Dok su talibani napredovali u osvajanju Avganistana u junu, stotine ljudi su stradale u sukobima, a desetine hiljada su bježale.
Daniš Sidiki, 38-godišnji Rojtersov fotoreporter iz Nju Delhiju, odlučio je da pomogne u izvještavanju, rekavši svom šefu: “Ako mi ne odemo, ko će?”.
Sidiki je stigao u bazu avganistanskih specijalnih snaga u Kandahar u nedjelju 11. jula, istog dana kada je Indija saopštila da povlači sve svoje državljane iz tamošnjeg konzulata usljed intenzivnih sukoba blizu grada.
Tamo se povezao s jedinicom od nekoliko stotina elitnih komandosa koji su imali zadatak da odvrate talibanske borce koji su prethodnih nekoliko nedjelja zauzimali teritoriju.
U utorak, 13. jula, Sidiki se pridružio uspješnoj misiji spasavanja policajca kojeg su bili opkolili pobunjenici.
Dok se njegov konvoj vraćao, zasut je granatama.
Hamvi, u kojem se on nalazio, pogodila je jedna od granata. Tri druga vozila su uništena. Sidiki je snimio trenutak u kojem je granata pogodila njegovo vozilo, a Rojters je objavio snimke i izvještaj. Sidiki je snimke kasnije objavio i na Tviteru.
”Sveta majko božja”, napisao mu je jedan prijatelj. “Ovo je ludilo”.
Sidiki, koji je izvještavao o ratovima, nasilju bandi i iz izbjegličkih kriza, uvjeravao je prijatelja da je Rojters uradio procjenu rizika prije nego što se on pridružio specijalnim snagama.
Rojtersovi urednici i menadžeri su odgovorni za odobravanje ili odbijanje rizičnih zadataka i imaju ovlašćenja da povuku novinare. Novinari, takođe, imaju opciju da se povuku s terena.
”Ne brini”, napisao je Sidiki prijatelju. “Znam kada treba da se povučem.”
Tri dana kasnije, 16. jula, Sidiki i dvojica avganistanskih komandosa su ubijeni u napadu talibana dok su bili na drugoj misiji, propalom pokušaju zauzimanja ključnog graničnog grada Spin Boldak. To je bila prekretnica za krah avganistanske vojske.
U nedjeljama koje su uslijedile, talibani su osvajali grad za gradom. Krajnja pobjeda je uslijedila sredinom avgusta, kada je pao Kabul.
Sidikijeva smrt naglašava rizike s kojima se suočavaju novinari u međunarodnim i lokalnim medijima, prilikom izvještavanja o konfliktima i političkim sukobima. Medijske organizacije širom svijeta pokušavaju da nađu najbolje načine kako da sačuvaju bezbjednost svojih zaposlenih dok u interesu javnosti izvještavaju o ključnim događajima.
Globalno, preko 600 novinara je ubijeno od 2010. godine, pokazuju podaci Odbora za zaštitu novinara.
Avganistan je naročito opasan, a u toj zemlji je prema podacima s početka avgusta stradalo 35 novinara, od čega je njih 28 izvještavalo za lokalne medije.
Porodica i prijatelji su bili slomljeni kada su saznali za Sidikijevu smrt, a strahovite fotografije njegovog tijela su objavljivane na društvenim mrežama.
Iako neki detalji o njegovoj smrti ostaju nejasni, postoji dovoljno informacija kako bi se utvrdio slijed događaja.
Prvi izvještaji su ukazivali da je Sidiki stradao u unakrsnoj vatri dok je pokušavao da napravi fotografije na bazaru u Spin Boldaku, na granici Avganistana s Pakistanom.
Međutim, istraga koju je sproveo Rojters pokazala je da je Sidiki prvo pogođen šrapnelom od rakete. Evakuisan je u lokalnu džamiju kako bi mu bila ukazana medicinska njega.
Visoki avganistanski oficir je za Rojters kazao da je on ubijen nakon što su njega i dvojicu vojnika ostavili usljed meteža koji je nastao prilikom hitnog povlačenja avganistanskih trupa.
General major Haibatula Alizai, koji je bio komandant avganistanskih jedinica za specijalne operacije u Kandaharu, kazao je za britansku agenciju da je sada jasno da su se usljed žestokih borbi njegovi vojnici povukli iz Spin Boldaka i ostavili Sidikija i dvojicu komandosa koji su bili s njim pošto su pogrešno pretpostavili da su se oni pridružili konvoju koji se povlačio.
Njegov izvještaj potvrdila su i četvorica vojnika koji su bili svjedoci napada.
”Ostavili su ih tamo”, kazao je Alizai.
Ostale okolnosti u vezi sa smrću Sidikija su i dalje nejasne. Avganistanski bezbjednosni zvaničnici i indijska vlada su kazali za Rojters da su na osnovu fotografija, obavještajnih podataka i pregleda tijela zaključili da je Sidikijevo tijelo masakrirano nakon smrti. Talibani to poriču.
Britanski balistički ekspert kojeg je konsultovao Rojters, Filip Bojsi, pregledao je fotografije objavljene na društvenim mrežama ubrzo nakon napada i uporedio ih s fotografijama i rentgenskim snimcima Sidikijevog tijela nakon što je uzeto od talibana. Bojsi je zaključio da je “jasno da je upucan više puta nakon što je preminuo”.
Portparol talibana Zabihula Mudžahid kazao je da je Sidiki povrede zadobio prije nego što su njegovo tijelo pronašli talibanski borci.
Gubitak Sidikija je izazvao tugu u Indiji i u globalnoj fotoreporterskoj zajednici. Dobitnik je brojnih nagrada uključujući i Pulicerovu nagradu za fotografiju izbjegličkog egzodusa Rohindži iz Mjanmara 2018. godine.
Kod kuće u Indiji, proslavio se, ali i našao se na meti prijetnji zbog fotografija koje pružaju uvid u indijsku politiku i društvene tenzije, uključujući i fotografije ranije ove godine pogrebnog spaljivanja žrtava kovida i prošle godine kada je hindu mafija pretukla jednog muslimana u Delhiju.
U svom poslu je morao da izbjegava metke, kamenice, granate, a zbog snimaka koji su privlačili pažnju indijske i svjetske javnosti bio je konstantno izložen prijetnjama smrću desničara, od kojih su neki slavili njegovu smrt.
U redakciji je bio omiljen i mentor manje iskusnim kolegama fotoreporterima.
U jednom navratu rekao je kolegi da se ranije rijetko plašio na poslu. Međutim, nakon što je dobio djecu morao je više da razmišlja o bezbjednosti. “Radio sam u teškim situacijama i na raznim zadacima. Nikada prije se nijesam plašio. Ali, sada kada sam postao otac, zaista osjećam strah.” Ipak, očigledno da je vjerovao da je priča o Avganistanu vrijedna tog straha.
U saopštenju Sidikijeva porodica je navela “Daniš nije bio samo izvanredan profesionalac već i predivno ljudsko biće koje je kroz objektiv bilježilo istinu”.
U kompaniji Rojters, smrt uglednog kolege i oca dvoje djece izazvala je veliku patnju, ali i pokrenula brojna pitanja. Pojedini novinari ove britanske agencije preispituju da li se Rojters adekvatno pobrinuo da Sidiki bude bezbjedan na zadatku.
Krišna N. Das, dopisnik iz Delhija koji je radio sa Sidikijem, kaže da su pojedine kolege ljute zbog odluke urednika Rojtersa da dozvole fotografu da ostane s avganistanskim snagama i nakon 13. jula kada je pogođeno vozilo u kojem se nalazio.
”Zašto mu je dozvoljeno da se vrati na zadatak”, upitao je Das. “Zašto nije povučen s terena?”
Drugi, međutim, tvrde da je pridruživanje dobro obučenim avganistanskim snagama dobar način za obavljanje ovakvih novinarskih zadataka.
”Ukoliko vam se ukaže prilika da se pridružite ovakvoj misiji, naravno da je prihvatate”, kazao je Goran Tomašević, takođe Rojtersov fotoreporter, poznat po fotografijama iz ratova. “Uglavnom je najbezbjednije biti uz grupu takvih vojnika”.
Članovi redakcije upoznati s procesom odlučivanja kažu da su odluku da se Sidiki u obavljanju novinarskog zadatka pridruži avganistanskim vojnicima podržali urednici, da je prošla provjeru spoljnih savjetnika i menadžera redakcije zaduženih za bezbjednost, kao i da ju je razmatrala grupa glavnih urednika koji se redovno sastaju kako bi razmatrali potencijalno opasne zadatke.
Ta grupa, koja se sastoji od glavne urednice Alesandre Galoni, izvršne urednice Đine Čua koja je zadužena za bezbjednost i Džona Pulmana, globalnog izvršnog urednika za fotografije i snimke, odobrila je da se novinar pridruži avganistanskim specijalnim snagama koje su obučavali američki vojnici.
”Pričali smo o avganistanskim specijalnim snagama, vojnoj eliti”, kazao je Riki Rodžers, Rojtersov globalni urednik za fotografije, sa sjedištem u SAD. “Oni su na raspolaganju imali bolnice, opremu za evakuaciju, uključujući i podršku iz vazduha”.
Pridruživanjem borbenim snagama novinar istovremeno dobija zaštitu i dobija uvid u sukobe iz prve ruke i to je uobičajena taktika koju koriste medijske organizacije u ratnim zonama.
Nakon što je na Tviteru objavio snimke napada granatom na vozilo u kojem se nalazio, azijski urednik za fotografije Ahmed Masud je pitao Sidikija da li želi da nastavi.
”Ti najbolje možeš da procijeniš situaciju”, kazao je Masud Sidikuju. “Možeš da se vratiš u Kabul, želiš li to da uradiš?” Sidiki je odlučio da nastavi.
Čua, koja je odbila da komentariše, kasnije je odobrila odluku da Sidikija ode u Spin Boldak, kazala je osoba upoznata sa situacijom.
Na pitanje da li je Rojters procijenio bezbjednosne uslove u Spin Boldaku, iz kompanije je saopšteno da kada su procjenjivali slanje Sidikija u Kandahar, mogućnost misija sličnih onoj u Spin Boldaku je razmatrana. “Sam lokalitet Spin Boldaka nije”, dodaje se u odgovoru.
Rojters, koji radi u okviru Tomson Rojters Inc, naveo je u saopštenju da su odluke “donošene zajednički”. Galoni je u saopštenju navela da je ona odobrila da se Sidiki pridruži avganistanskim specijalnim snagama. “Kao glavna urednica, preuzimam punu odgovornost za odluku”, napisala je ona.
Iz Rojtersa je saopšteno da su događaji u vezi sa smrću Sidikija predmet internih i eksternih istraga i da kompanija naporno radi kako bi potvrdila sve činjenice.
U mejlu upućenom zaposlenima 23. jula, Galoni je Sidikija nazvala “našim briljantnim kolegom i posvećenim prijateljem” i hvalila njegov nepokolebljivi pogled koji je razotkrivao neugodne istine. “Takođe znam da mnogi od vas žele odgovore. Želimo ih i mi. Proces je u toku i obuhvata detaljnu istragu naših bezbjednosnih procedura.”
Druge novinske organizacije su, takođe, slale novinare na prve linije fronta s avganistanskim snagama. Kako je talibanska ofanziva napredovala u julu, pojedini mediji su ograničavali misije. Novinari u tri međunarodna medija kazali su da je pridruživanje specijalnim snagama razmatrano u određenim situacijama - na primjer unutar definisanih urbanih oblasti gdje su linije fronta jasne, što olakšava povlačenje.
U nedavnim konfliktima, poput Libije i Sirije, Rojtersovi novinari su obično ulazili u ratne zone u pratnji bezbjednosnih savjetnika - obično nenaoružanih bivših policajaca ili vojnika obučenih da izbjegnu nevolje. Takvi savjetnici se, međutim, rjeđe raspoređuju na zadatke kada se novinari pridružuju obučenim vojnim snagama, jer se te snage smatraju odgovornim za zaštitu reportera.
Rojters u istrazi nije uspio da definitivno utvrdi da li su talibani namjerno ubili Sidikija, niti da li su masakrirali njegovo tijelo. Njegova porodica tvrdi da je on brutalno ubijen i da su se nad njegovim tijelom iživljavali.
”Ponavljamo naš zahtjev da ovo pitanje bude istraženo kako bi počinioci ovog užasnog zločina bili izvedeni pred lice pravde”, navodi se u saopštenju porodice.
Kontaktiran od strane Rojtersa portparol talibana Zabihula Mudžahid je kazao da oni ne znaju kako je Daniš ubijen, ali da su ga prepoznali kada su našli tri tijela pored puta. Identifikovan je po oznaci PRESS na prsluku. Druge dvije žrtve su avganistanski vojnici koji su bili sa Sidikijem, tvrdi Zabihula.
”Ponovo tvrdimo da je stradao na frontu. Ne možemo reći čiji je metak pogodio Daniša Sadikija, a mi prethodno nijesmo imali informacije da je on u toj oblasti”, naveo je Zabihula.
U nedjelju 18. jula, šef Rojtersovog dopisništva otišao je po Sidikijeve stvari u Kabulu. Soba je izgledala kao i soba svakog novinara koji odlazi u žurbi. Odjeća i peškir na krevetu, čokoladice i keks, prsluk otporan na ubode i mala tašna s rezervnom kamerom.
Četiri nedjelje kasnije, talibani su zauzeli prijestonicu.
”Moj zadatak je da budem kao ogledalo i da vam pokažem sirovu istinu, kojoj ćete vi svjedočiti. Možete skrenuti pogled ili ustati i učiniti nešto da je promijenite”, kazao je Sidiki 2020. godine opisujući svoju ulogu fotoreportera
“Nemojte ga ubiti. On je novinar”
Dok je boravio u Avganistanu, Sidiki je ostao u kontaktu s prijateljima na društvenim mrežama. Kada je 11. jula Indija evakuisala zvaničnike iz konzulata u Kandaharu, Sidiki je bliskom prijatelju poslao link za članak na tu temu i rekao mu da se nalazi u tom gradu. “Čuvaj se, molim te”, napisao je prijatelj. “Da, da, povući ću se ako procijenim da je previše opasno.”
Dva dana kasnije, 13. jula Sidiki je objavio snimak napada na njegov konvoj i istog tog prijatelja uvjeravao da će se povući ako bude potrebno.
Sidiki je 15. jula, noć uoči smrti, poslao poruke da će narednog dana slati izvještaje, ali nije pominjao planove da će se pridružiti misiji specijalnih snaga u Spin Boldaku.
Kasnije, iste večeri, poslao je poruku azijskom uredniku Masudu u Singapuru: “Napuštamo bazu”. To je značilo da kreće za Spin Boldak.
Tokom puta Sadik je napravio 350 fotografija.
Na posljednjoj fotografiji vidi se avganistanski komandos kako iza zida lansira granatu.
Analiza satelitskih snimaka pokazala je da se Sidiki u tom trenutku nalazio 2,1 kilometar od centra Spin Boldaka. Svega sedam minuta kasnije Sidiki je poslao glasovnu poruku Masudu. Čula se žestoka pucnjava, i kako Sidiki kaže drugoj osobi: “Šta je to, granata?”. Minut kasnije, još jedna glasovna poruka: Masude, pogođen sam”.
Njih dvojica su razgovarali tri minuta kasnije. Sidiki je kazao Masudu da ga je pogodio šrapnel u lijevu ruku. Dao je telefon jednom od članova jedinice koji je uvjeravao Masuda da je rana površna.
”Izvlačimo ga”, kazao je taj mušlarac.
Desetak minuta kasnije Sidiki je razgovarao s kolegom fotoreporterom u Kabulu, rekavši mu da su se sklonili u džamiju. U narednih nekoliko minuta proslijedio je svoju lokaciju i u posljednjoj poruci na pitanje Masuda kakva mu je povreda odgovorio je “samo bolna”.
Tokom narednih sat vremena, signal Sidikijevog telefona se polako pomjerao od Spin Boldoka duž glavnog puta ka Kandaharu. Kolege su pokušavale da ga dobiju, a signal za praćenje je nestao sat vremena kasnije u planini Vat.
Kada su kasnije pokušavali da ga dobiju, Masud i druge kolege su se uznemirili pošto se na telefon javljala nepoznata osoba, koja se predstavljala kao vlasnik radnje.
General major Alizai tvrdi da su njegovi oficiri pokušavali da pozovu njihovog vojnika koji je bio u pratnji Sidikija. On je kazao da je na poziv odgovorila osoba koja se predstavila kao talibanski borac i kazala: “Dovodite Indijce da se bore protiv nas”. Oficiri su odgovorili “Nemojte ga ubiti. On je novinar”.
”Već smo ga ubili”, glasio je odgovor.
Masud je, nakon što je izgubio kontakt sa Sidikijem, organiziovao konferencijski poziv s urednicima i menadžerima kako bi objasnio šta se dogodilo. Tokom tog poziva drugi Rojtersov fotograf iz Kabula poslao je Masudu fotografije koje su kružile društvenim mrežama. Masud je odmah znao da je čovjek na fotografijama Sidiki.
”Oh bože, ubijen je”, kazao je. Uslijedila je tišina.
Bonus video:
