Suočeni sa neposrednom mogućnošću ruske invazije na Ukrajinu u opasno zaoštrenoj diplomatskoj atmosferi, NATO i druge zapadne saveznice ponovo se okreću sankcijama u odsustvu drugih sredstava. Još od Drugog svjetskog rata, vlade širom svijeta pribjegavale su sankcijama kako bi riješile spoljnopolitičke dileme i to u više od 700 navrata.
Istorijske zabilješke o sankcijama datiraju još od antičke Grčke, kada su Atinjani zabranili poslovanje trgovcima iz obližnje Megare jer su oni obrađivali zemlju koja je sveta Atinjanima i ubili jednog atinskog zvaničnika. Megara je zatražila pomoć od Sparte vječitog rivala Atine, što je navodno dovelo do Peloponeskog rata kojim je okončano zlatno doba Grčke.
Liga sankcionaša
Međutim, jedan drugi kataklizmički događaj, Prvi svjetski rat, vratio je u modu upotrebu sankcija. Nakon primirja kojim su okončani sukobi, i traganja za alternativom nasilju koje je oduzelo 14 miliona života, lideri pobjedničkih sila osmislili su Ligu nacija kako bi održali međunarodni mir i dali joj pravo da blokira trgovinu sa bilo kojom zemljom koja bi mogla ugroziti mir.
Kao predsjednik Sjedinjenih Država, koje su bile veliki igrač u osnivanju Lige, Vudro Vilson je objavio:
”Država koja je bojkotovana je država koja je nadomak predaje. Primijenite ovaj ekonomski, mirni, tihi i smrtonosni lijek i neće biti potrebe za silom. To je užasan lijek. Ne košta nijednog života izvan države koja je bojkotovana ali donosi pritisak državi kojem se, po mojoj procjeni, nijedna moderna zemlja ne može oduprijeti”.
Liga je uspješno koristila sankcija za okončanje konflikata između Jugoslavije i Albanije, i Grčke i Bugarske. Međutim, najviše se pamte njihove sankcije protiv Italije nakon invazije na Abisiniju 1935. (današnju Etiopiju). Preslabe i prespore da bi zaustavile fašističke agresije, one su u velikoj mjeri smatrane simbolom otpora.
Britanska vlada je čak otišla tako daleko da se raspitivala da li bi Musoliniju smetalo da se nafta uključi u embargo. Kada je Duče kazao da bi mu smetalo, nafta je izuzeta.
Kao što je premijer Dejvid Lilojd Džordž rekao sankcije su “stigle prekasno da bi spasle Abisiniju, ali su došle u zadnji čas da spasu vladu njenog veličanstva”.
Hladni rat je donio niz sankcija između kapitalističkih i komunističkih svjetova - ali, zbog toga što ova dva bloka uglavnom nijesu puno međusobno trgovala, sankcije su bile više izraz nezadovoljstva nego uspješna politika. Štaviše, sankcionisane države su se mogle okrenuti rivalima zemalja, koje im uvode sankcije, i oni su rado trgovali sa njima.
Oružje masovne gladi
Onda, upravo kada je komunizam propadao, Sadam Husein je napao Kuvajt. Invazija je ujedinila Ujedinjene nacije (koje su obično bile podijeljene duž ideoloških linija) protiv Iraka.
Usljed toga Savjet bezbjednosti je uveo ono što su tada bile najveće sankcije protiv jednog režima u istoriji, zahtijevajući od svih članica UN da blokiraju svu trgovinu sa Irakom, osim hrane i ljekova.
Cilj sankcija je bio da ubijede Sadama da napusti Kuvajt, ali su nastavljene i nakon prvog zalivskog rata zbog bojazni, za koje se kasnije ispostavilo da su neosnovane, da Irak razvijao oružja za masovno uništavanje.
Da bi dobili podršku javnosti za ukidanje sankcija koje su gušile budžet, iračka vlada je falsifikovala podatke koji ukazuju da je loša prehrana koja je rezultat sankcija uzela živote pola miliona djece. Tvrdnje o patnji civila su takođe iznijete i o sankcijama koje su uvedene Haitiju nakon vojnog udara u kojem je zbačen izabrani predsjednik Žan Bertran Aristid.
Pametne sankcije
Time je počela kampanja ciljanih sankcija. Prethodno, sankcije su primjenjivane na cijele ekonomije bez mnogo razmišljanja o tome kako će se one odraziti na nevinu civilnu populaciju. Međutim, pomisao da sankcije, dizajnirane da obuzdaju bezobzirne despote, zapravo ubijaju neke od ljudi koje bi trebalo da štite rezulitarala je brojnim promjenama.
Država koja je bojkotovana je država koja je nadomak predaje. Primijenite ovaj ekonomski, mirni, tihi i smrtonosni lijek i neće biti potrebe za silom. To je užasan lijek. Ne košta nijednog života izvan države koja je bojkotovana ali donosi pritisak državi kojem se, po mojoj procjeni, nijedna moderna zemlja ne može oduprijeti
Umjesto fokusiranja na opšte zabrane uvoza i izvoza sankcije su preusmjerene na zamrzavanje imovine i putovanja diktatorima i njihovim saradnicima.
Međutim, efikasnost ove vrste sankcija tek treba da se pokaže. Autokrate su obično dovoljno pametne da ne otvaraju račune na svoje ime u bankama koje su u nadležnosti vlada koje će im vjerovatno uvesti sankcije. Takođe ih uglavnom ne zanimaju ni odmori na neprijateljskoj teritoriji, usljed čega takve sankcije pretjerano ne bole.
Ipak, sankcijama su pribjegavale SAD i EU u najurgentnijim spoljnopolitičkim krizama, uključujući i sprečavanje iranske vlade da dođe do nuklearnog oružja. Tada su zapadne sile zapravo shvatile kakav instrument imaju u rukama.
SWIFT – ozbiljno oružje
Mada su SAD malo trgovale sa Iranom, međunarodni finansijski transferi za skoro svaku zemlju u svijetu odvijaju se preko SWIFT finansijske mreže, čije je sjedište u Belgiji. Ukoliko iranske banke budu odsječene od SWIFT-a, Iranu bi bilo znatno teže da dobija isplate za svoju naftu.
Savjet EU je 23. marta 2012. naredio da se iranske banke isključe iz ovog sistema, a iranska ekonomija je počela da pada. Ipak, bilo je potrebno više od tri godine da Iran pristane na nuklearni sporazum.
Zapadna alijansa sada razmatra to i još više u naporima protiv Rusije. Ne samo da razmatraju uklanjanje Rusije iz SWIFT-a, već razmatraju i blokiranje novog ruskog gasovoda Sjeverni tok 2 za izvoz prirodnog gasa preko Evrope. Čak razmatraju, simbolično, i sankcije protiv Putina lično. Međutim, ni to možda neće biti dovoljno da spriječi Rusiju da napadne svog susjeda.
Članak je preuzet sa portala “Konverzejšn”
Prevela i priredila:
N. Bogetić
Bonus video:
