Devetog aprila 2003. godine, stajao sam na krovu moje zgrade u Bagdadu, posmatrajući vedro nebo. Grad je bio tih; Amerikanci su rano tog jutra prestali sa bombardovanjem. U daljini, vidio sam helikopter kako leti nisko iznad kuća. Za razliku od zdepastih ruskih helikoptera na koje smo bili navikli, koji su letjeli lijevo desno poput ogromnih letećih ovnova, ovaj je bio okretan, poput ljute ose.
Trideset pet godina vladavine Sadama Huseina raspršilo se tokom noći, urušilo bez traga. Bagdad, grad straha i represije, bio je slobodan na sat vremena između odlaska diktatora i dolaska okupatora.
U godinama koje su prethodile ratu živio sam u jednoj maloj sobi, jedva dovoljnoj da u nju smjestim krevet, radni sto i kofer. Stari klima uređaj je bio pokvaren a ja nijesam imao novca da ga popravim. U ljeto 2002, u sobi je bilo toliko vruće da sam imao osjećaj da me zidovi pritiskaju. Nijesam platio kiriju šest mjeseci. Kao arhitekta sa privatnom praksom, dobijao sam 50 dolara svakih par mjeseci. Tokom godina sankcija, radio sam ružan posao za ružne ljude koji su imali novca da priušte sebi ružne kuće. Želio sam da napustim zemlju, da putujem i hodam ulicama drugih gradova, ali bio sam vojni dezerter i bez dokumenata nijesam mogao dobiti pasoš.
Nije me mučio muhbarat, režimska obavještajna služba, niti je iko iz moje porodice nestao u masovnoj grobnici, ali kao i ostatak zemlje bio sam zarobljen bez nade i budućnosti.
Šta bi bilo, pitali smo se, kada bi se Vođa jednog dana smrtno razbolio? Kako bi se naši životi promijenili nakon njegove smrti? Da li bi nama vladao neki od njegovih sinova? Da li bi to bilo bolje od ovoga? Gore? U godinama uoči invazije, osjećao sam kako mi život polako izmiče u toj vrućem i zagušljivom mjestu koje sam nazivao domom.
Zatim, u mojoj 28. godini, izgledalo je da je moguć drugačiji život.
Otišao sam u sobu da slušam vijesti kada mi je na vrata zakucao susjed.
”Amerikanci su ovdje”, kazao je on uzbuđeno.
”Da, čuo sam na radiju da su stigli do Hile”, kazao sam misleći na grad koji se nalazi 60 milja južno od Bagdada. “Hile?”, kazao je on. “Ovdje su, niz ulicu”.
Sišao sam i vidio nekoliko oklopnih vozila koja su ličila na čamce, na raskrnici blizu mog stana. Izgledalo je kao da se obala Normandije nalazi odmah iza zgrada. Sa jednog od “brodova” silazili su američki vojnici, poput onih koje smo gledali na televiziji, a sada ovdje u mojoj ulici, u mom gradu.
Vojnici su se rasporedili duž ulice, kleknuli na jedno koljeno i uperili oružje u nas, šačicu ljudi koja je stajala i gledala ih. Iza vojnika su došli muškarci u plavim prslucima noseći velike kamere. Na njihovim šljemovima je pisalo “TV”.
Sjedio sam na ivičnjaku i posmatrao kako vojnici nišane oružjem na zgrade oko njih. Jedan od muškaraca u plavom, visok i ćelav sa dvije kamere sa velikim zumom, oprezno se kretao prema nama, poput fotografa divljih životinja koji prilazi krdu ne želeći da ih uplaši, a opet nije siguran da li bi ga mogle napasti.
Došao je nedaleko od mene i uperio kameru u mene; odjebi, otjerao sam ga. Nijesam želio da postanem vijest, još jedno lice poražene zemlje. Vojnici su se vratili u vozila i odvezli niz ulici. Mala grupa ljudi i djece ih je pratila.
Jednu zemlju ne možete bombardovati, poniziti i držati pod sankcijama, zatim ponovo bombardovati, i onda joj reći da odmah postane demokratija. Nema tih planova koji ilegalnu okupaciju mogu pretvoriti u oslobođenje
Oklopna vozila i masa koja ih je pratila kretali su se sporo, prolazeći pored ambasade Vatikana, gdje je jedan papski diplomata, odjeven u crno sa ljubičastom trakom oko pojasa, stajao i posmatrao invazionu vojsku. Odmahivao je glavom u nevjerici i svakome ko je želio da ga sluša govorio da je ovo loše, da je ovo nezakonita okupacija. Sa druge strane ulice, jedan zdepasti sredovječni Iračanin stojeći na ulazu svoje radnje, sipao je uvrede, ali je većina onih koji su pratili Amerikance bila uzbuđena.
Američka zastava preko lica Vođe
Stari i oronuli režim je pao. Oklopna kolona se zaustavila ispred hotela “Meridijan” i “Šeraton”, gdje je većina međunarodnih medija napravila bazu. Ispred hotela nalazila se velika statua Sadama, sa neobično podignutom rukom, izazivajući prezrive poglede okupljenih poput nekoga ko je došao nepozvan i ostao dugo nakon što je zabava završena.
Stajao sam tamo posmatrajući, zajedno sa još nekoliko Iračana i velikim brojem stranih novinara, dok je šačica ushićenih muškaraca počela da čekićima i metalnim palicama udara osnovu statue uspijevajući samo da naprave pukotine na mermernoj ploči. Dugo je trajalo, a novinarima je već postajalo dosadno. Tada se jedno oklopno vozilo, sa velikim kranom počelo vraćati sa sredine trga.
Jedan marinac se popeo na vrh i bacio debeli konopac oko vrata, a zatim je izvukao američku zastavu. Ne, ne, ne možete to da radite, uzdahnuo sam, dozvolite da privid oslobođenja traje makar jedan dan.
Ali ne, arogancijom svakog okupacionog vojnika kroz istoriju, on je prekrio lice poraženog diktatora zastavom svoje pobjedničke zemlje.
A sa druge strane, zašto ne bi istakao američku zastavu? Možda je od svih saopštenja i opravdanja rata od strane lidera i komandanata koji su govorili o oslobođenju i demokratiji, čin tog marinca bio najiskreniji; on je rat shvatio kao sukob između SAD i Iraka - konflikt u kojem su on i njegovi sunarodnici pobijedili. Imao je svako pravo da istakne tu zastavu.
Oklopno vozilo je vuklo, statua se malo opirala, a onda je popustila i pala na trg sa tupim treskom. Kao i njegova država, statua Vođe je bila samo prazna ljuštura sa jednim metalnim stubom koji je podržava iznutra. Oko desetak ljudi je skočilo na statuu udarajući je lancima i cipelama. Taj prizor je iznova i iznova emitovan u svakom izvještaju o Iraku, kao da su ti muškarci predstavljali cijeli narod, njihovo slavlje je bilo opravdanje, makar nakratko, za ludilo koje će uslijediti. Glavu statue vukli su ulicama, a muškaci su je pljuvali i psovali.
Sreo sam prijatelja, koji je takođe stajao na trgu. Prošetali smo kroz blok zamišljajući šta će se dalje desiti: nade, budućnost, strahovi. Zgrada Unicefa, koja se nalazila manje od 50 metara od mjesta gdje su Amerikanci postavili bazu, opljačkana je.
Pohabani tepih kao nadoknada za tiraniju
Sreli smo jednu staricu kako vuče tepih iz Direkcije za brane i navodnjavanje. “Ovo je moj novac, Sadam mi ga je ukrao”, kazala je ona. Tepih je bio star i pohaban i nije vrijedio ništa, ali je možda ona osjećala da je dio režima, dio Sadamove tiranije i vlasti i da će uzimanjem ona nekako magično izbrisati patnju posljednjih nekoliko decenija.
Sljedećeg jutra, vidio sam da je garaža moje zgrade puna smeća: prevrnuta klupa, stari klima uređaj, konzole računara i nekoliko monitora bačeni jedni na druge, svi pokradeni iz prostorija dnevnog lista Baat. Susjed i njegova dva sina su veselo pregledali plijen.
Odlučio sam da prošetam do predsjedničke palate. Želio sam da vidim gdje je živio Vođa. Mislio sam da će me zidovi prostorija i hodnika kroz koje je hodao, gdje se povjeravao najbližim saradnicima i naredio uništavanje desetina hiljada ljudi približiti njemu, pomoći mi da shvatim šta je bio i zašto je oblikovao naše živote i istoriju na način na koji je to učinio. Ili je to možda bio moj čin obezvređivanja svetilišta moći, čin drskosti poput onih koji su pljačkali.
Predsjednička palata se nazirala u daljini. Džinovske bronzane biste Vođe krasile su njegova četiri ugla. Njegova brkata glava gledala je odozgo sa nečujnom i svečanom veličinom, ne obazirući se na drske vojnike koji su zauzeli njegovu palatu, nastavljajući da gleda u daleki horizont.
Unutra mi je mladi američki oficir pokazao veliku trpezariju, sa prelijepim kaskadnim drvenim plafonom, koja je pretvorena u veliku spavaonicu sa desetinama metalnih kreveta naslaganih jedan pored drugog. Htio sam da idem dalje ka sjedištu obaveštajne službe, još jednom simbolu režima, ali mi je Amerikanac rekao da borbe još uvijek traju, pa sam se vratio do kapije, i stopirao sa Džejmsom Mekom, britanskim novinarom koji je radio za “Gardijan”. Unajmio me je za svog prevodioca.
U Bagdadu 2003. godine vladao je haos. Sve je bilo dozvoljeno i sve je bilo moguće. Pivo i viski su prodavani na trotoarima ili iz gepeka parkiranih automobila. Rulje su demolirale vladine zgrade i ministarstva, osim Ministarstva nafte, koje su čuvali američki tenkovi. Pljačkali su fabrike, razvaljivali vrata i čupali električne žice iz zidova, a zatim opljačkano prodavali. Oružje i municija iz opljačkanih vojnih baza su prodavani na pijaci. U mjesecima i godinama koje će uslijediti, taj arsenal je održavao ratove u Iraku i Siriji, a dio je prokrijumčaren u Jemen i Somaliju. Sovjetski mlazni avioni, skriveni u pustinjama izvan vojnih baza gdje je trebalo da budu zaštićeni od američkih napada, ležali su poluzakopani u pijesku kao skeleti nasukanuih kitova. I sa njih su pokradeni oružje i metalne ploče. Ali, vjerovatno ništa nije bilo bolnije i nije nanijelo više štete od pljačke iračkog muzeja. Pokradeno je skoro 15 000 predmeta, a većina je zauvijek nestala.
Naoružana rulja je obilazila grad tražeći plijen. Što nijesu mogli uzeti, palili su, poput nacionalne biblioteke i televizijskih i radioarhiva koje su gorjele danima. U centru Bagdada, vidio sam da kulja dim kroz prozore direktorata za nacionalnost: arhivi i registri su gorjeli. Da, uništite sve, naivno sam pomislio. Zašto nam je uopšte potreban direktorat za nacionalnost? Zar nije Sadam svime manipulisao zbog sopstvenih interesa?
Zar nije deportovao desetine hiljada, a milione lišio volje za životom? Zar cijela naša država nije bila konstrukt njegove volje? Zašto onda ne uništiti sve, i iz pokolja će nastati nova zemlja, bez straha od represije, gdje će svi biti jednaki i prosperitetni?.
Kada je njegova statua zbačena a narod želio osvetu za godine represije, ne samo da su uništili simbole njegove moći, njegove palate, njegove statue i murale, svoj bijes su okrenuli prema svemu što simbolizuje državu, jer država je bila Sadam a Sadam je bio država
Veliki Vođa je decenijama dominirao našim životima i oblikovao cijelu zemlju po svom liku.
Stoga, kada je njegova statua zbačena a narod želio osvetu za godine represije, ne samo da su uništili simbole njegove moći, njegove palate, njegove statue i murale, svoj bijes su okrenuli prema svemu što simbolizuje državu, jer država je bila Sadam a Sadam je bio država, kako je on sam govorio. Čak i riječi kao državljanstvo, solidarnost, patriotizam su bile uprljane jer su povezivane sa njegovom vladavinom. U takvoj destruktivnoj atmosferi mnogi, stranci i Iračani, bili su spremni da potpuno rasture sami koncept iračke države.
Sirotinja se iselila iz svojih bijednih, pretrpanih naselja i počela da gradi na vojnim logorima i državnom zemljištu. Ove nove sirotinjske četvrti jednospratnih betonskih koliba sa potocima zelene kanalizacije i gomilama smeća nazvane su Havasim, po Vođinim posljednjim bitkaama - a isto ime je dato onima koji su naknadno stekli kolosalno bogatstvo.
Otkopavanje užasa
Bilo je to vrijeme mračnih otkrića, otkopavanje užasa koje su počinili režim i njegovi ljudi. Masovne grobnice su otkrivene blizu zatvora, ili u zabačenim mjestima, gdje su hiljade ljudi zakopane nakon propalog ustanka 1991.
Neki su mogli identifikovati nestale na osnovu slike u svom džepu, ili lične karte; drugi su sahranjivali kosti, bilo koju kost, kako bi konačno imali grob na kojem će žaliti izgubljenu djecu. U domovima, porodice su kačile slike rođaka koji su pogubljeni ili su nestali; sada su mogli da pokažu da su ponosni na ljudi kojih su se do prije par nedjelja bili primorani da se odriču. U drugim kućama na zidovima su ostajali svijetli kvadrati na mjestima gdje je nekada visila slika Vođe.
Istorija koju je Vođa pisao je razotkrivena, a ljudi su zahtijevali da laži budu ispravljene. Željeli su nadoknade i izvinjenja za represiju i nepočinstva koja su trpili decenijama.
Dok su ekshumirane masovne grobnice, lokalni konflikti, ogorčenost i sukobi su izbijali na površinu nakon decenija tokom kojih su bili zakopani ispod monolitne moći režima
I upravo dok su ekshumirane masovne grobnice, lokalni konflikti, ogorčenost i borbe su izbijali na površinu nakon decenija tokom kojih su bili zakopani ispod monolitne moći režima.
U maju 2003. sreo sam jednog starca u siromašnom i pretrpanom predgrađu na istoku Bagdada. Sjedio je na praznoj kutiji, sa širokim osmijehom preko lica. Kazao je da će Amerikanci koji su donijeli sve te tenkove i avione sve srediti za nekoliko nedjelja.
Dovešće struju i pretvoriti njegovu ruiniranu četvrt u raj. Govorio je kao da vidi kako je njegova ulica promijenjena, kao da kanalizacija koja teče pored njegovih nogu već nestaje, kao da siromaštva nema, kao da su kuće očišćene i prefarbane. Međutim, prošle su nedjelje i mjeseci, a situacija se samo pogoršavala. Kolektivna intoksikacija Iračana na kraju režima se brzo potrošila, a stanovnici Bagdada su brzo sa euforije prešli na frustraciju, a zatim bijes.
Kada su željeli da odu u bolnicu vidjeli su da su one opljačkane. Škole su ili spaljene ili su u njima stanovali ljudi. Niko nije imao kontrolu, a javne usluge su krahirale. Kilometarski redovi su bili ispred benzinskih pumpi jer su naftna polja i rafinerije oštećene u pljačkama. Struje nije bilo jer nije bilo goriva za elektrane i zbog toga što su dalekovodi pokradeni. Bez struje nijesu radile pumpe za vodu, a kanalizacija se izlivala u rijeke. Ljekari i sestre su nosili oružje i čuvali ono malo bolnica i klinika koje nijesu bile opljačkane.
Američki vojnici, iznureni bagdadskom vrućinom, stajali su neznaveno usred tog haosa, a Iračani, navikli na decenijama efikasnu centralizovanu birokratiju, bili su zbunjeni brzopletim i proizvoljnim načinom na koji su Amerikanci upravljali zemljom. O svemu se odličivalo na brzinu.
Mit o prosperitetu i realnost okupacije
Ponekad bi vojnici pokušali da spriječe pljačku, ali su uglavnom samo stajali i posmatrali. Iračani nijesu mogli da vjeruju da se njihovi kolonijalni gospodari uopšte nijesu pripremili za ono što će se dogoditi nakon invazije. Ili da je cijela avantura bila zasnovana samo na njihovoj moći i mesijanskim poluuvjerenjima Buša i kompanije. Kada se mit o američkom prosperitetu sukobio sa realnostima okupacije, uslijedili su haos i razaranje. Sav potisnuti bijes prethodnih decenija je eksplodirao.
Mnogo kasnije nam je rečeno da je cijela avantura iračkog rata bila zasnovana na kratkovidoj viziji grupe američkih neokonzervativaca, koji su, u svojoj želji da projektuju američku moć u unipolarnom svijetu, tvrdili da će promjena režima donijeti demokratiju ne samo Iračanima već cijelom Bliskom istoku, približiti ga Sjedinjenim Državama. Naftno bogatstvo Iraka, mislili su, platiće rekonstrukciju. Pojedini taj isti argument koriste kako bi zagovarali rat sa Iranom.
U maju 2003. Savjet bezbjednosti UN dao je posthumni legitimitet ilegalnom ratu dajući Amerikancima “status okupacione sile” sa svim srećnim konotacijama koje riječ “okupacija” ima na Bliskom istoku.
Nakon nekoliko protraćenih nedjelja, uspostavljena je nova američka administracija, na čelu sa Polom Bremerom, bliskim saveznikom neokonzervativaca u Vašingtonu.
Postao je vicekralj i vladar zemlje, i dobio je široku zakonodavnu i izvršnu vlast koja je podsjećala na onu koju je imao britanski prokonzul indijskog radža.
Nova okupaciona vlast - nazvana Koaliciona privremena vlast, CPA - vrvila je od mladih naivnih zatucanih ljudi koji su imali neprikosnovena ovlašćenja da oblikuju Irak na način na koji to žele njihovi gospodari.
Oni su predstavljali najgoru kombinaciju kolonijalne oholosti, rasističke arogancije i kriminalne nesposobnosti. Mnogi od njih će kasnije pisati knjige o svojoj herojskoj borbi u zemljama Arapa.
Neki od tih CPA zvaničnika su imenovani na čelo ministarstava, urušavajući postojeće administrativne sisteme. Drugi su upravljali cijelim gradovima ili pokrajinama.
U Bagdadu, predsjednička palata, bivše zgrade vlade i susjedne ulice su postale zelena zona, centar obmanjujuće administracije. Pristup Amerikancima u tim haotičnim danima kada su hrpe dolara davane bez nadzora uspostavio je model korupcije na kojem će biti zasnovana nova država. Naduvavani su ugovori za projekte koji nikada nijesu izgrađeni, a u pojedinim slučajevima postojala je korupcija unutar same CPA. Bogatstva su stečena, korupcija institucionalizovana. Dugi redovi su formirani ispred kapija zelene zone, u njima je bilo onih iskrenih koji su željeli američku pomoć za formiranje NVO, odmetnutih plemenskih šeika koji su željeli priznanje i finansijske dotacije i oportunista koji su tražili bilo što što mogu iskoristiti.
U godinama koje su uslijedile, mnogi zapadni pisci i novinari su tvrdili da su dvije Bremerove fatalne odluke, raspuštanje iračke vojske i cjelokupnog bezbjednosnog aparata i zabranjivanje članovima partije Bat da obavljaju javnu službu, zbog kojih su stotine hiljada ljudi ostale bez penzija i plata, pomogne u podsticanju pobune koja će progutati zemlju. Ti zapadni pontifikatori žale zbog gluposti Buša i neokonzervativaca. Da su samo, tvrde oni, uradili domaći zadatak i napravili planove za Irak poslije invazije, sve bi bilo drugačije. Međutim, istina je da je okupacija bila osuđena na propast, jer jednu zemlju ne možete bombardovati, poniziti i držati pod sankcijama, zatim ponovo bombardovati, i onda joj reći da odmah postane demokratija. Nema tih planova koji ilegalnu okupaciju mogu pretvoriti u oslobođenje.
Rat koji je zasnovan na laži, ne samo da je uništio Irak i pokrenuo sektaški rat koji će zahvatiti region, već je i za stalno osujetio demokratiju na Bliskom istoku. Dakle, demokratija je još jedna žrtva kriminalno nesposobne administracije. “Želite demokratiju? Zar nijeste vidjeli šta je demokratija učinila Iraku? - postalo je refren diktatora i moćnika širom regiona.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
