Libiju je, prema podacima UNHCR, napustilo više od 180.000 stranih radnika. Neki imaju sreće da dolaze iz Amerike i Evrope, pa evakuacija ide prilično lako. Ali drugi nisu te sreće i to liči na humanitarnu katastrofu.
Prizor je krajnje potresan, izvještava Dojče vele iz Ras el Džedira, graničnog prelaza na tunisko-libijskoj granici. Većina izbjeglica su Egipćani, ali ima i Sudanaca, Vijetnamaca, Afrikanaca...
Izgleda kao da se negdje u pustinji okupila sva bijeda Trećeg svijeta. Desetine hiljada gastarbajtera iz Azije i Afrike, koji su u Libiju došli da bi zaradili nešto novca, umjesto na gradilištima, sada su negdje u nedođiji i ne znaju više kuda.
Povorka ljudi, koja seže u nedogled, čeka na pomoć Ujedinjenih nacija. Negdje u daljini nazire se šator u kojem humanitarci pokušavaju da pomognu preplašenim ljudima. Neki od njih uporno uzvikuju "Bangladeš, Bangladeš", jer odatle dolaze i nadaju se povratku u domovinu.
"Ovdje nas je sigurno deset hiljada, a vlada u Bangladešu ne čini ništa. Ne znamo kuda bismo. Gadafijevi ljudi su nam oduzeli sve. Novac, pasoše, mobilne telefone... Imao sam 1.000 dinara kod sebe. Pretukli su me i uzeli mi novac", priča jedan od izbjeglica.
Istu sudbinu dijele i Afrikanci. Tvrde da im je i gore nego sapatnicima iz Bangladeša.
"Naša afrička braća, mnogo njih, i dalje se nalazi negdje u pustinji. Ne smiju da se upute u neki grad. Plaše se da bi ih tamo napali i ubili. Mnogi su već ubijeni. Samo nekolicina nas je uspjela da stigne do granice", kaže jedan Afrikanac.
Put koji se nalazi iza beznadežne kolone izbjeglica vodi ka Tripoliju. Svi oni nalaze se u Ras el Džediru. I tu je bilo borbi između pobunjenika i vojnika libijskog režima.
"Neki Libijci su nas krili po kućama. Ali vojska bi upadala i govorila - imate tri dana da se izgubite, a ako to ne uradite, ubićemo vas. Zato smo i pobjegli", priča drugi Afrikanac.
Da bi došli do granice, morali su da prođu nekoliko frontova. Napadali su ih i protivnici Gadafijevog režima.
"I oni su nas lovili. Bilo je tu ljudi koji bi nas optuživali da smo Gadafijevi plaćenici, da smo ubice, samo zato što smo crnci. Gadafi je afričke vojnike dovodio iz Čada, Sudana, Nigera. Ali Libijci misle da smo svi mi isti, iako dolazimo iz Gane i Nigerije", žali se jedan Nigerijac.
Čak i u mirnim vremenima u Libiji je bilo brutalnih rasističkih napada. U arapskom svijetu ima mnogo onih koji ne vole afričke crnce. Isfrustrirana mladež iz Tripolija i Bengazija bi ih "lovila po ulicama". Gadafijeva vizija o velikom afričkom ujedinjenju nije mnogo pomogla.
"Ovo je humanitarna katastrofa", kaže tuniska ministarka zdravlja Habiba Benramdan nakon posjete izbegličkom kampu u Ras Džediru. Ona apeluje na međunarodnu zajednicu da pomogne u obezbjeđivanju aviona i brodova da bi izbjeglice bile vraćene kućama.
Za to vrijeme, iz dana u dan, raste broj izbjeglica koji se nalaze u nedođiji, na ničijoj zemlji, negdje između Tunisa i Libije.
Galerija
Bonus video:
