Prije nego što su mase njegovih pristalica upale u Kapitol 6. januara, Donald Tramp ih je zamolio da “vrate našu zemlju”. Njegove riječi su podsjetile na brojne primjere autoritarnih lidera koji su kroz istoriju pokušali da privatizuju vlast i pretvore je u privatnu svojinu.
Vraćanje onog što je vaše ne bi, po njegovoj logici, predstavljalo prekršaj, terorizam ili izdaju, nego samo ispravljanje stvari. Podstičući pretežno bijelu masu na opsadu institucije koja je potvrđivala, kako im je rečeno, “pokradene” izbore, Tramp je pokušavao da spasi svoje predsjedništvo kao da je njegova privatna svojina.
Proučavajući uporedni autoritarizam, saznali smo da to nije ništa novo. Istorija nudi mnoštvo zapanjujućih primjera autokrata koji su svoju funkciju i ovlašćenja tretirali kao privatnu svojinu. Kralj Francuske Luj XIV nije pravio razliku između sebe i države. Legenda kaže da je “Kralj sunce” govorio da je on država ili da, rječnikom svojine, država pripada njemu.
Bez obzira na to da li autokrate dođu na funkciju slučajno rođenjem, budu izabrani ili uzurpiraju rukovodstvo države, oni gotovo uobičajeno podlegnu iskušenju da svoj položaj ne smatraju privremenim zajmom, već kapitalom kojim mogu raspolagati kao gazde. Način na koji autokrate vladaju, kao se odnose prema nasljeđivanju i državnoj imovini, otkriva kako političku moć tretiraju kao privatnom vlasništvu.
Pošto su izabrani, pošteno ili manipulacijom, autokrate imaju tendenciju da otmu vlast legitimnoj vladi i, ako je potrebno, ukinu vremenska ograničenja mandata.
U slučaju Sija Đinpinga, to je ostvareno putem kozmetičkih ustavnih promjena koje je sproveo poslušni kadar stranke. Referendumi, poremećeni zastrašivanjem i nasiljem, imali su isti rezultat produžavanja vladavine Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji, Abdelaziza Buteflike u Alžiru i Uga Čavesa u Venecueli.
Drski despoti, poput bivšeg lidera Uzbekistana Islama Karimova, prosto ignorišu ustavno ograničenje mandata. Vladimir Putin ga je zaobišao tako što je prvo postavio marionetu, Dmitrija Medvedeva, da bi novi početak lažirao nakon manipulisanja ustavom.
Što se Trampa tiče, on se sa približavanjem kraja svog mandata nosio tako što je poricao. Poraz na izborima ga je primorao da porekne ono što se desilo i tvrdi da je ubjedljivo pobijedio. Uprkos svim dokazima, Tramp je brujao o izbornoj krađi, insistirao na ponovnom brojanju i pokrenuo seriju parnica bez uspjeha.
Međutim, čak ni sudije Vrhovnog suda koje je Tramp imenovao nisu mogle da odbrane njegovo polaganje prava na ono što vjeruje da je njegovo: predsjedništvo. Trampov posljednji poziv da se stvore činjenice koje potkrepljuju njegovo poricanje upućen je državnom sekretaru Džordžije da nađe više od 11.780 glasova.
Po uzoru na nasljedne monarhije, autokrate imaju sklonost da kontrolišu prenos političkih funkcija kao svojinu. Ponašanje kao da “posjeduju” moć opravdava izbor nasljednika. To takođe osigurava prećutnu amnestiju bilo kojeg krivičnog djela koje su možda počinili postavljanjem nekoga ko će im vjerovatno oprostiti, kao i kontinuitet autoritarne vladavine kako bi se nastavilo njihovo nasljeđe.
Tvrdokorne verzije ovoga obuhvataju dinastiju Kim u Sjevernoj Koreji i porodični klan Asad u Siriji, gdje autoritarci garantuju kontinuitet preko svog potomstva. U drugim slučajevima, to su supruge - na primjer Eva Peron u Argentini i Imelda Markos na Filipinima, koje su postale moćne nacionalne figure koje koristeći bazu podrške koju su stekli njihovi supružnici.
Za neke druge, prijatelji, poput Nikolasa Madura u Venecueli, koji je bio Čavesov čovjek od povjerenja, ili lični ljekari, poput Fransoa Divalijea na Haitiju, su ti koji su postali lojalisti vladajućih čvrstorukaša a potom naslijedili tron.
Za vrijeme komunizma u sovjetskom stilu, stranka prvo zauzima položaj na vlasti kao legitimni nasljednik koji će osigurati kontinuitet bez problema. Sukcesija je teža tamo gdje razumno pouzdani izbori nose rizik od eksproprijacije nosioca vlasti.
Tramp je možda namjeravao da eliminiše taj rizik kombinacijom poricanja rezultata sa sudskom akcijom, širenjem lažnih narativa i podsticanjem svojih sljedbenika na pobunu.
Istorija pokazuje da se politička autoritarnost isplati, posebno onima koji nemilosrdno komercijalizuju svoj položaj moći. Oni pretpostavljaju da zbog svoje funkcije imaju pravo na imovinu države, odnosno društva, za privatne potrebe.
Autoritarne vođe imaju tendenciju da preziru ostvarivanje redovnog prihoda, pa tako njihovi tajni računi liče na one u vlasništvu operativnih mreža organizovanog kriminala specijalizovanih za krađu, pronevjeru, prevaru i primanje mita. Autokrate u novijoj istoriji kriju, najbolje što mogu, izvore bogatstva ili odbijaju da plate porez. Hitleru je 1935. oprošten poreski dug, a potom je proglasio da plaćanje poreza nije kompatibilno sa političkom funkcijom firera. Putinov prijavljeni prihod otprilike iznosi kao onaj ruskog birokrate srednjeg ranga, dok se u stvarnosti njegovo bogatstvo procjenjuje na više od 200 milijardi američkih dolara. Do danas je ostalo nejasno kako je bivši italijanski premijer Silvio Berluskoni uvećao ionako veliko bogatstvo tokom četiri mandata. On je proglašen krivim za utaju poreza i finansijsku prevaru. Čileanski diktator Augusto Pinoče je svoje i porodično ilegalno stečeno bogatstvo rasporedio na više od stotinu računa samo u SAD.
Tramp je prekinuo praksu predsjedničkih kandidata i predsjednika uporno odbijajući da objavi svoje poreske prijave. Njegovi advokati su za takvo njegovo ponašanje kao obrazloženje pred Vrhovnim sudom naveli “nepopravljivu štetu”. Tramp je iskoristio funkciju i za bogaćenje članova porodice stvarajući im poslovne prilike. Na štetu američkih poreskih obveznika, Trampova kompanija je Tajnoj službi naplatila sobe na Trampovim posjedima.
Ovaj preduzetnik-zabavljač očigledno uživa u monetarnim benefitima svog predsjedništva, predstavljajući se kao oličenje “velike” Amerike.
Ostaje da se vidi da li će američka demokratija imati snage da ekspropriše bivšeg predsjednika Trampa, da mu oduzme privilegije - čast, povjerenje i profit - predsjedništva i da bilo koga ko dođe poslije njega, nauči da razlikuje privatnu i javnu imovinu.
Autori su profesori prava na Američkom univerzitetu u Vašingtonu, odnosno Geteovom univerzitetu u Frankfurtu
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
