Već nekoliko nedjelja, Turska vlada izaziva prekore međunarodne zajednice zbog načina na koji tretira spomenike i lokalitete jedinstvene kulturne baštine zemlje. Početkom jula, zbog nove brane potopljen je drevni grad Hasankejf, što je „Njujork tajms“ prokomentarisao da je antička dolina „izgubljena u progresu“. Nedugo nakon toga, turski premijer Redžep Tajip Erdogan objavio je da će istanbulska Aja Sofija - stara crkva koja je tokom istorije bila pretvorena u džamiju, pa u muzej - opet postati džamija. Kritičari su zabrinuti šta će to značiti za raskošne vizantijske mozaike u zgradi i ističu sve veći materijalni danak Erdoganove vjerske i autoritarne politike.
Istini za volju, Erdogan jedva čeka osude međunarodne zajednice. On snagu crpi iz konstantnih borbi protiv domaćih i sranih neprijatelja, a bitke za Hasankejf i Aja Sofiju mu podgrijavaju poziciju ozlojeđenosti i uvrijeđenosti. Erdogan nije predstavio pretvaranje Aja Sofije u džamiju samo kao pobožni čin ili ispravljanje istorijske nepravde, nego kao odbranu nezavisnosti Turske. U slučaju Hasankejfa, Erdogan optužuje kritičare da se ne protive gradnji brane zbog brige za kulturno nasljeđe ili životnu sredinu, nego zato što ne žele da Turska prosperira.
U Erdoganovom kulturnom ratu koriste se vjera, nacionalizam i materijalni napredak kao sredstva u borbi sa nultim ishodom protiv neprijatelja kod kuće i vani. Ovo je opšti stav međunarodne zajednice koji dijele i mnogi birači. Ali je ovaj rat malo doprinio unapređenju sve slabije ekonomije Turske, dok odnosi zemlje sa susjedima postaju sve kontroverzniji. Predsjednikova ratobornost stvara proročanstva koja se sama ostvaruju: on krivi spoljne faktore i strane sile za probleme koje je stvorilo njegovo uporno prizivanje neprijatelja nacije.
Opet džamija
Kada je proglašavao novi status Aja Sofije, Erdogan je zdanje opisao kao „zajedničku kulturnu baštinu čovječanstva“. Ipak, ostatak njegovog govora zvučao je kao upozorenje svakome ko bi ovu sintagmu mogao da shvati suviše bukvalno. Insistirao je na tome da preispitianje njegove odluke da Aja Sofiju opet proglasi džamijom predstavlja napad na prava Turske kao suverene zemlje, koje nije nimalo različito od dovođenja u pitanje zastave te zemlje ili samih njenih granica. Nekoliko dana kasnije, odgovorio je na kritike koje su uputile vlade Grčke i SAD, navodeći da je njihov sramni čin „ekvivalentan direktnom napadu na našu suverenost“.
Kako bi dodatno naglasio svoju novu fuziju vjere i suverenosti Turske, Erdogan je izabrao simbolički značajan datum - 24. jul - da se u novoproglašenoj džamiji Aja Sofiji održe prve zvanične molitve. Tog datuma 1923. godine, Saveznice su potpisale Lozanski mirovni ugovor, priznajući stvaranje nezavisne, moderne Turske Republike na čelu sa Kemalom Ataturkom. Kako je prvi potpisnik sporazuma bio sami Ataturk, turska istorija Lozanski mirovni ugovor tretira kao svojevrsnu tapiju, odnosno potvrdu o osnivanju Turske Republike, a njegovo potpisivanje kao ceremoniju priznanja njenog teško izvojevanog suvereniteta.
Održavajući molitve u Aja Sofiji na ovaj datum, Erdogan je odbacio i revidirao ovo viđenje. U Ataturkovom narativu implicirana je ideja da je on Aja Sofiju pretvorio u muzej, nakon što je Tursku oslobodio od evropskih okupatora koji bi je pretvorili u crkvu. Ono što implicira Erdoganov narativ je ideja da je i sami Ataturkov sekularizam predstavljao neku vrstu neprekidne strane okupacije. Drugim riječima, za Ataturka je sekularizam bio neizostavni dio uspostavljanja turskog suvereniteta. Za Erdogana, suverenost Turske ostaje djelimična sve dok se religija ne vrati na mjesto koje joj pripada.
Erdogan je u prošlosti izazivao nemir kod turskih susjeda nagovještavajući da suverenost njegove zemlje još nije kompletna. Predsjednik kritikuje uslove Lozanskog sporazuma, dok se poziva na „duhovne granice“ Otomanskog Carstva i o ogromnom dijelu istočnog Mediterana govori kao o turskoj „plavoj domovini“ (mavi vatan). Uzimajući u obzir nedavno raspoređivanje turskih snaga u zemljama poput Libije i Sirije, ova retorika je pomogla da se mnoge zemlje regiona - uključujući Kipar, Egipat, Grčku, Izrael, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate - povežu u sve čvršći savez protiv Ankare. S druge strane, ovaj front je samo produbio ubijeđenost Ankare da se turska suverenost mora braniti od neprijateljskog okruženja. Slučaj Hasankejfa je možda manje poznat od Aja Sofije, ali isto otkriva dosta o Erdoganovoj ratobornoj politici. Ugniježden pored rijeke Tigris, Hasankejf je posjetiocim pružao živopisan skup džamija, grobnica, utvrđenja i drugih arhitektonskih spomenika koje su gradili mnogi vladari u ovoj naseobini koja nikada nije bila napuštena u svojoj milenijumima dugoj istoriji.
Kritičari projekta izgradnje brane postaju sve glasniji kako se posljednjih godina pojačavaju poplave u ovom području, ali Ankara odgovara još većom riješenošću da nastavi s projektom.
Brana koja je poplavila Hasankejf dio je Projekta jugoistočne Anadolije, desetogodišnjeg plana razvoja regiona u kojem mahom žive Kurdi za koje su se turski zvaničnici nadali da će smiriti kurdski separatizam. Ovaj pristup je zasigurno bio mirniji od nasilnog gušenja kurdskog nezadovoljstva kojem su pribjegavale vlasti, ali je isto tako koristio prosperitet kao melem za uskraćivanje prava na jezik i kulturu. Od dolaska na vlast 2002, Erdogan i njegova partija su takođe govorili kako će osvojiti kurdske glasove politikom razvoja. Međutim, u posljednjih četiri godine ta se retorika pokazala kao šuplja priča, pošto je Erdogan sistematski hapsio parlamentarce iz redova Kurda i umjesto izabranih kurdskih gradonačelnika postavljao vladine izabranike.
Patriotska megalomanija
Predsjednik sprovodi ogromne građevinske projekte, kao što je izgradnja najvećeg svjetskog aerodroma u Istanbulu i kopanje kanala koji će povezivati Crno i Mramorno more kako bi demonstrirao moć Turske, iako je osnovanost ovih projekata više nego nejasna. Erdogan se nada da će simbolični odjek ovih projekata, koji prikazuje Tursku kao snažnog i nezavisnog aktera na globalnoj sceni, ostaviti cijenu tih projekata van svake debate. Kritičari, su na primjer, negodovali zbog cijene i bezbjednosti novog istanbulskog aerodroma, ali provladina glasila su opovrgavanje ovih kritika predstavila kao dio svrhe samog projekta.
Kao što je jedan list objavio uoči otvaranja aerodroma 2018: „Sjutra je zvanično otvaranje projekta za koji su pričali da se nikad ne može izvesti.“ Erdoganova ratoborna retorika djelimično se pokazuje učinkovitom jer uspješno bira bitke koje će voditi dok ne pobijedi. Upitan za pretvaranje Aja Sofije u džamiju, jedan istaknuti lider nacionalističke opozicije je priznao da je zatečen: „Ovo je prvi put da nisam bio u pravu. Rekao sam da Erdogan Aja Sofiju nikad neće otvoriti za molitvu... Nisam bio u pravu. Nek je blagosloveno. Moje čestitke, gospodine Erdogane.“
Protivnici redovno govore da Erdogan drskost pokazuje samo radi predstave i kao ciničan način da osvoji glasove. Međutim, činjenica da on često radi to što priča, donosi mu podršku. Na primjer, 2019. godine mnogi domaći i strani kritičari nisu mislili da će ostvariti plan da kupi ruske odbrambene projektile, insistirajući da će na kraju pokleknuti pod američkim pritiskom. Kritičari se i dalje pitaju koliko je racionalno bilo potrošiti 2,5 milijarde američkih dolara na sistem naoružanja koji trenutno leži u magacinu, koji i dalje može izazvati sankcije SAD i koji Turska ne može koristiti u odbrani protiv ruskih napada (poput vazdušnih napada u kojima su stradala 33 turska vojnika u Idlibu prošlog proljeća). Ali Erdoganova prkosna priča učinila je da sami čin kupovine naoružanja izgleda kao pobjeda, čak i u očima onih koji su umanjivali značaj projekta.
Ne zna se koliko će ovakve pobjede zadovoljavati turske birače, kao ni šta će Erdogan uraditi kada više ne budu dovoljne. Turska ekonomija je sve gora, cijene rastu, valuta slabi. Erdogan je do sada uspijevao da održi tijesnu većinu cenzurom i hapšenjem oponenata, dok je izborna pravila prepravljao u svoju korist. Međutim, ankete pokazuju da mu se baza podrške osipa, pa ni ove nedemokratske mjere možda više neće biti dovoljne. Predsjednički i parlamentarni izbori su zakazani za 2023. Narednih godina, birači će bez sumnje dobiti još džamija i megaprojekata, a trvenja na istočnom Mediteranu se neće okončati. Onda će morati da odluče da li su ove borbe izvor rješenja ili njihovih problema.
Ataturkovo podmićivanje Zapada
Vizantijski imperator Justinijan sagradio je Aja Sofiju u šestom vijeku kao grandiozni simbol imperijalne religije i moći. Nakon što su Osmanlije osvojile Konstantinopolj 1453. godine, sultan Mehmed II tu je crkvu pretvorio u džamiju, manje-više iz istog razloga. Godine 1934, turski predsjednik Kemal Ataturk, koji je lično povratio Istanbul pošto je pobijedio britanske i grčke snage, naložio je da se zdanje pretvori u muzej.
Tim činom naglašavao se sekularni karakter mlade turske republike i apelovalo se na osjećaj za zajedničke kulturne i civilizacijske vrijednosti sa silama Zapada koje je Turska bila upravo pobijedila. Međutim, mnogi islamisti i konzervativni nacionalisti su bili duboko uvrijeđeni ovakvom odlukom; desakralizacija Aja Sofije bila je šamar muslimanskom identitetu Turske i svojevrsno podmićivanje turskih neprijatelja sa Zapada.
Ekolozi kao neprijatelji države
Zbog izgradnje brana se uvijek nanosila šteta prirodi i ljudi su se raseljavali - ali su one decenijama takođe predstavljale simbol razvoja i demokratizacije. Prva turska vlada izabrana na slobodnim izborima gradila je brane uz entuzijastičnu podršku američkih savjetnika u periodu Hladnog rata. Turski predsjednik Dželal Bajar posjetio je Huverovu branu 1954, a sledeći premijer Sulejman Demirel je proučavao hidrogradnju u SAD. U vremenu kada su mnogi Amerikanci gledali na TVA (vladina organizacija Tenesi veli autoriti - Tennessee Valley Authority - koja je koristila rijeku Tenesi da obezbijedi struju za depresivno područje, prim.prev.) kao na jasan primjer posvećenosti predsjednika Frenklina Ruzvelta ruralnom razvoju, turski političari su takođe gradili brane kako bi osvajali glasove birača iz ruralnih područja željnih navodnjavanja i struje.
Posljednjih godina, ogromne brane, poput one u Hasankejfu, našle su se na meti kritika turskih liberala i boraca za zaštitu životne sredine koji dovode u pitanje njihovu stvarnu korist i tvrde da od tih benefita ništa neće vidjeti oni koji su zbog izgradnje raseljeni. S druge strane, Erdogan odgovara agresivno: vlasti su privodile stranog novinara koji je bio u posjeti Hasenkejfu, hapsile demonstrante koji su protestovali protiv narušavanja životne sredine, a protivnike projekta etiketirale kao teroriste i strane agente.
Tako je brana, kao i mnogi drugu razvojni projekti, postala važnija zbog toga šta sugeriše, nego šta se njome zaista postiže.
Članak je preuzet iz časopisa "Forin afers" Prevela i priredila: Danka Vraneš Redžić
Bonus video:
