Piše: Kris Paten
Za Boga je ovo bila dobra godina. Nakon što su presušili literarni napadi na Svevišnjeg od strane oksfordskog akademika Ričarda Dokinsa, esejiste Kristofera Hičensa i drugih, vjernici su uzvratili udarac.
Najbolji od svega je bio rad „U odbranu Boga“ izvanredne istoričarke religije Karen Armstrong. Međutim, ono što je još značajnije je vijest da više ljudi (u Britaniji sigurno) ide u hrišćanske crkve svih denominacija. Štaviše, papa je u septembru obavio veoma uspješnu posjetu Britaniji. Već nam je poznata velika posjećenost džamijama u zemlji.
U ovo doba godine, naravno, mnogi hrišćani koji ne idu redovno u crkvu posjećuju božićne službe. Božićne pjesme, crkvena zvona i jasle su još u srcu zimskih svečanosti, zajedno sa potrošačkim ludilom. Međutim, ove godine su „veliko trošenje“ u Evropi možda spriječili veliki zimski mraz i strogi programi štednje na većem dijelu kontinenta.
Ono što religija treba da nas nauči je da ne mrzimo, nego – da se ponovo pozovem na Konfučija – kako da razvijemo društvo koje se brine i srdačno dočekuje siromašne, strance i ugnjetene
Čak i u najnereligioznijim kućama, većina djece u zapadnim društvima vjerovatno zna detalje božićne priče. Putnici koji ne mogu da nađu mjesto za stolom u krčmi. Rođenje djeteta u štali. Dolazak mudraca sa poklonima zlata, tamjana i smole. Naučili smo sve o ovim stvarima u isto vrijeme kada smo čuli priču o Deda Mrazu, njegovim irvasima iz Laponije i vrećama punim poklona.
Mi brzo gubimo vjeru u taj zimski mit. Ipak, težimo da sačuvamo iste statvove o bogu koje smo formirali u djetinjstvu i kad odrastemo. Starac da dugačkom bradom pazi na nas i većina nas zadrži prilično bukvalno mišljenje o pričama o njegovom sinu ispričanim u Novom zavjetu Biblije.
To je taj Bog koga ateisti poput Dokinsa i Hičensa napadaju. A, sa takvom metom, nije mnogo teško pogađati u cilj i još više je ismijavati. Na stranu činjenica da se može dati čak i jači argument protiv bezbožništva – sjetite se zvjerstava ateističkih totalitarnih režima tokom dvadesetog vijeka – i razmotriti napad na one čija privrženost bukvalnoj interpretaciji religijskih tekstova znači njihovo poricanje nauke i razuma. Za njih je svijet stvoren za šest dana; evolucija je primamljiva bajka.
Mi koji smatramo da nauka i religija obitavaju u različitim domenima i koji se sjećamo da je Sokrat dokazivao da vas nauka ne uči ni moralnosti ni smislu, nalazimo da naše argumente podrivaju bukvalisti i fundamentalisti u svakoj religiji. Postoje hrišćani koji znaju sve o ognju i sumporu iz Knjige otkrovenja, ali izgleda da nisu čuli za uputstva o velikodušnosti iz Propovijedi na gori.
Slično tome, postoje jevreji tvrdolinijaši, kao što su doseljeničke grupe koje protjeruju Palestince iz njihovih domova u istočnom Jerusalimu i Hebronu, a koje su zaboravile prva učenja jevrejskih učenjaka da se prema strancima treba odnositi kao prema svom narodu. A postoje i muslimani koji ignorišu naredbe Kurana vezane za pluralizam, toleranciju i mir.
Ono u čemu je ateistička kritika često ispravna je isticanje količine štete koju u današnjem svijetu često nanose ovakvi fundamentalisti. Američki desničarski stavovi o njihovim pravima na osnovu mjesta koje njihova zemlja zauzima u svijetu se potkjepljuju fundamentalističkom dogmom. Ujedinjene nacije su đavolova lična kreacija. Predsjednik Barak Obama je jedan neamerički musliman. Palestina od rijeke Jordan do obale treba da se preda Izraelu kako bi svijet mogao da skonča u kataklizmičkom hrišćanskom trijumfu.
Jevrejski fundamentalisti opstruiraju svaki mirovni proces koji je ostao na Bliskom Istoku i grade još nelegalnih naselja. Islamski fundamentalisti definišu džihad kao teroristički rat protiv Zapada i pozivaju na islamski kalifat od Atlantika do Pacifika.
Kreštavi i razorni dogmatizam fundamentalista bilo koje linije ima jednu zajedničku crtu: svađalački osjećaj nezadovoljstva koji proizilazi iz straha i ozlojađenosti prema modernom dobu. Hrišćanski fundamentalizam u Americi podsjeća na populizam devetnaestog vijeka i antiintelektualizam. Članovi evangelističkih crkava vežu svoja vjerovanja za sirovi individualizam prvih doseljenika. Oni preziru establišment.
Jevrejski fundamentaliti vjeruju da su kritičari Izraela antisemiti ili, u slučaju jevrejskih protivnika tvrdolinijaškoj izraelskoj politici, „jevreji koji mrze sami sebe“.
Islamski fundamentalisti smatraju da je ono što ostatak nas smatra liberalističkim uticajem tehnološkog napretka i globalizacije, u stvari, drski povratak zapadnog kolonijalizma.
Da bi Nova godina bila srećnija, trebalo bi da poslušamo suštinske poruke svih ovih velikih religija, a prije svega Konfučijevo zlatno pravilo da nikada ne treba da uradimo drugima ono što ne bismo željeli da se desi nama samima. Ono što religija treba da nas nauči je da ne mrzimo, nego – da se ponovo pozovem na Konfučija – kako da razvijemo društvo koje se brine i srdačno dočekuje siromašne, strance i ugnjetene.
To je najvažnija poruka svima, uključujući i ateiste, da od hrišćanstva preuzmu priču o Božiću.
Autor je rektor Univerziteta Oksford; posljednji je britanski guverner Hong Konga i bivši komesar EU za spoljne poslove
Copyright: Project Syndicate, 2010.
Bonus video:
