Kina je prošle nedjelje zgazila demokratiju u Hongkongu. Nametanje čvrste kontrole nad tom teritorijom nije samo tragedija za sedam i po miliona ljudi koji tamo žive, nego i mjera riješenosti Kine da ne pravi kompromis oko načina na koji potvrđuje svoju volju.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991, liberalne vrijednosti su bile u usponu širom svijeta. Izazov koji predstavlja Kina dovešće ih u najveće iskušenje od ranih dana hladnog rata. Osim toga, kao što pokazuje i ekonomija Hongkonga, Kina je čvršće povezana sa Zapadom nego što je komunistička Rusija to ikada bila. To slobodni svijet suočava sa epohalnim pitanjem: koji je najbolji način da osigura prosperitet, smanji rizik od rata i zaštititi slobodu dok se Kina uzdiže?
Hongkong prkosi onima koji traže jednostavan odgovor. Kina je smanjila udio direktno izabranih poslanika sa 50 odsto na samo 22 odsto i tražiće da se provjerava njihov patriotizam. To je vrhunac kampanje gušenja slobode na toj teritoriji. Lideri protestnog pokreta su u egzilu, u zatvoru ili zastrašeni bezbjednosnim zakonom koji je Honkongu nametnut 2020. Cenzura je u porastu i honkonško pravosuđe i regulatori će se suočiti sa pritiskom da pokažu lojalnost. Grupa 7 svjetskih demokratija je 12. marta osudila kineski autokratski obračun, koji predstavlja kršenje ugovornih obaveza te zemlje. Kineske diplomate su odgovorile bombastičnim poricanjima.
Možda mislite da bi smrt liberalizma u azijskom finansijskom centru, gdje se ostvaruje 10 biliona dolara prekograničnih investicija, izazvala paniku, bijeg kapitala i egzodus kompanija. Umjesto toga, Hongkong doživljava finansijski procvat. Prodaja akcija je porasla jer se tamo listiraju vodeće kineske kompanije. Zapadne firme su duboko uključene u te aktivnosti: glavni osiguravači su “Morgan Stenli” i “Goldman Saks”. Vrijednost dolarskih isplata realizovanih u Hongkongu, čvorištu svjetske rezervne valute, prošle godine je dostigla rekordnih 11 biliona dolara.
Isti obrazac političke represije i komercijalne uzavrelosti dešava se i na kontinentu. Kina je 2020. kršila ljudska prava u Sinđijangu, vodila sajber ratove, prijetila svojim susjedima i pojačala kult ličnosti predsjednika Sija Đinpinga. U toku je još jedna čistka. Ipak, kada globalne kompanije razgovaraju sa akcionarima o Kini, one ignorišu tu brutalnu realnost: “Veoma srećni”, kaže “Simens; “Fenomenalno,” smatra “Epl”; “Izuzetno”, kaže “Starbaks”. Kontinentalna Kina je prošle godine privukla 163 milijarde dolara svježih multinacionalnih investicija, više nego bilo koja druga zemlja. Ona otvara tržišta kapitala za strance, koji su investirali 900 milijardi dolara, što je prekretnica za globalne finansije.
Štaviše, uticaj koji Kina vrši više nije samo stvar veličine - iako, sa 18 odsto svjetskog BDP, ima i to. To je i zemlja u kojoj firme otkrivaju potrošačke trendove i inovacije. U njoj se sve više određuju cijene roba i troškovi kapitala i ona postaje izvor propisa. Kompanije se klade da je, u Honkongu i na kontinentu, nasilnička vlada Kine sposobna da se obuzda u komercijalnoj sferi, pružajući sigurnost ugovora uprkos nedostatku potpuno nezavisnih sudova i slobode govora. Iako je najpoznatiji kineski tajkun Džek Ma pao u političku nemilost, udjeli stranih investitora u njegovoj imperiji i dalje vrijede više od 500 milijardi dolara.
Sve je to posljedica politike Zapada prema Kini u proteklim decenijama. Kada su zapadni lideri pozdravili ulazak Kine u sistem svjetske trgovine 2001, mnogi od njih su vjerovali da će ona automatski postajati slobodnija kako se bude bogatila. Pošto se to nije desilo, Trampova administracija je pokušala sa prisilom, tarifama i sankcijama. I to je propalo, i ne samo u slučaju Hongkonga. Amerika vodi trogodišnju kampanju protiv “Huaveja”, kompanije koju optužuje za špijunažu. Od 170 država koje koriste njene usluge, zabranilo ju je samo njih desetak. U međuvremenu, broj kineskih tehnoloških firmi koje vrijede više od 50 milijardi dolara, porastao je sa sedam na 15.
Jedan od mogućih odgovora bi bio da Zapad krene na potpuni prekid saradnje sa Kinom u pokušaju da je izoluje i primora da promijeni ponašanje. Cijena bi bila visoka. Kina čini 22 odsto globalnog proizvodnog izvoza. Zapadni klasteri koji se oslanjaju na Kinu suočili bi se sa šokom: tehnologija u Americi, automobili u Njemačkoj, bankarstvo u Britaniji, luksuzna roba u Francuskoj i rudarstvo u Australiji. Ako bi se Kini danas zabranilo da koristi dolar, moglo bi doći do globalne finansijske krize.
Takvu cijenu bi vrijedjelo platiti ako bi postojala vjerovatnoća da će embargo uspjeti. Međutim, kratkoročno gledano, ako bi bile primorane da izaberu stranu, mnoge države bi možda izabrale Kinu u odnosu na Zapad. Na kraju k
rajeva, Kina je najveći partner u trgovini robom sa 64 države, a Amerika sa samo 38. Umjesto da izoluju Kinu, Amerika i njeni saveznici bi se na kraju mogli naći izolovani. Na duže staze, za razliku od Sovjetskog Saveza natopljenog naftom, Kina je dovoljno velika, raznovrsna i inovativna da bi se prilagodila pritisku spolja. Ona testira digitalnu valutu, koja bi na kraju mogla parirati dolaru kao način za saldiranje transakcija. Ima za cilj da bude nezavisna u oblasti poluprovodnika.
Neki bi rekli da bi embargo makar ohrabrio Kinu da štiti ljudska prava. Ipak, izolacija ima tendenciju da jača stisak autokratskih vlada. Odsječeni od komercijalnog, intelektualnog i kulturnog kontakta sa Zapadom, obični Kinezi bi bili još više lišeni ideja i informacija spolja. Svakodnevni kontakt miliona kompanija sa stranim ulaganjima u Kini sa njihovim mušterijama i osobljem, i 40.000 kineskih firmi u inostranstvu sa svijetom, čine provodnik koji čak ni kineski cenzori ne uspijevaju da suzbiju. Studenti i turisti imaju milione običnih susreta u kojima Veliki brat ne posreduje.
Saradnja sa Kinom je jedini logični put, ali kako izbjeći da to postane odobrovoljavanje? To je izazov sa kojim je suočena Bajdenova administracija, koja je krajem nedjelje održala samit sa kineskom delegacijom. To je srž strateških procjena poput one koju je Britanija upravo otkrila.
To počinje izgradnjom odbrane Zapada. Institucije i lanci snabdijevanja moraju biti zaštićeni od miješanja kineske države, uključujući univerzitete, klaud i energetske sisteme. Oslabljena američka infrastruktura koja stoji iza globalizacije - ugovori, platne mreže, tehnološki standardi - mora se modernizovati kako bi zemlje dobile alternativu rivalskom sistemu koji Kina sklapa. Da bi se održao mir, mora se povećati cijena za vojnu agresiju Kine, snaženjem koalicija kao što je „Kvad“ (Quad) sa Indijom, Japanom i Australijom, i jačanjem tajvanske vojne snage.
Veća otpornost omogućava otvorenost i oštar stav povodom ljudskih prava. Osmišljavanjem alternativne vizije totalitarizmu, liberalne vlade mogu pomoći u održavanju snage otvorenih društava u sukobu koji će, ako se ne završi tragičnim ratom, trajati decenijama. Od vitalnog značaja je pokazati da je priča o univerzalnim vrijednostima i ljudskim pravima više od cinične taktike da se sačuva hegemonija Zapada i obuzda Kina. To znači da bi firme trebalo da djeluju protiv nepočinstava tako što će, recimo, isključiti prisilni rad iz svojih lanaca snabdijevanja. Dok bi nemoral Zapada učinio samo da kineski nacionalizam bude još veća prijetnja, uporno i principijelno zagovaranje ljudskih prava bi ohrabrilo kineski narod da iste slobode traži za sebe.
Kineski vlastodršci vjeruju da su pronašli način da spoje autokratiju sa tehnokratijom, opskurnost sa otvorenošću i brutalnost sa komercijalnom predvidivošću. Nakon obračuna sa Hongkongom, slobodna društva bi trebalo da budu svjesnija nego ikad izazova koji to predstavlja. Sada moraju smisliti odgovor i spremiti svoju odbranu za dugotrajnu borbu koja predstoji.
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
