Prelistavajući vijesti jednog dana početkom 2015, Aleksej Haris, biznismen iz Kalifornije i otac dvoje djece, naišao je na zapanjujuću objavu: Rusija će zatražiti globalni poziv na njegovo hapšenje preko međunarodne policijske organizacije, poznate kao Interpol.
Bio je šokiran. Ovaj 46-godišnjak je znao o Intepolu i njegovom gonjenju najtraženijih svjetskih kriminalaca samo iz romana i filmova. Pokušao je da uvjeri sebe da će sve biti u redu i da je u pitanju samo zastrašujuća taktika ruskih vlasti. Smatrao je da najveća svjetska policijska organizacija sigurno nema razloga da pokrene lov na njega.
U mjesecima koji su uslijedili, Haris je nastavio da provjerava Interpolovu galeriju hiljada međunarodnih bjegunaca. Konačno je naišao na svoju fotografiju, na kojoj se izgledao kao okorjeli zločinac. Bio je prestravljen.
Haris se prvi put zamjerio vlastima dok je vodio veliku građevinsku kompaniju u Rusiji. Njegova firma ZAO Rosdorsnabženije dobila je vladin ugovor 2010. godine za renoviranje brodogradilišta blizu Vladivostoka. Njegov poslovni partner Igor Borbot pričao mu je o visokim zvaničnicima koji su pronevjerili novac od tog projekta.
Haris kaže da je postao meta nakon što je zaprijetio da će javno progovoriti o korupciji i među ministrima i odbio da lažno svjedoči protiv Borbota. Agenti iz ruske Federalne službe bezbjednosti tokom ispitivanja 2013. su mu rekli: “Tvoj partner ide dolje - možeš da nam pomogneš ili ideš s njim”.
Naivno se nadao da će istrage u Rusiji sprati ljagu s njegovog imena. Obavještenje Interpola potvrdilo je da je pogriješio. U njemu su pobrojane glavne optužbe za prevaru za koje je zaprijećena kazna od 10 godina zatvora, navodeći da je Haris dio “kriminalne grupe” koja je ukrala desetine miliona funti od njegove sopstvene kompanije.
Ted Bromund, koji je bio stručni svjedok u Harisovom slučaju u SAD, danima je pregledao spise predmeta i zaključio da su optužbe neosnovane.
Bromund, stručnjak za međunarodne poslove pri desničarskoj Heritidž fondaciji, zaključio je da je ovaj slučaj dio obrasca ruskih pokušaja da izmišljenim zahtjevima za hapšenje svojih državljana iskoristi Interpol kao oružje. Prema podacima američke organizacije za ljudska prava Fridom haus, Rusija je odgovorna za 38 odsto svih javnih crvenih potjernica.
Haris je uhapšen u San Francisku 2017. i sljedećih 15 mjeseci je proveo u zatvorima u Kaliforniji.
Interpol je osnovan 1923. uglavnom da bi spriječio ljude da počine krivično djelo u jednoj zemlji i pobjegnu negdje drugo nekažnjeno. Represivni režimi su u prošlosti zloupotrebljavali ovu organizaciju - nacisti su 1938. svrgnuli predsjednika Interpola, a kasnije su je preselili u Berlin. Većina zemalja se povukla i prestala je da postoji kao međunarodna organizacija sve do nakon Drugog svjetskog rata.
Države članice, njih 194, podržavaju potragu za ratnim zločincima, narkobosovima i ljudima koji decenijama izbjegavaju pravdu. Crvene potjernice se smatraju vitalnim mehanizmom koji je najbliži međunarodnom nalogu za hapšenje, koji svake godine dovede do lociranja hiljada bjegunaca.
Na njima su bili i Osama bin Laden i Saad Gadafi, sin bivšeg libijskog diktatora. Kako se kriminalci kreću svijetom koji je sve više međusobno povezan, a terorističkih napada je sve više, upotreba Interpolovog sistema se znatno proširila. U posljednje dvije decenije, crvene potjernice su se udesetostručile, sa oko 1.200 2000. godine na skoro 12.000 prošle godine.
Međunarodni pravni eksperti kažu da je zajedno sa širenjem liste najtraženijih došlo do alarmantnog fenomena da države koriste Interpol za političku dobit ili osvetu - ciljajući svoje državljane u inostranstvu, kao što su politički rivali, kritičari, aktivisti i izbjeglice. Nije poznato koliko bi od otprilike 66.000 aktivnih crvenih potjernica moglo biti zasnovano na politički motivisanim optužbama; Interpol ne objavljuje podatke koliko crvenih potjernica odbije. Međutim, brojni izvještaji, uključujući one Kongresa SAD, Evropskog parlamenta i akademika, dokumentovali su zloupotrebu Interpola posljednjih godina.
Nastojanje da se manipuliše Interpolom je karakteristika transnacionalne represije, u kojoj zemlje šire svoj domet na inostranstvo kako bi ućutkale ili ciljale protivnike. Taktike se kreću od atentata, trovanja i komadanja do ucjena, špijuniranja telefona građana u inostranstvu i prijetnji porodicama koje su ostale. Metode se mogu razlikovati, ali imaju za cilj da pošalju sličnu prijeteću poruku: možete napustiti svoju zemlju, ali i dalje možete biti kažnjeni.
Opozicioni aktivisti oštro su kritikovali Interpolovu odluku ovog mjeseca da Siriji vrati pristup bazama podataka te organizacije i omogući joj da komunicira sa drugim državama članicama. Oni su kazali da je to režimu Bašara al-Asada dalo sredstva zasnovana na podacima da vodi još jedan rat protiv sirijskog naroda.
“Sistemi Interpola su netransparentni, bez stvarnog nadzora ili odgovornosti, i rutinski ih zloupotrebljavaju države poput Sirije”, kaže Tobi Kadman, britanski advokat koji radi na procesuiranju ratnih zločina u Siriji.
On je rekao da je izdavanje crvene potjernice jednostavno, nije potrebno obezbijediti previše informacija, ali da njeno povlačenje, čak i u evropskim zemljama, poput Britanije ili Holandije, može biti sporo i teško.
Neke zemlje vide crvene potjernice kao sistem upozorenja, dok ih druge tretiraju kao naloge za hapšenje i zatvaraju ljude ili sarađuju u postupku njihovog izručenja. Ljudima može biti zamrznuta imovina, oduzet pasoš i ograničeno kretanje. Takođe im može biti narušen ugled zbog toga što su označeni kao međunarodni kriminalci.
Neki prvi put čuju da ih Interpol traži kada pređu granicu. Hakimu al-Araibiju, fudbaleru iz Bahreina koji živi kao politička izbjeglica u Australiji, to se desilo kad je bio na medenom mjesecu na Tajlandu 2018. Uhapšen je sa suprugom nakon što je Bahrein izdao Interpolovu potjernicu optužujući ga za vandalizam. (Al-Araibi je pobjegao iz Bahreina nakon što su sportisti koji su učestvovali u prodemokratskim protestima uhapšeni, pretučeni i navodno mučeni u pritvoru.) Interpol je povukao potjernicu kada ga je Australija obavijestila o Al-Araibijevom izbjegličkom statusu, ali je on ipak proveo 76 dana u tajlandskim zatvorima. Al-Araibijev slučaj jedan je od nekoliko koji su izazvali burne reakcije javnosti posljednjih godina.
U inostranstvu je preko Interpolovih crvenih potjernica progonjen i Petar Silajev, ruski ekolog i antifašista koji je optužen za “huliganizam” nakon što je 2010. protestovao protiv planova za izgradnju autoputa kroz šumu Himki kod Moskve. Pobjegao je iz zemlje dok su ruske vlasti hapsile demonstrante i dobio je politički azil u Finskoj. Međutim, 2012. je uhapšen u Španiji nakon upozorenja Interpola i zadržan u zatvoru sa visokim mjerama bezbjednosti. Mjesecima se borio protiv izručenja Rusiji.
“Ne smijemo da za te svrhe zloupotrijebimo međunarodne organizacije kao što je Interpol”, rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel pošto je njemački pisac turskog porijekla Dogan Ahanli uhapšen 2017. na osnovu potjernice turskog Interpola dok je bio na odmoru u Španiji.
Marokanske vlasti su prije tri mjeseca uhapsile ujgurskog aktivistu Jidiresija Aišana, nakon što je Kina tražila njegovo izručenje; Interpol je kasnije poništio crvenu potjernicu ali je on i dalje suočen sa prijetnjom deportacije u Kinu. Makarij Malačovski, bjeloruski opozicioni aktivista koji je pobjegao u Poljsku, prošlog mjeseca je priveden u Varšavi nakon što je vlada Aleksandra Lukašenka izdala crvenu potjernicu.
Ustav Interpola zabranjuje upotrebu ove organizacije za politička pitanja, a 2015. je objavio da će povući crvene potjernice ako osoba ima status izbjeglice. Njegov rad takođe mora da bude u duhu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja zahtijeva pravična suđenja i slobodu govora, i zabranjuje proizvoljna hapšenja. Interpol kaže da provjerava svaki zahtjev za traženom osobom. Šta se onda dešava u organizaciji sa tako naizgled jasnim zaštitnim mehanizmima?
Povlačenje sumnjivih zahtjeva za međunarodna hapšenja zadatak je specijalne jedinice u sjedištu Interpola u Lionu, osnovane 2016. Turska kaže da je Interpol odbio 773 zahtjeva za pritvaranje osumnjičenih za povezanost sa pokretom Hizmet, koji predvodi turski sveštenik Fetulah Gulen, nastanjen u SAD, bivši saveznik predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. Turska vlada smatra članove Gulenovog pokreta terorističkom grupom odgovornom za planiranje neuspjelog puča 2016. i kritikuje Interpol da ometa njene napore u cilju procesuiranja.
Interpolove intervencije protiv Turske su među nekoliko javno poznatih primjera napora te organizacije da zaustavi politički motivisane potjernice posljednjih godina. Ipak, neki strahuju da Interpol previše često vjeruje da njegove članice imaju dobru namjeru i pružaju mu tačne informacije. “Interpol je tu da pomogne policiji da radi svoj posao pod pretpostavkom da policija pošteno radi”, kaže Rutsel Marta, bivši šef za pravna pitanja holandskog Interpola i autor studije o toj organizaciji. “To je sistem, tako da je prva reakcija rješavanje trenutne situacije, a pravne kontrole slijede kasnije u procesu.
Jedan od najlakših načina za sastavljanje obmanjujućih zahtjeva za hapšenje je optuživanje ljudi za finansijska krivična djela kao što je pranje novca, dok optužba za ubistvo zahtijeva dokaze o lešu, a političke optužbe mogu prekršiti pravila Interpola. “Veoma je lako izmisliti ili manipulisati informacijama da bi se stvorila optužba za pronjeveru ili otuđenje ili sticanje nepravedne dobiti”, kaže Mišel Estlund, advokatica sa Floride koja zastupa nepravedno optužene klijente tražene preko Interpola. Ona dodaje da su optužbe u crvenim potjernicama često neosnovane.
Generalni sekretar Interpola u posljednjih sedam godina, Jirgen Štok, neočekivano je otvoren povodom prijetnji po kredibilitet organizacije zbog problematičnih potjernica. On smatra da je frustrirajuće što ponekad sazna iz novina, a ne od svoje organizacije, o pogrešnim zahtjevima za hapšenje, poput onih koji se odnose na izbjeglice. On kaže da zemlje ne obavještavaju uvijek Interpol o statusu izbjeglice neke osobe, što smatra “zajedničkom odgovornošću”.
Ovaj 62-godišnjak se suočio sa “paralelnom pandemijom” krivičnih djela povezanih sa kovidom, uključujući lažne vakcine i druge nekvalitetne medicinske proizvode, kao i borbom protiv talasa sajber napada i telekomunikacionih prevara. Štok kaže da je glavni Interpolov posao targetiranje “zlostavljača djece, ubica, prevaranata”.
On ne navodi brojke o zloupotrebi Interpolovih instrumeneta protiv političkih protivnika i izbjeglica, ali tvrdi da su te potjernice “mali broj slučajeva” u poređenju sa “ogromnom većinom” legitimnih. Međutim, čak i njegova gruba procjena da se godišnje nepravilno primijeni ne više od pet odsto potjernica, može značiti stotine potencijalno pogrešnih zahtjeva za hapšenje.
Interpol je tokom Štokovog mandata ojačao svoje nadzorno tijelo - komisiju za kontrolu Interpolovih dosijea (CCF), koja razmatra žalbe i može da briše crvene potjernice - i objavljuje više informacija o odlukama po žalbama. Takođe je ojačao specijalni tim koji pregleda potjernice prije nego što se objave. Kritičari su pozdravili te promjene, ali neki kažu da sistem još nije dovoljno snažan. Štok priznaje da ima još posla i poručuje da je posvećen daljem jačanju zaštitnih mjera, gdje je to moguće.
Advokati kažu da je ključni izazov koliko dugo može trajati ukidanje potjernica koje nisu u skladu sa propisima - i šteta koja u međuvremenu može biti napravljena. To je bio slučaj Selahadina Gulena, koji ima stalni boravak u SAD. Nećak Fetulaha Gulana je priveden u Keniji prošlog oktobra nakon što je Interpolovom potjernicom optužen za seksualne zločine, uključujući maloljetnu osobu. On poriče optužbe, koje je njegov advokat opisao kao “lažni dosije”. Nakon sedam mjeseci, pošto se prijavio kenijskoj policiji u maju u okviru zahtjeva za kauciju, Gulen je ponovo pritvoren i deportovan u Tursku. “On je potpuno ilegalno prebačen čak i bez presude kenijskog suda”, kaže Nejt Šenkan, direktor istraživanja u Fridom hausu. “To je prilično očigledan slučaj zloupotrebe Interpola”.
Gulenovi advokati tražili su od Interpola da ukine crvenu potjernicu u decembru, tvrdeći da je prekršila pravila o politički motivisanim potjernicama. Ona je ukinuta u julu, ali je za Gulena bilo prekasno: već je bio u turskom pritvoru i sada se suočava sa višestrukim optužbama, uključujući i terorizam, objavili su lokalni mediji. Gulenova supruga je pritvor svog muža i deportaciju iz Kenije opisala kao otmicu. “Nisam se čula s njim od tog dana”, rekla je u jednom video snimku.
Interpolove kazne za članice koji krše njegova pravila uključuju blokiranje pristupa bazama podataka i nadziranje upotrebe sistema organizacije do tri mjeseca.
Neke države uzimaju stvari u svoje ruke kako bi ograničile zloupotrebu Interpolovih procedura. U SAD, dvostranačka grupa u Kongresu nastoji da donese Zakon o odgovornosti i sprečavanju transnacionalne represije (Trap), koji je predložen 2019. da ograniči hapšenja na osnovu crvenih potjernica i spriječi strane vlade da gone građane u inostranstvu.
Interpolom u krajnjoj liniji upravljaju njegove članice, među kojima su i zemlje koje mogu nastojati da izigraju sistem. Sljedećeg mjeseca, predstavnici država članica okupiće se u Istanbulu da izaberu sljedećeg predsjednika organizacije. Među onima koji se bore za tu poziciju, a navodno i jedan od favorita, je i kontroverzni kandidat: Ahmed Naser al-Raisi, visoki bezbjednosni zvaničnik iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji je u izvršnom komitetu Interpola. Organizacije za ljudska prava i advokati optužuju Raisija da je na čelu zloglasnog državnog bezbjednosnog aparata koji zatvara disidente i zloupotrebljava crvene potjernice Interpola.
“Govorimo o ljudskim životima”
Aleksej Haris je izašao iz zatvora krajem 2018. pošto se jedan američki federalni sudija pozvao na dokaze o tome da Rusija zloupotrebljava procedure Interpola i o “ozbiljnim manama” sistema traženih osoba.
Njegovo oslobađanje nije okončalo pravosudnu borbu, koju je jedan američki kongresmen nazvao “potresnom pričom o maltretiranju”. Haris je do ljetos praćen preko elektronske nanogice, što je iskustvo koje je nazvao konstantnim hodom srama. Njegovo kretanje je ograničeno i praćeno GPS-om, dok čeka odluku o zahtjevu za azil, koji je prvobitno odbijen.
Sada u Palo Altu u Kaliforniji pokušava da počne život iznova. Otvorio je virtuelni restoran i radi kao računovođa. Sudski proces se nastavlja, obilježen pobjedama i porazima. Prošlog ljeta, devet mjeseci nakon Harisove žalbe Interpolu i četiri godine nakon što je za njim izdata crvena potjernica, Interpol ga je obavijestio da mu je ukinut status tražene osobe. “I dalje mislim da Interpol radi dobro, ali je previše lako zloupotrijebiti sistem. Govorimo o ljudskim životima”.
Članak je preuzet iz “Gardijana”
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
