Prilikom izvještavanja o bilo kojoj masovnoj tragediji, osnovno pravilo novinarstva jeste obzirnost prema žrtvama i onima koji žale.
Zapadni mediji, koji se predstavljaju kao međunarodni mediji, obično poštuju ovo pravilo kod kuće ali ga zanemaruju kada izvještavaju o katastrofama u nezapadnim društvima.
Jasan primjer je izvještavanje o razornom drugom talasu kovida-19 koji je zahvatio Indiju.
Zapadni mediji su puni slika tijela i drugih uznemiravajućih prizora koji generalno ne bi bili prikazani nakon slične katastrofe u nekoj zapadnoj zemlji.
Polovina od ukupnog broja preminulih od kovida-19 na globalnom nivou je iz Evrope i Sjedinjenih Država, ipak zapadni mediji izbjegavaju da prikažu užasne prizore iz tih okruženja.
Čak i na vrhuncu pandemije u SAD i Evropi, bilo je nezamislivo da televizijske ekipe upadnu u prostorije hitne pomoći kako bi prikazali poslom zatrpane ljekare i medicinske sestre.
Ipak, takve scene se emituju iz indijskih bolnica bez straha kako takvi upadi mogu uticati na donošenje odluka o životu i smrti.
Televizijski novinari su takođe opkolili indijske porodice koje su izgubile svoje voljene, pretvarajući njihovu privatnu bol u javni spektakl za konzumaciju na zapadu.
Prilikom izvještavanja o patnjama u njihovim zemljama, te iste medijske organizacije su mnogo pažljivije.
Na primjer, izvještavanje o masovnim grobnicama koje su iskopavane u Njujorku za sahranjivanje preminulih od kovida -19 u prvom talasu svodilo se na sterilno prikazivanje livada sa drvoredima.
Za razliku od toga, indijsko iskustvo sa pandemijom će ostati upamćeno po užasavajućim prizorima tijela kako gore na gomili - fotografija koje su zapadni mediji poslali u cijeli svijet.
Pogrebna vatra je klasični motiv u zapadnim romanima, putopisima i slikama o Indiji.
Okretanjem kamera ka tijelima u plamenu, zapadni mediji udovoljavaju morbidnoj fascinaciji koju njihova publika ima prema hindu tradiciji kremiranja mrtvih (mada ova ekološki poželjna praksa postaje sve popularnija na zapadu).
Ono što je potpuno ignorisano prilikom izvještavanja jeste činjenica da je prikazivanje strahovitih prizora tijela u plamenu gorteskno i izraz nepoštovanja prema jednom duboko privatnom činu u Indiji.
Ovo nije prvi put da su zapadni mediji bezobzirni prilikom izvještavanja o katastrofama u inostranstvu.
Tokom izvještavanja o katastrofi u Fukušimi, žrtve su tretirane kao sekundarna tema u odnosu na senzacionalniju priču o curenju radijacije.
Zapadno izvještavanje takođe obiluje kulturološkim i rasnim stereotipovima: radnici koji su ostali kako bi se pobirnuli za nuklearne reaktore nazivani su „nuklearnim samurajima“, „ljudskim žrtvama“ i „nuklearnim nindžama na samoubilačkoj misiji“.
U realnosti, u Fukušimi nije bilo žrtava zbog curenja radijacije i to najviše zahvaljujući preventivnoj evakuaciji oblasti od 100 000 stanovnika. Međutim, to nije spriječilo zapadne medije da podstiču histeriju lažnim i zapaljivim poređenjima sa Černobiljem. Kao rezultat tog senzacionalističkog izvještavanja, teretni brodovi su počeli da izbjegavaju japanske luke - čak i one daleko od Fukušime - a nekoliko država je evakuisalo svoge građane iz Tokija i drugih mjesta u Japanu.
Zapadni mediji imaju sličan pristup i Africi, predstavljajući je kao kontinent paganskih hordi, beskrajnih katastrofa sa rijetkim srećnim, nasmijanim licima.
Epidemija ebole koja je 2014-16. zahvatila Gvineju, Liberiju i Sijera Leone na kraju je ubila 11 325 ljudi, što znači da je broj mrtvih tokom te dvije godine bio otprilike isti kao broj mrtvih od kovida-19 tokom samo dva dana u Sjedinjenim Državama prije svega tri mjeseca.
Ipak, izvještavanje zapadnih medija o eboli svodilo se na vreće za tijela, tradicionalne običaje žaljenja i zapadnoafričke pogrebne rituale.
Pulicerova nagrada za fotografiju dodijeljena je fotoreporteru koji je pratio sakupljače tijela i za „Njujork tajms“ dokumentovao patnju, smrt i očaj zapadnih Afrikanaca.
U međuvremenu, izvještavanje o pandemiji kovida-19 - najvećoj globalnoj zdravstvenoj katastrofi našeg vremena - nije tema nijedne od Pulicerovoh nagrada ili nominacija za 2020. A kada nagrade za 2021. godinu budu saopštene u junu, biće veliko iznenađenje ukoliko ijedna bude dodijeljena novinarima koji su dokumentovali stradanja u pandemiji na zapadu.
Direktno izvještavanje zapadnih medija o patnjama, boli, očaju i nemoći vjerovatno će biti iz dalekih zemalja.
Dok se fotografije mrtvih američkih vojnika rijetko objavljuju, fotografije mrtvih Avganistanaca, Iračana i drugih su prečeste.
Istina je da zapadne medije u ovom smislu ne treba sve svrstati u isti koš budući da dominiraju anglo-američki medji.
Zapadni mediji se ne ustežu od senzacionalističkog izvještavanja kod kuće. Međutim, opšti obrazac je jasan: izvještavanje zapadnih medija o tragedijama u drugim djelovima svijeta ima tendenciju da upada u kulturološke stereotipove i krši privatnost i dostojanstva što ne bi bilo prihvaćeno kod kuće.
Ovi dupli aršini imaju važne posljedice. Međunarodnu percpeciju oblikuje način na koji dominantne medijske organizacije predstavljaju vijesti.
Kao što je pokazala epidemija ebole, senzacionalistički prizori i priče utiču da mislimo da je jedna užasna tragedija još gora ili rasprostranjenija nego što zapravo jeste.
Skoro svi slučajevi zaraze i smrti od ebole bili su ograničeni na tri zapadnoafričke zemlje, a ipak virus se povezivao sa cijelom Afrikom.
Dužnost novinara je da informiše, ne da koristi ljudsku patnju za nametljivo, voajerističko izvještavanje o tragedijama u dalekim zemljama u cilju veće gledanosti.
Dobro novinarstvo se uzdiže iznad klišea i oslanjanja na šokiranje. Dok koronavirus brzo mutira i stvara nove opasne sojeve, hitno nam je potrebno odgovornije i obzirnije izvještavanje o ovim temama.
Članak je preuzet sa portala project-syndicate.org
Autor je profesor strateških studija u Centru za politička istraživanja u Nju Delhiju i profesor saradnik na Robert Boš akademiji u Berlinu
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
