Dok veče pada na Kabul, trogodišnji Benjamin osjeća da bi otac trebalo da se vrati kući s posla.
Ali prošli su mjeseci od bombaškog napada u kojem je poginuo njegov “Aba” Sabavun Kakar i osam drugih avganistanskih novinara. Benjamin plače i gnjavi majku, Mašal Sadat Kakar pitanjima: gdje je Aba? Kada se Aba vraća kući?
Kakarova sa bebom Sarfaz u rukama pokušava da mu odvuče pažnju igračkama. Ali kako Benjamin ne prestaje sa plakanjem, odvodi ga na balkon i pokazuje mu najblistaviju zvijezdu.
“Aba je tamo”, kaže.
Rat u Avganistanu odnosi mlade muške živote i iza sebe ostavlja generaciju definisanu tim gubitkom. Djeca poput Benjamina imaće samo najranija sjećanja na svoje očeve. Bebe poput Sarfaz još manje, jer nikada nisu stigle da upoznaju svoje očeve. A sve to na svojim plećima nosi desetine hiljada udovica koje je rat stvorio od 2001. i koje sada moraju da podižu porodice u zemlji gdje je ekonomska situacija užasna i gdje dnevno pogine 50 ljudi.
Nova udovica često mora da se oslanja na muževljevu porodicu koja će, vrlo vjerovatno, tražiti od nje da se uda za muževljevog brata ili rođaka.
Rahila Šams je takođe udovica - ima 22 godine i šest mjeseci je trudna sa drugom ćerkom. Njen suprug Ali Dost Šams bio je okružni guverner i ubijen je u talibanskom napadu u aprilu.
“Izgubila sam ljubav, prijatelja i oca dvije ćerke. Svi mi govore da ostanem jaka ali niko mi ne kaže kako”, rekla je ona. “Osjećam se kao da mi je sve gotovo. Ali pokušavam da ostanem snažna jer sam mu obećala da ću se starati o našim ćerkama”.
Rahila je bila u devetom razredu u okrugu Malistan, jugozapadno od Kabula, kada ju je Šams, dalji rođak, vidio na jednom vjenčanju i poslao porodicu da traži njenu ruku. Bila je upola mlađa od njega, ali joj se dopao, kaže, a i bio je na putu da postane guverner. Par se preselio u Kabul gdje se upisala u školu za vaspitačice. Šams je postao okružni guverner provincije Gazni i često je dugo odsustvovao od kuće. Prvu ćerku Sofiju dobili su četiri godine poslije vjenčanja.
Sabavun i Mašal Kakar su se upoznali u večernjoj pravnoj školi. Oboje su imali dnevne poslove: Mašar je radila za humanitarnu organizaciju, a Sabavun kao radijski novinar. Sprijateljili su se narednih godinu dana, ćaskajući preko telefona i odlazeći na ručak zajedno.
Nakon što su objelodanili vjeridbu, par je udružio ušteđevinu - ona je zarađivala više od njega - i kupili su stan.
“Bio je dobar čovjek i mnogo me je volio i ja ga volim - zauvijek i do kraja života”, rekla je ona.
Mašal je bila na poslu 30. aprila kada je dobila poruku o eksploziji u kvartu gdje je bila kancelarija njenog muža.
“Kada sam ga pozvala, javio se na telefon i rekao mi: ‘Mašal džan, umirem’”, priča ona. “Rekla sam mu: ‘Budi jak, stižem’”.
Stigla je u bolnicu i išla iz prostorije u prostoriju dok ga nije pronašla.
Sabavun joj je rekao da ima rupu u leđima i da možda neće preživjeti, ali dok su ga odvodili na operaciju, ona je pomislila da hoće. Sjela je iscrpljena i zaspala smišljajući hranjive obroke koje će mu spremati da se oporavi.
Probudili su je i rekli joj da je Sabavun umro. “Sve se smračilo, kao da je pala noć”, rekla je Mašal. Bila je u osmom mjesecu trudnoće.
Za porodicu Šams, tragedija je uništila radost Šamsovog povratka. Noć prije nego što je ubijen prošlog proljeća, pozvao ih je i rekao da stiže kući za dan-dva. Sofija nije mogla da se obuzda, skačući i pjevajući: “Moj Atai stiže! Moj Atai stiže”!
Talibani su mu upali u kancelariju dan kasnije i otvorili vatru.
U mjesecima koji su uslijedili poslije ubistva njihovih muževa, mlade udovice ne samo da su morale da se bore sa tugom i konfuzijom djece, već i sa jezivom izvjesnošću da će ih proslijediti rođacima njihovih muževa.
Kakarovu su pozvali da se pridruži muževljevoj porodici u provinciji Helmand.
Odbila ih je. Zahtjevi su postajali sve direktniji, dok su tvrdili da nije dobro da mlada žena sa dvoje djece bude sama u Kabulu.
“Rekla sam im da sam obrazovana žena i da mogu sama da brinem o sebi”, rekla je Kakarova.
Vratila se na posao. Ali zbog ranjivosti što je mlada, sama žena u Avganistanu odlučna je da napusti zemlju.
Prijatelji i kolege su počeli da je salijeću.
Kako su mjeseci prolazili, Benjamin je prestao da pita kada će mu se otac vratiti, ali je i dalje uznemiren u sumrak.
Bez posla, Šamsova sa djecom živi u kući muževljevog najstarijeg brata.
Ona i suprug su znali da će drugo dijete biti djevojčica, ali se ona nadala da će beba nekako biti dječak koji će se brinuti o njoj i Sofiji.
“Ako bude sin, spasiće mi život”, rekla je ona svom ginekologu. Ljekarka je pokušala da je utješi pričom o svom rođaku koji je ubijen na zapadu zemlje nekoliko mjeseci ranije. “Niste sami”, rekla je Šamsovoj. “U Avganistanu ima mnogo žena poput vas”.
The New York Times
Bonus video:
