Sporovi u podnožju rata uvijek su isti. Oni koji zagovaraju rat najglasnije viču i busaju se u prsa, željni tutnjave tenkova i grmljavine aviona. Oni koji su protiv, odbačeni su kao slabići, pomiritelji i defetisti. Kada zatrube trube i zalupaju bubnjevi, razum bježi u zaklon.
Posjeta predsjednice Predstavničkog doma američkog Kongresa Nensi Pelosi Tajvanu je toliko očigledno provokativna da se čini da nije puno više od trika u svrhu izbora na sredini mandata. Ona kaže da je “od suštinskog značaja da Amerika i njeni saveznici jasno poruče da nikada ne popuštamo autokratama”. Pretjerana reakcija Kine je klasičan primjer ishitrene eskalacije. Ipak, kada je Džo Bajden ustvrdio da će SAD vojno braniti Tajvan, njegov kabinet se odmah povukao i ponovo potvrdio politiku “strateške dvosmislenosti”. I dalje je slučaj da niko baš ne vjeruje da će SAD ući u rat zbog Tajvana - za sada.
Slična dvosmislenost motiviše stav Zapada prema Rusiji u odnosu na Ukrajinu. SAD i Britanija ponavljaju da Rusija “mora da izgubi i da se vidi da je izgubila”. Ali da li se zaista može očekivati da će Rusija tolerisati sve veće uništavanje svog naoružanja bez eskalacije? Čini se da je Zapad spreman da drži Ukrajinu u neriješenoj utakmici, nadajući se da će odložiti neko užasno izvođenje jedanaesteraca. Sve što Rusija može da uradi je da počini još više zločina kako bi održala svoj tim u igri. A šta ako odluči da eskalira nešto drugo?
To su iste neizvjesnosti koje su bile preplavile evropsku diplomatiju 1914. Vladari su oklijevali dok su se generali šepurili i zveckali oružjem. Zastave su se vijorile, a novine bile pune spiskova oružja. Pregovori su se pretvarali u ultimatume. Dok je linija fronta molila za pomoć, loše se pisalo svakome ko se zalagao za kompromis.
Tokom dve nuklearne krize između istoka i zapada u vrijeme Hladnog rata, 1962. zbog Kube i 1983. zbog lažne raketne uzbune, katastrofa je spriječena neformalnim linijama komunikacije između Vašingtona i Moskve. One su funkcionisale. Te linije danas navodno ne postoje. Na čelu istočnog bloka su dvojica autokrata, kod kuće bezbjedni, ali paranoični povodom svojih granica.
Zapad je u nevolji zbog oslabljenih i promašenih lidera, koji nastoje da podignu sebi rejting podsticanjem sukoba u inostranstvu. Ono što je novo je pretvaranje starog zapadnog imperijalizma u novi poredak zapadnih “interesa i vrijednosti”, spremnih da budu pozvani u pomoć u svakoj intervenciji.
Takav poredak je postao proizvoljan i ne poznaje granice. Uprkos tvrdnji Pelosiijeve, Zapad “popušta” kako mu se svidi, interveniše ili odluči da to ne čini. Otuda svojeglava politika prema Iranu, Siriji, Libiji, Ruandi, Mjanmaru, Jemenu, Saudijskoj Arabiji i drugima. Britanija je prepustila Hong Kong Kini i poklonila Avganistan talibanima. Uzaludnost ove posljednje intervencije prikazana je prošle nedjelje ubistvom vođe Al Kaide dronom u Kabulu.
Nikada u mom životu Ministarstvo odbrane nije moralo da brani moju zemlju od iole vjerodostojne prekomorske prijetnje, a najmanje od Rusije ili Kine. Umjesto toga, u cilju “interesa i vrijednosti”, ubilo je nebrojene hiljade stranaca u moje ime i praktično bez ikakve koristi.
Sada, dok se nadvija prijetnja ozbiljne konfrontacije između istoka i zapada, najmanje što treba da očekujemo od vjerovatne sljedeće britanske premijerke, Liz Tras, je da odustane od svojih klišea i jasno artikuliše ciljeve Britanije, ako ih ima, u Ukrajini i na Tajvanu.
Novi poredak zapadnih “interesa i vrijednosti” je postao proizvoljan i ne poznaje granice. Uprkos tvrdnji Pelosiijeve, Zapad “popušta” kako mu se svidi, interveniše ili odluči da to ne čini. Otuda svojeglava politika prema Iranu, Siriji, Libiji, Ruandi, Mjanmaru, Jemenu, Saudijskoj Arabiji i drugima
Nijedna od ovih država nije formalni saveznik Britanije niti je od ključnog značaja za njenu odbranu. Užasavanje ruskom agresijom opravdavalo je vojnu pomoć Kijevu, ali to je bio humanitarni, a ne strateški odgovor. Ukrajini ćemo se vjerovatno najbolje naći pri ruci ako pomognemo u eventualnom povratku njene radne snage iz egzila i u obnovi njenih razorenih gradova. Tajvan takođe zaslužuje saosjećanje u istorijskoj borbi sa Kinom, ali njegov status ne predstavlja vojnu prijetnju za Britaniju. Stanovništvo ostrva je dugo bilo zadovoljno dvosmislenim odnosom sa Kinom jer zna da je u njenoj dugoročnoj milosti.
Odluka Borisa Džonsona da pošalje nosač aviona “Kraljica Elizabeta” u Južno kinesko more prošle godine bio je besmisleni sujetni čin.
Rusija i Kina se suočavaju sa onom vrstom graničnih sporova koji su prisutni u većini djelova svijeta. Stranci rijetko pomažu u njihovom rješavanju. Dani kada su zapadne sile mogle da uređuju interesne sfere država kao što su Kina i Rusija su završeni, kako i treba, i to je priznato tokom Hladnog rata. Otkako se taj sukob završio, globalne intervencije zapada postale su parodije na imperijalni doseg, posebno širom muslimanskog svijeta. Uz nekoliko izuzetaka, ni Kina ni Rusija nisu pokazale uporedivu želju da posjeduju svijet. One samo žele, ma koliko bezosjećajno, da ponovo posjeduju naslijeđene susjede.
Ukrajini ćemo se vjerovatno najbolje naći pri ruci ako pomognemo u povratku njene radne snage iz egzila i u obnovi njenih razorenih gradova
Sudbine Ukrajine i Tajvana zaslužuju svaku diplomatsku podršku, ali se ne može dozvoliti da krenu nizbrdo ka globalnom ratu ili nuklearnoj katastrofi. To bi moglo smanjiti efekat - uvijek precijenjen - nuklearnog odvraćanja i učiniti ih ranjivim na ucjene. Ali jedno je reći sebi “bolje mrtav nego crven”, a sasvim drugo nametati tu odluku drugima.
Može se desiti da jednog dana globalni rat, poput globalnog zagrijavanja, donese svijetu katastrofu sa kojom će možda morati da se suoči. Za sada liberalna demokratija svakako duguje čovječanstvu da spriječi, umjesto da izazove taj rizik. Obje strane sada flertuju sa katastrofom. Zapad bi trebalo da bude spreman da odstupi - i da to ne naziva porazom.
Autor je kolumnista britanskog “Gardijana”
Prevod: A. Šofranac
Bonus video:
