Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan je svojom politikom i vojnim uplitanjem u Siriji i Libiji, kupovinom naoružanja od Rusije i posebno najnovijim sukobom s Atinom oko istraživanja nalazišta gasa u grčkim i kiparskim morskim zonama, unio raskol u NATO i teško ugrozio odnose s Evropskom unijom.
To smatraju analitičari i mediji u EU, a italijanski časopis za geopolitiku "Limes" piše da se "Erdoganova Turska opredijelila za Sredozemlje kao svoje privilegovano geopolitičko područje…i nastoji da povrati status velike (neootomanske) sile u nemirnom mare nostrum".
U svim osvrtima analitičara i medija EU se ističe da je tursko nastojanje da uz vojnu prijetnju istražuje ogromne rezerve gasa u međunarodno priznatim vodama drugih zemalja pokušaj da se po svaku cijenu dođe do zamašnih izvora energenata kojih praktično Turska nema i uvozi.
Svi su saglasni da se otud došlo do ivice "gasnog rata" u Sredozemlju, uz vidno nastojanje EU, mada uz potpunu podršku svojim članicama Atini i Nikoziji, utiče na Ankaru da smanji zaoštravanje i okrene se dijalogu, iako je i njemačka kancelarka Angela Merkel jasno stavila do znanja da će u suprotnom EU Turskoj uvesti ekonomske sankcije.
Erdogan je uzvratio da se ne boji nikakvih sankcija i pritisaka i da će nastaviti da istražuje gas u morskim zonama koje smatra da pripadaju i Turskoj.
Grčka se poziva na međunarodnu konvenciju iz Montego beja, 1982, kojom je Grčkoj međunarodno pravno dodijeljena velika ekskluzivna zona u istočnom Sredozemlju, ali Ankara nije potpisala tu konvenciju, kao što osporava i Lozanski sporazum sila pobjednica u prvom svjetskom ratu iz 1923. godine, kao i takav Pariski sporazum iz 1947. poslije drugog svjetskog rata, kojima su utvrđene i granice između Grčke i Turske.
Turska se najviše i skoro uz oružani pomorski okršaj sukobila sa NATO saveznicom Francuskom, koja ima poseban vojno-bezbjednosni sporazum s Grčkom i već joj je poslala pomoć u vojnim brodovima i avionima, dok su Atinu podržali i Izrael, koji želi da prvenstveno zajedno s Kiprom koristi ogromna nalazišta gasa u moru.
Grčku je, takođe posebnim sporazumom o zajedničkoj "ekskluzivnoj ekonomskoj zoni", što obuhvata i eksploataciju gasa, snažno podržao i Egipat.
Kairo je s Turskom u prilično neprijateljskim odnosima zato što je Ankara i u Siriji i u Egiptu podržavala politički islam "muislimanske braće" čiji je cilj ponovno osvajanje vlasti u tim zemljama.
Amerikanci su se dosad prilično uzdržano odnosili na krizu u Sredozemlju, iako je turskim potezima uzdrman NATO, pa je Francuska povukla svoje vojne snage iz NATO misija i zatražila raspravu unutar Atlantskog saveza o tome da li Ankara i dalje može biti njen član.
Erdogan je francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu poručio da ne smije sebe da vidi kao "neku veličinu kad se gleda u ogledalu" i ozbiljno naljutio Pariz izjavom da je Makron koji je odmah poslije eksplozije u Bejrutu tamo lično otišao i obećao pomoć, to učinio da bi povratio stari francuski neokolonijalni upliv u Libanu.
Takav rasplet teško pada EU kojoj je jako stalo da s Ankarom održi sporazum o zaustavljanju navale sirijskih i drugih izbjeglica, za koji je Turskoj već dala pomoć od tri i po milijarde eura od ukupno obećanih šest milijardi, a takođe imajući u vidu da je bitna uloga Turske u Siriji i Srednjem istoku, odakle EU i dalje vidi ozbiljne prijetnje po svoju stabilnost.
"Limes", međutim, navodi da su izgledi za nagodbu s Ankarom veoma zamršeni jer je poslije neuspjelog puča 2016. godine stasala nova vojno-politička elita koja rješenja za ozbiljne unutrašnje ekonomske i socijalne probleme, naročito pomanjkanje izvora energije, vidi u vraćanju starog osmanlijskog upliva, posebno sticanjem novih turskih uporišta u Sredozemlju, prvenstveno u Libiji.
Ključna "jabuka razdora" je i nastala zato što je Ankara sklopila sporazum s jednom od dvije sukobljene libijske vlade, onom u Tripoliju koja kontroliše mali dio teritorije, ali na osnovu kojeg je uspostavljena zajednička libijsko-turska ekonomska morska zona koja se direktno proteže i kroz kiparske teritorijalne vode i presijeca grčko ostrvo Krit i grčku suverenu morsku zonu.
Francuski poslovni list Lezeko tvrdi da Turska, udruživanjem s libijskom vladom u Tripoliju, kojoj je poslala i vojnu pomoć i islamske mudžahedine iz Sirije, "želi da torpeduje projekat evropskog podmorskog gasovoda koji bi išao u Grčku i dalje u Evropu".
Satelitskim i dubinskim istraživanjima je dosad utvrđeno da na prostoru Kipra, Izraela i Egipta leže nalazišta od hiljadu i 900 milijardi kubnih metara gasa, što predstavlja recimo 45 godina potrošnje ovog energenta u Francuskoj.
Istraživanja u tim područjima već vrše evropske, američke i ruske kompanije.
Vladi u Tripoliju suparničku i moćniju vlast libijskog generala Haftara podržavaju Egipat, zemlje Zaliva, Saudijska Arabija, Rusija i Francuska.
Italijanski časopis za geopolitiku objašnjava da će biti jako teško da se Turska privoli da odustane od iznuđivanja prava i na svoj dio "gasnog kolača" zato što je Ankara usvojila doktrinu ‘Plava otadžbina’ (Mavi Vatan na turskom), kojom se utvrđuju (sredozemni) morski prostori gdje želi da učvrsti svoju suverenu moć kao velike sile.
Neki komentatori američku uzdržanost u ovoj eksplozivnoj situaciji vide i kao djelimičnu prećutnu podršku Ankari i ukazuju na to da je portparol Pentagona Džonatan Hofman izjavio da su "Sjedinjene Države svakako jako zabrinute zbog incidenata u istočnom Sredozemlju", ali je naglasio i da su i Francuska i Turska, "obje važni saveznici u NATO… i želimo da dođu do rješenja bez uplitanja vojnih brodova i aviona".
Bonus video:
