U kolumni o „najmoćnijoj sili na svijetu“, koju sam 2011. napisao za „Forin polisi“, nisam imao na umu nuklearno odvraćanje, Internet, Boga, Lejdi Gagu, ili čak tržište obveznica - nego nacionalizam. Ideja da ljudi formiraju različita plemena zasnovana na zajedničkom jeziku, kulturi, etničkoj pripadnosti i samosvijesti, i da bi takve grupe trebalo da budu u stanju da upravljaju sobom, oblikovala je istoriju proteklih 500 godina na način koji mnogi ljudi još uvijek ne razumiju u potpunosti.
Od tada se ništa nije dogodilo da bi promijenilo moje stavove. Danas je još važnije razumjeti moć nacionalizma. Nacionalizam - naročito, želja da se vrati izgubljena nacionalna autonomija - podstakao je odluku Britanije da napusti Evropsku uniju, iako lideri pokreta ne znaju kako da to sprovedu i izlazak će vjerovatno učiniti većinu Britanaca siromašnijima, a mogao bi dovesti i do raspada Ujedinjenog Kraljevstva. Američki predsjednik Donald Tramp je na talasu nacionalističke nostalgije za zamišljenom prošlošću („Učinimo Ameriku ponovo velikom”) ušao u Bijelu kuću 2016. i ona čini osnovu protekcionističke i antiimigrantske politike zbog koje je njegova politička baza sada lojalna. Nacionalizam je ključan za ambiciozne napore kineskog predsjednika Sija Đinpinga da Kinu učini svjetskim liderom, i to je nit koja povezuje desničarske evropske političare u Francuskoj, Austriji, Italiji, Mađarskoj i Poljskoj. Gdje god se okrenemo, zapravo, vidimo nacionalizam na djelu u današnjem svijetu.
Zašto je nacionalizam toliko moćan i zašto je njegov uticaj tako važan?
Za početak, ljudi su društvena bića. Od trenutka kada se rodimo, pripadamo nekoj vrsti zajednice - porodici, plemenu, selu, provinciji i, danas, zemlji. Budući da od samog početka zavisimo od onih oko nas, ljudi su evoluirali da budu veoma osjetljivi na razlike unutar grupe/izvan grupe. Sposobnost brzog identifikovanja prijatelja i neprijatelje nekada je bila presudna za preživljavanje, i kognitivno je lakše osloniti se na jednostavne pokazatelje („ona govori moj jezik”, „izgleda drugačije od moje grupe”) nego sprovoditi dubinsku procjenu nečijeg karaktera ili sklonosti. S obzirom na ove evolutivne imperative, nije iznenađujuće da su ljudi vjerovatno osjetljiviji na takve razlike nego što bi trebalo. Ovo ne znači da ne možemo da vidimo dalje od naših plemena i da stvaramo snažne veze sa drugima, ili da vremenom ne možemo redefinisati ko je „unutar“ ili „izvan“, nego da imamo snažnu sklonost da se jače identifikujemo sa onima za koje smatramo da su „kao mi“.
Do sada, „nacija” je bila najveća kulturna grupa koja ima trajnu privlačnost za svoje članove. Karakteristike koje određuju naciju mogu varirati, ali obično uključuju zajednički jezik, kulturu, teritorijalno porijeklo i zajedničku priču o kolektivnoj prošlosti. Ono što je najvažnije, nacija je grupa ljudi koja sebe smatra sastavni dijelom jedinstvene zajednice sa određenim identitetom. Benedikt Anderson je rekao da su nacije „zamišljene zajednice” u kojima potpuni stranci ipak prepoznaju i priznaju jedni druge kao pripadnike iste grupe.
Džon Mirshajmer u nedavno objavljenoj knjizi „Velika obmana” kaže da moć nacionalizma jednim dijelom počiva na njegovom simbiotskom odnosu sa državom. Imajući u vidu konkurentske pritiske svojstvene svijetu bez centralne vlasti, države imaju snažne podsticaje da ohrabruju nacionalno jedinstvo unutar svojih granica tako da su građani lojalni i voljniji da se žrtvuju za državu kada je to potrebno. Promovisanje nacionalizma - posebno zajedničkog jezika - takođe je pomoglo u stvaranju ujedinjenijih nacionalnih ekonomija i produktivnije populacije, čime se uvećava ukupni kapacitet države.
Slično tome, iz razloga što su nacionalne grupe koje nemaju vlastitu državu podložnije osvajanjima, apsorpciji, progonu ili asimilaciji, mnoge nacije su odlučile da teže osnivanju sopstvene države vjerujući da je to najbolji način da osiguraju opstanak kao nezavisna kulturna grupa. Nesrećne istorije Kurda, Palestinaca, Tamila i mnogih drugih pokazuju šta se može dogoditi kada se težnje nacionalne grupe ka državnosti iznova osujećuju.
U modernom svijetu, ukratko, nacije žele svoju državu kako bi osigurale opstanak i autonomiju, dok države promovišu nacionalizam da bi ojačale sebe i sačuvale nezavisnost. Nacionalistički pokreti se nadaju da će se ući u redove Ujedinjenih nacija, dok države čine ono što mogu da uguše indipendističke pokrete unutar svojih granica i da stvore homogeno tijelo lojalnih građana. U ekstremnim slučajevima, manjine se protjeruju, masakriraju ili „ponovo edukuju“ (kao što Kina sada pokušava sa Ujgurima u Sinđijangu) kako bi stvorila ujedinjeniju (i vjerovatno lojalnu) populaciju.
Pomenuti imperativi pomažu da se objasni zašto je nacionalizam i dalje tako moćna i trajna sila. I, nesumnjivo, njegov uticaj je dubok. Čak i veoma obrazovani i generalno skeptični pojedinci (poput mene) nisu imuni na njegove efekte. Zašto mi je krivo što nema američkih muškaraca među najboljim teniserima svijeta? Zašto navijam za američki tim na svjetskom prvenstvu za muškarce i žene? Ne zato što poznajem nekog od ovih sportista lično, što mi se sviđaju ili se divim njihovim vještinama. Uostalom, oni bi mogli biti pravi kreteni nedostojni pažnje. Navijam za njih samo zato što su Amerikanci. Iako smatram da imam kosmopolitski pogled na svijet i svjestan sam zavodljive privlačnosti nacionalnog ponosa, ne mogu od nje potpuno pobjeći.
Zašto bi trebalo danas brine ovaj moćni i trajni fenomen? Prvo, zato što politički lideri, uključujući većinu demagoga čije aktivnosti trenutno mute političke vode širom svijeta, lako iskorištavaju nacionalna osjećanja. Umotavajući se u plašt patriotizma i stalno upozoravajući na strance koji navodno ugrožavaju naš način života, vajni autoritarni lideri kao što su mađarski premijer Viktor Orban ili cinični oportunisti poput Borisa Džonsona, mogu da ubijede pristalice da su oni jedini odbrana od nacionalnog pada ili čak izumiranja.
Drugo, nacionalistička retorika ohrabruje dvostruke standarde - racionalizuje sve što čini sopstvena strana dok slično ponašanje drugih prikazuje u najgorem mogućem svjetlu. Amerikanci osuđuju Rusiju zbog akcija u Ukrajini (i one su svakako za osudu), ali zaboravljamo da smo u prošlosti uradili mnogo sličnih stvari. Više je nego ironično, na primjer, kada isti ljudi koji su glasno tražili da Sjedinjene Države izvrše invaziju na Irak 2003. godine (na osnovu sumnjivih argumenata i fabrikovanih „dokaza“) nisu oklijevali da napadnu Rusiju zbog miješanja u Ukrajini. Slično tome, američki zvaničnici poput državnog sekretara Majka Pompea rutinski prikazuju Iran kao nemilosrdnog agresora, ignorišući sve slučajeve kada su SAD koristile mnogo veću vojnu silu da bi se miješale u državama koje nisu učinile ništa da nas napadnu. Da se ne shvati pogrešno, ne branim rusko ili iransko ponašanje, samo objašnjavam kako nacionalističko zasljepljivanje otežava da se vidi što se stvarno događa.
Isto tako, nacionalizam doprinosi manjoj empatiji i razumijevanju između država. Zato što sve nacije uljepšavaju sopstvenu istoriju, umanjuju značaj ili poriču prestupe iz prošlosti i avoje akcije prikazuju kao časne i dobronamjerne, često se ne sjećaju štete koju su nanijeli drugima. Ako ih se sjećaju, umotaće ih u oblandu i oblik koji im odgovara. Kao rezultat toga, naredne generacije neće razumjeti zašto drugi imaju različit pogled na prošlost, a time i različit pogled na motive i karakter prve države. U nekim slučajevima, naravno, ovaj fenomen je možda prisutan u objema državama i nivo međusobnog razumijevanja čini još većim. Rezultat je da nijedna strana ne razumije u potpunosti zašto ona druga ima dobar razlog da bude obazriva ili sumnjičava, i obje će biti sklone da razborito odbrambeno ponašanje tumače kao dokaz zloćudnih namjera. Potrebno je samo razmotriti tvrdoglavo toksični odnos između SAD i Irana da bi se vidjelo koliko moćna i trajna može biti takva dinamika.
Nacionalizam je odavno i potencijalni izvor pretjeranog samopouzdanja, jer većina, ako ne i svi, nacionalni mitovi podrazumijevaju suptilne ili ne tako suptilne tvrdnje o superiornosti. Uče nas da naša nacija nije samo različita od svih ostalih, nego da je i bolja. Nacionalizam je teško odvojiti od nacionalnog ponosa, a ponos otežava da vjerujemo da bi nas neko spolja ikad mogao pobijediti u fer borbi. Ta tendencija ne znači da svaki sićušni David misli da može pobijediti moćnog Golijata (npr., čak i ponosne nacije nekad uviđaju da je ravnoteža moći okrenuta protiv njih), ali ipak može dovesti do arogancije i samozavaravanja. Vjerujem da nije slučajno što zaklete pristalice breksita misle da će izlazak iz EU vratiti britansku autonomiju (da) i označiti početak nove ere britanskog prosperiteta i veličine (ne). Zagovornici breksita su možda znali da su takve tvrdnje sumnjive i koristili ih ih čisto ciničnih razloga, ali ih je privlačnost nacionalnog ponosa učinila prijemčivijim za javnost.
Nacionalizam ima i dobrih strana, naravno. Ubjeđivanje pojedinaca da se žrtvuju za zajedničko dobro nije loša stvar, a zdravi stepen političkog jedinstva i ponosa u istinskim dosignućima države svakako je poželjan u odnosu na zlobne, beskrajne borbe koje danas dijele mnoge demokratije. Dvonacionalne ili multinacionalne države bez tradicije asimilicije nemaju privlačnu istoriju, a napori da se dodijeli autonomija svakoj naciji koja se samoidentifikuje unutar države vjerovatno bi nas doveli do pogubnih nivoa nefunkcionisanja i konačnog raspada.
U svakom slučaju, nacionalizam neće nestati. Zato je izazov se prihvate njegove dobre strane i ograniče one loše. To je, naravno, lakše reći nego učiniti. U najmanju ruku, njegova moć i istrajnost se moraju prihvatiti i poštovati. Između ostalog, zdravo poštovanje snage nacionalizma bi obeshrabrilo moćne države da misle da mogu prekrajati svijet prema svojim posebnim interesima i pomoglo nam da izbjegnemo arogantne fantazije koje su izazvale toliko štete posljednjih godina. Živimo u svijetu nakostriješenih nacionalizama, što se neće promijeniti u skorije vrijeme, a prihvatanje te činjenice je dobra osnova na kojoj bi trebalo graditi realističniju spoljnu politiku.
Danas se države teško odriču svete teritorije
Nacionalizam se može ispriječiti na putu potencijalnih političkih kompromisa, posebno kada se radi o navodno svetoj nacionalnoj teritoriji. Nije bilo racionalnog razloga da Srbija pokuša da zadrži Kosovo 1999. godine (lokalno stanovništvo je bilo pretežno sastavljeno od neprijateljski nastrojenih Kosovara, a sama ta oblast nije imala veliku stratešku ili ekonomsku vrijednost), ali Beograd nije mogao da je pusti jer je bila kolijevka srpskog nacionalnog identiteta. Slično tome, nemogućnost savremenih država da riješe dugotrajne teritorijalne sporove (bilo u Kašmiru, Istočnom kineskom moru, na Kurilskim ostrvima ili bilo gdje drugo) u velikoj mjeri je povezena sa snagom nacionalnog osjećanja. Ne tako davno, države su ustupale ili prodavale teritorije kada je to imalo strateškog ili finansijskog smisla, i obično su to radile bez mnogo polemike. (Sjedinjene Države su, na primjer, na taj način kupile Luizijanu od Francuske i Aljasku od Rusije). Danas takvih akcija gotovo da nema jer se nacionalizovane populacije odupiru odricanju od svega što se smatra dijelom svete teritorije zemlje.
Stiven Volt („Forin polisi”)
Autor je profesor međunarodnih odnosa na Harvardu
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
