Veći dio decenije, predsjednik Šavkat Mirzijojev, postavlja ton u najmnogoljudnijoj zemlji centralne Azije, uvodeći neke reforme i optimizam za moguće promjene, prije nego što se upusti u ono što mnogi analitičari kažu da je njemu bliži i represivniji stil.
Jedan čovjek nikada nije imao šanse da učestvuje na izborima. Hidirnazar Alakulov, bivši rektor univerziteta koji je postao protivnik režima, kaže da je pokušavao više puta da osnuje političku stranku i da je vlast te pokušaje osujetila, ponekad i nasilno.
Ali, kako Mirzijojev cilja novi predsjednički mandat, produžen sa pet na sedam godina zahvaljujući nedavnoj reviziji Ustava, susreti Alakulova i njegovih pristalica sa državom možda najbolje ilustruju ograničenja Mirzijojevog dosta hvaljenog političkog odmrzavanja.
"Za 32 godine nezavisnosti nije bilo konkurencije u našoj političkoj areni", rekao je 67-godišnji Alakulov za Radio Slobodna Evropa (RSE) u telefonskom intervjuu nekoliko dana prije glasanja i ubrzo nakon što je Ministarstvo pravde odbilo pokušaj njegove stranke da se registruje po drugi put.
"Oni to ne žele. Oni ne žele pravdu. Oni ne žele vladavinu zakona", emotivno se požalio Alakulov.
Najprljavije dostupne metode
Nije bilo takvih izjava od tri direktna Mirzijojeva rivala za predsjednika otkako je kampanja počela 10. maja. I ne očekuju se.
Od ove trojke, jedan je bivši ministar obrazovanja, drugi bivši visoki zvaničnik šumarstva, a treći sudija, koji je donedavno bio na funkciji u uzbekistanskom Senatu, inače odanom režimu.
Državna televizija je 2. jula emitovala drugu od dvije "debate" za predsjedničke izbore u kojima ni Mirzijojev ni njegovi kolege kandidati nisu učestvovali.
Nije iznenađujuće da su razgovori između predstavnika četiri kandidata bili bez energije i kontroverzi.
Kao i ova tri nekritična izazivača, Alakulov je bivši državni službenik, iako u njegovom slučaju buduća zatvorska kazna trenutno izgleda vjerovatnija nego budući posao u vladi.
Prošlog mjeseca, dok je skupljao potpise za registraciju svoje stranke Istina, napredak i jedinstvo u gradu Fergani, njega i njegove pristalice napali su ljudi koje nikada prije nisu vidjeli.
Nakon što se sukob prenio i u policijsku stanicu, Alakulov tvrdi da je njemu, njegovom sinu i unuku prišla grupa ljudi u civilu.
"Pribili su nas na mermerni pod. Iskrivili su nam noge, tukli, sprječavali da dišemo, izvrtali su nam genitalije", rekao je Alakulov.
Alakulov je Radiju Slobodna Evropa poslao više fotografija za koje je rekao da pokazuju modrice na njegovom tijelu, kao i šavove na stomaku njegovog sina. A upravo je Alakulov taj koji je sada pod istragom zbog navodnih povreda policajaca, prema saopštenju policije u Fergani.
Oni koriste najprljavije dostupne metode da spriječe rad naše stranke, rekao je on, negirajući da radi bilo šta loše.
"Ovaj put su otvoreno koristili nasilje. U maju nas je napala grupa žena u Andijonu. Bile su obučene kao čistačice, ali su zapravo bile policajci koji su se presvukli u običnu odjeću."
Incident od 7. juna u Fergani predstavlja najgore zastrašivanje koje je Alakulov doživio od februara 2021. godine, kada je pokušao održati kongres svoje neregistrovane stranke ubrzo nakon što je izjavio želju da se takmiči na predsjedničkim izborima zakazanim kasnije te godine.
Naime, Uzbekistanu, kandidata mora predložiti registrovana stranka ili udruženje da bi mogao u izbornu utrku.
Tom prilikom njegov dom u Taškentu opkolio je odred snaga sigurnosti, a Alakulov je odveden u Andijon, udaljen nekih pet sati vožnje, gdje je policija saopštila da je jedan građanin podnio prijavu protiv njega.
Kao i u slučaju posljednjeg incidenta, Alakulov navodi da su policajci tokom racije fizički zlostavljali članove njegove porodice.
"U području neposredno oko moje kuće imaju instaliralinih oko 15 video kamera", rekao je Alakulov. "Snimali su me i sa lijeva i sa desna. Ista situacija je i sa mnogim drugim aktivistima."
Od uvjerenja do 'duboke depresije'
Politički pluralizam jedna je od brojnih jasnih crvenih linija koje su ostale kao zaostavština tvrdolinijaške vladavine Islama Karimova, pod kojim je Mirzijojev bio premijer 13 godina, do Karimove smrti 2016. godine.
Od diktatorove smrti pojavila se samo jedna nova politička stranka, Ekološka partija Uzbekistana (OEP) kojoj je odobrena registracija 2019. godine.
Ta partija, koja je nominovala bivšeg šumara Abdušukura Hamzaeva za predstojeće izbore, teško da se može smatrati nezavisnom političkom snagom.
Prema Alakulovu, potpisnike njegove kampanje za registraciju stranke vlast je sistematski maltretirala.
Prvi put kada je stranci odbijena registracija, 2021. godine, Ministarstvo pravde priznalo je validnost samo polovine od potrebnih 20.000 potpisa, što je prag koji su branioci za prava dugo nazivali nerealnim.
U svom posljednjem odbijanju, Ministarstvo je odobrilo samo 1.439 potpisa koje je stranka dostavila među svojim dokumentima.
Mirzijojoev je ideju o Novom Uzbekistanu stavio u centar svojih političkih kampanja, uključujući i onu uoči ustavnog referenduma koji mu je dao pravo da "resetuje" broj dosadašnjih mandata i kandiduje se za još dva uzastopna mandata.
Dobio je pohvale za gotovo iskorijenjen prisilni rad na poljima pamuka, otvaranje zemlje za turizam i investicije i dozvoljavanje ograničenih medijskih sloboda.
No, preokreti su postali očigledni čak i tokom njegovog prvog mandata, dok je brutalno slamanje nemira manjina u formalno autonomnoj republici Karakalpakstan u julu prošle godine značajno potkopalo nacionalni slogan ovog moćnika o "novom" Uzbekistanu.
Prošle sedmice, Gazeta.uz, jedan od privatnih medija koji je procvjetao tokom popuštanja stega nakon Karimova, izbrisala je bez ikakvog objašnjenja članak koji je objavila povodom godišnjice tih događaja.
U izbrisanom članku ovo krvoproliće je nazvano "tragedijom koja se mogla izbjeći", uz napomenu da državna komisija tek treba da sačini odavno zakašnjeli izvještaj o tamošnjoj krizi. Takođe je doveden u pitanje zvanični broj od 21 mrtve osobe, za koji nekoliko izvještaja sugeriše da je daleko veći.
U majskoj kolumni za Carnegie Endowment for International Peace, politički analitičar Rafael Satorov nazvao je ovo nasilje vlasti zbog odbacivanja prijedloga da se derogira ustavni status Uzbekistana kao republike "najvećom političkom krizom vladavine [Mirzijojeva]" do sada.
Mirzijojev se sada suočava sa "reformatorskom zagonetkom" i priznaje da zahtjev za promjenom koji je on podgrijavao "sprečava njegovu kampanju za konsolidaciju vlasti", zaključio je analitičar Satorov.
Alakulov priznaje da su se Uzbekistanci "nadali i vjerovali" na početku post-Karimovog perioda, ali tvrdi da su pali u "duboku depresiju" u "diktaturi bezakonja".
I on ima dobar razlog za pesimizam u pogledu lidera zemlje.
Upravo je Mirzijojev, tada kao premijer, potpisao njegovu smjenu 2004. godine s mjesta rektora državnog univerziteta u gradu Termezu, blizu granice s Afganistanom.
Uslijedila je javna kampanja protiv njega, kao i krivični postupak u kojem je dobio nevjerovatnu, oslobađajuću presudu i prije nego što je pitanje svoje smjene iznio pred Komitet za ljudska prava UN-a u Ženevi.
Godinu nakon što je Mirzijojev preuzeo vlast, 2017. godine, Komitet je presudio u njegovu korist, ali Alakulov nije vraćen na funkciju.
"Za mnoge ljude, uloga rektora je jedna od najprofitabilnijih u našem sistemu, jer kroz ovu kancelariju prolazi tako mnogo korupcijskih šema", rekao je Alakulov.
Dok je bio rektor, kaže, sve ih je "blokirao", pozivajući se na zahtjeve uzbekistanskih službi sigurnosti i državnog tužioca, koji su ga zatim progonili po sudovima.
"Šta sam naučio iz ovoga? Naučio sam da je nemoguće sam se izboriti sa nepravdom", obrazlažući svoju odluku o osnivanju stranke. "U ovoj zemlji ima puno ljudi , posebno mladih, koji žele živjeti pod vladavinom zakona."
Marius Fossum, regionalni predstavnik Norveškog helsinškog komiteta u Centralnoj Aziji, predviđa da će Alakulova politička karijera vjerovatno ostati rizična sve dok god očigledni favorit za izbornu trku 9. jula ostane izvan dometa kritike.
"Objavljujući svoje političke planove, [Alakulov] je otvoreno izazivao predsjednika i vidimo reakciju," rekao je Fossum za RSE. "Ne dirajte predsjednika i njegovu porodicu. To je i dalje najvažnija crvena linija u današnjem Uzbekistanu", zaključuje.
Bonus video:
