Uprkos tome što ima 96 godina, Mohamed Mahmud Džadala savršeno se sjeća osnivanja Izraela 1948, događaja čiju 70. godišnjicu Izrael slavi, a Palestinci oplakuju kao „nakba“, ili „katastrofu“ u okviru koje su raseljene stotina hiljada Palestinaca.
Danas, tri dana prije nego što napuni 97 godina, biće svjedok još jednog događaja koji mnogi Palestinci smatraju novim udarcem za njihov san o državnosti: SAD će otvoriti novu ambasadu u Jerusalimu na zemlji za koju Džadala kaže da su je mještani iz njegovog sela nekada obrađivali.
U decenijama nakon stvaranja Izraela ta zemlja je pripojena opštini Jerusalim.
„Život nam je prošao u nakbi. Nikada nijesmo iskusili sreću i mir“, kazao je.
Izrael smatra Jerusalim svojom prijestonicom. Palestinci kažu da odluka SAD da premjesti tamo ambasadu podriva njihove zahtjeve da Istočni Jerusalim bude prijestonica njihove države.
„Odluke u naše ime se donose na međunarodnom nivou. Od danas je sve izgubljeno i ništa ne možemo promijeniti. Nismo ni od kakve koristi, niko ne traži naše mišljenje“, kazao je Džadala za Rojters.
Rođen na brdu sa pogledom na Jerusalim 1921, svega četiri godine nakon što je Britanska imperija osvojila Palestinu od Otomanskog carstva, posmatrao je prve talase jevrejskih imigranata kako pristižu u brda oko njegovog sela.
Kao mladić, radio je kao konobar u hotelu Kralj David u Starom gradu u Jerusalimu, svega tri kilometra od svog sela. Bio je tamo i 1946. kada je jevrejska paravojna grupa Irgun raznijela hotel, ubivši preko 90 ljudi.
Borio se pod komandom arapskih komandanata u unaprijed izgubljenim bitkama protiv jevrejskih snaga u borbi za kontrolu nad Jerusalimom kada je rođena moderna država Izrael. Kao srednjovječni čovjek gledao je kada su izraelske trupe osvojile njegovo selo tokom Šestodnevnog rata 1967. Izrael je kasnije proširio Jerusalim prema istoku i anektirao okolna sela, koja su pod okupacijom i danas.
Kao stariji čovjek, Džadala je imao priliku da zagrli Jasera Arafata u Džerihou 1990-ih kada se vetaranski palestinski lider vratio iz egzila kako bi osnovao palestinsku vlast. Arafata su Palestinci zvali Al-Hetiar - što u prevodu znači starac.
Na zidovima Džadaline dnevne sobe nalaze se brojne slike, plakate i fotografije njega u vojnoj uniformi i njega sa Arafatom.
Svi u selu ga poznaju, ima desetoro djece i morao je da napravi tabelu da bi zapamtio 134-ro unučadi i njihove potomke.
I mada 70 godina „nakbe“ dominira njegovim sjećanjima, možda je najupečatljivije ono na dan kada je stigao na posao u hotelu Kralj David i zamalo izbjegao smrt pošto je jevrejska grupa Irgun aktivirala eksploziv podmetnut u posudama sa mlijekom. „Kuhinja je imala specijalna vrata, koja su se koristila za unos inventara, i tuda su ulazili zaposleni“, kazao je on. „Vidjeli smo kada su unijeli posude sa mlijekom. Kada se dogodila eksplozija prepolovila je prostoriju i usmrtila svakoga ko se nalazio unutra“, kazao je.
Događaji su se smjenjivali munjevitom brzinom. Naredne godine, 1947, Generalna skupština UN je pristala na plan podjele Palestine na arapsku i jevrejsku državu.
Jevrejski lideri su prihvatili plan, kojim su dobili 56 odsto teritorije. Arapska liga ga je odbacila.
Shvativši da predstoji rat, Džadala je 1947. otišao u Siriju na vojnu obuku. Vratio se kako bi služio u Arapskoj oslobodilačkoj armiji, dobrovoljačkoj vojsci koja se protivila planu podjele, a kasnije se borio sa gerilskim liderom Jerusalima Abdelom Kaderom Huseinijem.
„Svi smo bili pobunjenici“, prisjeća se on. „Bilo je boraca, mudžahedina, svi smo bili dio toga. Odabrana je grupa mladih ljudi, izabran sam da još jednim borcem da predstavljam moje mjesto“.
Kada je čuo da je Huseini stradao u borbi kod Al Kastala, zapadno od Jerusalima, znao je da to znači poraz.
„Situacija se promijenila, moral je pao“, kazao je. „Onog dana kada su se Britanci povukli a izraelska zastava se zavijorila na zgradi Visokog predstavnika, počela je nakba“.
Od tog dana do danas on se više ne nada miru. „Mir neće biti postignut jer smo slabi. Palestinskim narodom se manipuliše kroz istoriju“, kaže Džadala. „Sve što želimo je da živimo u miru i bezbjedno na našoj zemlji, u našim domovima. Želimo da živimo tamo gdje smo rođeni“.
Bonus video:
