Pobjeda Džozefa Bajdena znači da svijet može da odahne zato što je odbačena “autoritarna zadrtost” Donalda Trampa. Ishod izbora, međutim, izaziva zabrinutost zato što je Tramp osvojio 11 miliona glasova više nego 2016. godine. On je povećao podršku u zajednicama koje teško žive, gdje je stopa nezaposlenosti i siromaštva visoka, a zdravstvena njega neadekvatna, kaže senator Berni Sanders.
On smatra da demokrate moraju pridobiti onaj segment radničke klase koji i dalje misli da Tramp brani njihove interese.
“Za predsjednika koji neprestano laže, možda je Trampova najčudnija laž ta da su on i njegova administracija prijatelji radničke klase u našoj zemlji. Istina je da je Tramp doveo u svoju vladu više milijardera nego bilo koji predsjednik u istoriji,” piše Sanders.
On kaže da je Tramp dao velike poreske olakšice bogatašima i velikim korporacijama dok je predložio velike rezove u, na primjer, oblastima obrazovanja i zdravstvene zaštite.
Ipak, kako ističe senator iz Vermonta, određeni segment radničke klase i dalje vjeruje da je Tramp na njihovoj strani.
U vrijeme kada milioni Amerikanaca žive u strahu pošto su izgubili posao zbog nefer trgovinskih sporazuma i zarađuju manje nego prije 47 godina, pristalice su ga doživjele kao snažnog borca.
Koristio je rasizam, ksenofobiju i paranoju da ubijedi ogroman dio američkog naroda da brine o njihovim potrebama, što, prema mišljenju Sandersa, “ne može biti dalje od istine. “Njegov jedini interes, od prvog dana, bio je Donald Tramp,” ističe senator.
“Ako Demokratska stranka želi da izbjegne gubitak miliona glasova u budućnosti, mora da pomogne radničkim porodicama naše zemlje koje su danas suočene sa najvećim ekonomskim očajem od Velike depresije. Demokrate moraju riječima i na djelu pokazati koliko je Republikanska stranka nepoštena kada tvrdi da je stranka radničkih porodica,” poručuje Sanders, koji je učestvovao u trci za demokratsku nominaciju za predsjednika SAD.
U tom cilju, demokrate moraju smoći snage da se obračunaju sa moćnim specijalnim interesima koji su decenijama u ratu sa radničkom klasom u SAD, kaže Sanders.
“Mislim na Vol strit, farmaceutsku industriju, industriju zdravstvenog osiguranja, fosilnih goriva, vojnu, industriju privatnih zatvora, i mnoge profitabilne korporacije koje i dalje eksploatišu svoje zaposlene.”
Ako demokrate ne pokažu da će se suprotstaviti tim moćnim institucijama i agresivno se boriti za radničke porodice, pripremiće put za izbor nekog drugog desničarskog autokrate 2024. godine. A taj predsjednik bi mogao biti gori čak od Trampa, zaključuje Sanders.
Bajden je pozvao na jedinstvo i izlječenje i obećao da će raditi na tome da stekne povjerenje čitavog naroda. Ako sto stvarno misli, znači da nije naučio ništa otkad je Barak Obama održao skoro isti govor 2008, kaže kolumnista “Gardijana” Džordž Monbio.
SAD su podijeljene između eksploatatora i eksploatisanih, tlačitelja i potlačenih. Ne može se postići jedinstvo sa kleptokratama i oligarsima. Svaki pokušaj pretvaranja da može, dovešće do političkog neuspjeha. Neće dovesti do izlječenja nego da toga da Amerikanci budu polarizovani jedni protiv drugih, umjesto protiv plutokrata, smatra Monbio.
On kaže da je Obamin pokušaj da pomiri nepomirljive sile pripremio put za izbor Trampa. Obama se nije suprotstavio bankama čija je “bezobzirna pohlepa” izazvala finansijsku krizu, njegovo ministarstvo pravde je blokiralo napore da se kazne očigledni prekršaji finansijera, sklapao je trgovinske sporazume koji su podrivali prava radnika i ekološke standarde i svjedočio širenju nejednakosti i koncentrisanju bogatstva. “Drugim riječima, nije prekinuo konsenzus koji je nastao oko dominantne ideologije našeg vremena: neoliberalizma”, piše Monbio.
On kaže da je profesor na Goldsmits koledžu Vilijam Dejvis dobro opisao neoliberalizam, kao “razočaranje politike ekonomijom”. Politika se doživljava kao neefikasno ili nelegitimno sredstvo društvenog poboljšanja. Odlučivanje bi trebalo prenijeti na “tržište”, što je eufemizam za moć novca. Kupovinom i prodajom uspostavljamo prirodnu hijerarhiju dobitnika i gubitnika. Svaki pokušaj miješanja u taj prirodni poredak - poput oporezivanja bogatih, preraspodjele bogatstva i regulisanja biznisa - zakočiće društveni napredak, piše Monbio.
“Neoliberalizam razočarava politiku isisavanjem moći iz glasova naroda. Kada vlade odustanu od ambicije da uspostave socijalnu pravdu, politika postaje nevažna za ljudske živote. Ona se doživljava kao brbljanje udaljene elite. Razočaranje postaje oduzimanje moći”.
Prije nego što je neoliberalizam izazvao finansijski krah 2008, njegove doktrine su bile opšteprihvaćene širom političkog spektra. Obama je imao šansu da se izvuče iz toga, suprotstavi silama koje je “tržište” prikrilo i socijalnim podjelama koje su nastale. Međutim, on je odlučio da je ne iskoristi, piše Monbio.
“Tramp je upao u politički vakuum. Haotičan i beskrupulozan, u nekim aspektima je narušio neoliberalni konsenzus, raskidajući trgovinske sporazume, dok ga je u drugima ojačao. Međutim, važno je da je on bio čudovište koje je taj konsenzus stvorio. Njegov uspjeh bio je rezultat lažnog jedinstva i lažnog iscjeljenja elitnog političkog sporazuma. Kada je politika mejnstrima nudila samo ponižavanje i frustraciju, ljudi su se okrenuli otrovnoj, demagoškoj antipolitici”.
Monbio dodaje da ima nekih snažnih politika u Bajdenovom programu, ali da takođe postoji riješenost da ne prekine taj konsenzus direktnim sukobljavanjem sa donatorskom klasom.
Njegove mjere da podrži mala preduzeća su pozitivne, ali neće puno značiti ako ne stane na put velikim biznisima, ocjenjuje Monbio. Novi predsjednik je obećao da će povećati porez bogatima, “ali će mu se plutokrate smijati ako ne objavi rat poreskim rajevima i režimima tajnosti, počev od njegove države Delaver”, piše britanski novinar.
Ako Bajden ne ujedini narod protiv oligarha koji dominiraju nacijom, Amerikanci će ostati podijeljenjeni između sebe, ocjenjuje Monbio.
Možda zvuči čudno ideja da su SAD srećne što su dobile Trampa, ali, iako je bio opsjednut vlašću i potpuno bez savjesti i empatije, on je impulsivan i nesposoban i nije precizno slijedio program. “Drugim riječima, on je bio beznadežni diktator u pokušaju. On takođe nije imao sreće: da nije bilo pandemije, možda bi pobijedio. Međutim, on je utro put nekom još efikasnijem: nekom sa Trampovim odsustvom moralnih stega, ali sa odlučnim programom i hladnim, strateškim umom. Ako Bajden ne prekine politički konsenzus, on bi 2024. mogao otvoriti vrata nekom sposobnijem autokrati, upozorava Monbio. On rješenje vidi u borbi protiv milijardera, ogromnog novca u politici, pronevjera, i u zalaganju za radikalnu preraspodjelu i bogatstva i političke moći.
“Iako je Bajden politički kameleon, teško je vjerovati da će ispuniti tu ulogu. Možda sam preveliki pesimista, ali mi u ovom ranom stadijumu, njegovo predsjedništvo izgleda kao prelaz između nečeg užasnog i nečega puno goreg,” ističe Džordž Monbio.
Ekonomista Branko Milanović kaže da je Tramp u politiku donio sve vještine koje je usavršio gotovo pola vijeka u biznisu i on je bio “krajnji trijumf neoliberalizma”.
“On je građane vidio kao zaposlene koje može da šikanira i otpušta kako mu se ćefne. On je predsjedništvo vidio kao što Bezos vidi svoju poziciju u Amazonu: može da čini bilo što, nesputan bilo kakvim pravilima i zakonima”, navodi Milanović.
Tramp je podigao zavjesu koja građane, kao posmatrače političke igre, dijeli od vladara, i na najdirektniji način pokazao spletkarenje, razmjenu usluga, korištene javnih funkcija za sticanje lične dobiti. Milanović kaže da su za vrijeme prošlih administracija takve nezakonite i poluzakonite akcije kao što je primanje novca od stranih moćnika, prelazak sa jedne unosne funkcije na drugu i utaja poreza obavljane diskretno sa spuštenom zavjesom tako da gledaoci nisu mogli prisustvovati malverzacijama. “Tako smo zahvaljujući
Trampu mogli da vidimo duboku korumpiranost u srcu političkog procesa”, piše Milanović.
Prema njegovom mišljenju, Trampovi nasljednici će dati sve od sebe, ne da to promijene, zato što je to postala karakteristika sistema, nego da to prikriju.
Trampizam je globalni fenomen
Korijeni trampizma ne počinju i ne završavaju se sa Trampom pa čak ni sa američkom politikom, nego su tijesno povezani sa ekonomskim i političkim strujanjima koja pogađaju veći dio svijeta, smatra Daron Ačemoglu, profesor ekonomije na Tehnološkom institutu Masačusets (MIT).
On ne vidi previše prostora za optimizam nakon izbora u SAD jer je autokratski i populistički zaokret Trampovog predsjedništva nastao iz dubokih pukotina u američkoj politici i društvu.
“SAD su do 2016. bile zrele za populistički pokret, a tako je ostalo i danas. U protekle četiri decenije, stvorila se ogromna nejednakost između visoko obrazovanih i ostalih, te između kapitala i rada. Kao rezultat toga, prosječna zarada je stagnirala oko 40 godina, a stvarne zarade mnogih grupa, posebno muškaraca sa nižim obrazovanjem, stmoglavo su pale. Nijedna ozbiljna rasprava o političkim boljkama SAD ne može ignorisati te ekonomske trendove, koji su pogodili srednju klasu i doprinijeli gnjevu i frustriranosti nekih birača koji su se okrenuli Trampu.”
Ačemoglu ističe da se utvrđivanje osnovnih uzroka tih nejednakosti ispostavilo kao iznenađujuće teško. Uspon novih tehnologija poput kompjutera i vještačke inteligencije, podudarilo se sa periodom izuzetno niskog rasta proizvodnje, a analitičari nisu ubjedljivo objasnili zašto su te tehnologije koristile vlasnicima kapitala, a ne radnicima.
U analizi za “Forin afers”, navodi se da je još jedan krivac koji se često pominje - trgovina sa Kinom - svakako doprinio, ali da je kineski uvoz eksplodirao tek kad je nejednakost bila već u porastu, a američka proizvodnja već u padu. “Evropske države sa slično velikim trgovinskim prilivima iz Kine ne pokazuju isti stepen nejednakosti kao SAD. Niti deregulacija i propast sindikata u SAD mogu, na primjer, objasniti nestanak proizvodnih i činovničkih poslova, jer su ovi gubici u suštini uobičajeni u svim naprednim ekonomijama.”
Ačemoglu kaže da je ekonomska nejednakost, bez obzira njeno porijeklo, postala izvor kulturne i političke nestabilnost u SAD. Oni koji nisu imali koristi od ekonomskog rasta, razočarali su se u politički sistem. U oblastima gdje su uvoz iz Kine i automatizacija doveli do gubitka američkih radnih mjesta, birači su okrenuli leđa umjerenim političarima i glasali za ekstremnije.
Ačemoglu kaže da je desničarski populizam u SAD oživio kao potencijalna politička snaga najmanje dvije decenije prije nego što je Tramp preuzeo Republikansku stranku. Ta pojava je prisutna širom svijeta, ne samo u zrelim demokratijama koje se oporavljaju od gubitka radnih mjesta u proizvodnji, nego i u zemljama koje su imale ekonomske koristi od globalizacije, uključujući Brazil, Mađarsku, Indiju, Filipine, Poljsku i Tursku.
“Tramp i trampizam su američki fenomeni, ali oni niču u kontekstu koji je nesumnjivo globalan”, kaže profesor na MIT-u.
Oni koji žele da osnaže demokratske institucije, moraju izgraditi nove koje mogu bolje regulisati globalizaciju i digitalnu tehnologiju, mijenjajući njihov smjer i pravila tako da ekonomski rast koji podstiču koristi većem broju ljudi, navodi američki ekonomista.
Da bi se izgradilo povjerenje u javne institucije i eksperte, potrebno je dokazati da oni rade za narod i sa narodom, zaključuje Ačemoglu.
Bonus video:
