Ovais Tarik živio je san o kojem sanjaju mnogi mladići u njegovom siromašnom i nemirnom rodnom mjestu na sjeveroistoku Pakistana kada se u januaru ukrcao na avion i zauvijek otišao, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Nekoliko mjeseci kasnije, stanovnici Bandlija tuguju zbog gubitka desetina svojih sugrađana koji su, poput Tarika, otišli u potrazi za boljim životom u Evropi.
Strahuje se da je 28 mladića iz Bandlija bilo na pretrpanom ribarskom brodu koji je potonuo u blizini grčke obale 10. juna. Nakon nekoliko sedmica zvanični broj mrtvih iznosi nešto više od 80 osoba, uz 104 preživjela. Međutim, vjeruje se da je čak 750 migranata, uključujući žene i djecu, bilo na brodu Mesenija.
Dok službenici prikupljaju uzorke DNK u sklopu napora da se identifikuju mrtvi, stanovnici Bandlija strahuju od najgoreg, ljuti zbog krijumčarenja ljudi i zahtijevaju da se preduzmu koraci kako se takva katastrofa više nikada ne bi ponovila.
Porodična tragedija
Tarik je bio s četvoricom svojih rođaka na brodu Mesenija, koji je otplovio iz Libije prema posljednjoj etapi njihovog mukotrpnog putovanja na Zapad.
Ostali članovi Tarikove porodice, svi mladići koji su željeli pobjeći od siromaštva i od mogućnosti da budu uvučeni u militantne aktivnosti u Kašmiru, libijske vlasti su zatvorile duž ilegalne rute krijumčarenja koja prolazi kroz tu sjevernoafričku zemlju.
Muhamed Fajzan, Tarikov rođak, prisjeća se kako ga je u januaru vozio do aerodroma u pakistanskoj istočnoj provinciji Pendžab kako bi 22-godišnjak krenuo u svoj treći pokušaj da stigne do obala Evrope.
Tarik i članovi njegove porodice platili su po 2,2 miliona pakistanskih rupija (oko 7.600 dolara) krijumčarima, navodi Fajzan. Nakon početne rate od 700.000 rupija (oko 2.400 dolara) lokalnom krijumčarskom "agentu" koji je organizovao bijeg u inostranstvo, Tarik i njegovi rođaci trebali su odletjeti u Ujedinjene Arapske Emirate, a zatim u Egipat prije nego što stignu u Libiju, gdje bi platili ostatak da se ukrcaju na brod, za koji Fajzan vjeruje da je bio Mesenija. Tugujući zbog zajedničke odluke porodice da posude novac od rođaka u Dubaiju i Evropi za finansiranje putovanja mladića, Fajzan je telefonski rekao za Radio Mašal RSE-a da su "platili krijumčarima da ih pošalju u smrt ili u zatvor".
Opasan posao
Krijumčarenje ljudi je veliki biznis u Kašmiru koji je dijelom pod pakistanskom upravom, gdje stanovnici Bandlija kažu da mnogi mladi ljudi očajnički žele pobjeći jer su šanse za zapošljavanje male dok postoje stvarne mogućnosti da budu uvučeni u nasilje - bilo putem regrutovanja u vojsku, koja se bori s Indijom za kontrolu nad regijom ili putem militantnih grupa aktivnih u tom području.
Mještani kažu da život u blizini granice s Indijom ima nedostataka za mlade ljude koji pokušavaju uspostaviti stabilan život. Od 2004. mještani nemaju pravo da grade trajne domove ili da osnivaju firme u Bandliju ili drugim selima duž granice, a mnogi se suočavaju s izborom da li da ostanu ili da odu.
Nezaposleni mladići koji odluče ostati izlažu se riziku da padnu u ruke islamističkih militantnih grupa poput Laškar-e Taiba i Džaiš-e-Mohamed, koje regrutuju i djeluju u Kašmiru.
Oni čije porodice mogu pronaći način da to plate vjerovatnije će odabrati opciju odlaska u Evropu.
Brat Vahida Ahmada, 23-godišnji Muhamed Imran, odlučio je ovog proljeća da ode i vjeruje se da je bio na nesretnoj Meseniji.
"Bio je toliko siguran da će sigurno stići do Evrope jer su trebali preći u Evropu velikim brodom", rekao je Ahmad za Radio Mašal. "(Krijumčarski) agenti su svima govorili da je ovo nevjerovatno dobra prilika i da su organizovali veliki brod."
Imranova moguća smrt uništila je porodicu, rekao je Ahmad, ostavljajući oca mladića, koji ima 70 godina u šoku i nesposobnog da prihvati gubitak.
Nakon pomorske tragedije, pakistanska vlada je zatražila istragu i vlasti su uhapsile 14 osumnjičenih krijumčara.
Članovi Ahmadove porodice zahtijevaju oštru kaznu - uključujući javno vješanje - kako bi se osiguralo da se "niko ne usudi da uradi tako nešto učiniti u budućnosti".
Vrijedno rizika
Mogući gubitak tolikog broja mladića iz sela naveo je neke, poput Fajzana, da ponovo razmisle o korištenju krijumčarskih ruta za dolazak u Evropu. Fajzan je rekao da je potonuće Mesenije eliminisalo svaku mogućnost da slično pristupi i sada traži legalne načine preseljenja u inostranstvo.
Međutim, mnogi drugi stanovnici Bandlija i dalje su spremni preuzeti rizik. Uostalom, rekao je Fajzan objašnjavajući način razmišljanja seoske mladeži, "bolje je da okušaju sreću za Evropu nego da umru od gladi i siromaštva u Pakistanu".
Hurum Šehzad, 32-godišnjak iz Bandlija, koji je rekao da je prijatelj Tarika i njegovih rođaka, potvrdio je taj stav.
"Svi žele otići, niko ne želi ostati u Bandliju", rekao je Šehzad. "Svaki mladić iz ovog sela ili iz cijele kašmirske regije se napreže."
Lokalni hram Mai Toti postao je mjesto okupljanja zabrinutih stanovnika koji se mole za siguran povratak mladića.
To što ne znamo sa sigurnošću jesu li voljeni mrtvi ili živi bacilo je tamni veo na selo, rekao je Fajzan.
"Kada hodate ulicama Bandlija, izdaleka možete čuti jecanje i plač", rekao je. "Imam osjećaj da svi plaču."
Bonus video:
